Ponovno ispadanje naših „vrlih predstavnika“ već u kvalifikacijskoj fazi UEFA-natjecanja potvrdilo je po tko zna koji put da hrvatski klupski nogomet spada u europsko dno. Dinamo je, tako, i dalje „miljama daleko“ od Lige prvaka, a ove ga je godine u pokušaju da se domogne tog „elitnog razreda“ spriječila (porazila) prosječna austrijska momčad Red Bull Salzburg. „Modri“ su, inače, u prethodnom kolu uz dosta muke eliminirali Pyunik iz Armenije. Nakon neuspjeha u srazu s Austrijancima, zagrebački klub je krenuo u „utješnu borbu“ za kvalitativno znatno slabiju Europsku ligu. Doma je pobijedio Hearts, a potom se u uzvratu u Edinburghu protiv „drugorazredne škotske momčadi“ (kako ju je u prijenosu utakmice nazvao TV komentator Ivan Blažičko) izblamirao i jedva sačuvao prednost iz prvog meča.

Rijeka se, pak, u kvalifikacijama za „proboj“ u neku od euroligaških skupina prvo mučila s luksemburškim amaterima (Differdange), koje je eliminirala uz dosta muke, da bi onda glatko bila „isprašena“ od ukrajinskog Metalista. Slaven Belupo je jedva prošao maltešku Birkikaru, no potom je za njega bio prejak i (ispod)prosječni norveški Tromso, a Hajduk je ojađen u dvomeču sa nejakom slovačkom Žilinom. Svi ti prejaki protivnici za naše momčadi „ispali“ su već u sljedećem kvalifikacijskom kolu.

Sve ovo ne brine „(bez)umne“ glave našeg nogometnog saveza. Vlatka Markovića i kompaniju i tako nije briga za domaće ligaško natjecanje, skrivaju se iza reprezentacije ubirući prihode od plasmana na europska i svjetska prvenstva. Imati prvu ligu od 16 ekipa, od kojih barem polovica nema niti minimalne uvjete za natjecanje - vrh je gluposti, čiji je režiser Igor Štimac. Kakvi sve „timovi“ do sada nisu „prodefilirali“ kroz naše prvoligaško natjecanje, a mnogi od njih danas tavore u nižerazrednim ligama ili su jednostavno „nestali“ („ugašeni“). Kao megalomanski kompleks (pri)sjetimo se „projekta“ Nogometnog kluba Mladost 127 iz Suhopolja, koji je, između ostalog, izgradio stadion za veći broj gledatelja nego što selo ima stanovnika, a kasnije je, naravno, bankrotirao. NK Kamen Ingrad je, pak, postizao dobre rezultate dok je država tolerirala kriminal Vlade Zeca i ostalih zečeva. U svim klubovima, zapravo, ima „muljaža“.

Hrvatsko prvenstvo je iz godine u godinu sve slabije, a Dinamo već duže vrijeme praktično nema dostojnu konkurenciju, no zato u Europi „ne predstavlja ništa“. Taj je klub, podsjetimo, 90-ih pod imenom „Croatia“ dominirao u Lijepoj našoj zbog naklonosti političke diktature (bio je „omiljena igračka“ dr. Franje), a sada je „neprikosnoven u domaćim okvirima“ zahvaljujući mamićima i ostalim bandi(ti)ćima. Hajduk, pak, uništavaju kvazi-menadžeri (čitaj: mafijaši) uz pomoć opskurnih likova iz rukovodstva kluba. Bivši trener splitskog kluba Luka Bonačić je svojevremeno „dobio po glavi“ kad je odbio svirati po notama „trgovaca nogometašima“, odnosno nije želio stavljati u momčad igrače koje su mu oni nametali, kako bi ih kao prvotimce mogli prodati u inozemstvo. Bonačić je u više navrata istaknuo da je policiji o svemu tome detaljno ispričao, no počinitelji i naručitelj(i) njegova premlaćivanja i dalje se „bezbrižno šetaju“ na slobodi.

Na slučaj ubojstva nogometnog menadžera (i kamatara) Dine Pokrovca „skuplja se prašina“. Postoji „osnovana sumnja“ da iza likvidacije stoji netko (ili neki) od Pokrovčevih menadžerskih kolega. Kad bi policija taj slučaj razriješila otkrile bi se, sasvim sigurno, mnoge prljavštine u hrvatskom nogometu. No, to očito mnogima nije u interesu. Državna (i lokalna) „politička elita“ tolerira sve nepodopštine vezane za hrvatski „fudbal“ pa izostaje bilo kakav (makar i) pokušaj čišćenja nakupljenog smeća (procesuiranja negativnosti), a s tim u vezi su posebno Dinamo i Hajduk „svetinje“ u koje je zabranjeno „dirati“.