Svrstavanje pojedinih poznatih sportaša uz Zna se! koju stranku izazvalo je negodovanje većeg dijela javnosti. No, takvi postupci navedenih ne trebaju čuditi jer im je HDZ omogućio privilegije o kakvima prosječan hrvatski građanin može samo sanjati. Uz to - pod vladavinom navedene stranke (organizirani) kriminal je ušao u sve pore društva, pa tako i u sport, kojim „drmaju“ svakakvi likovi. O nogometnoj mafiji smo već pisali, no „kriminalističkih usluga“ očito nisu lišeni niti košarka, rukomet, odbojka ... Zato i ne treba čuditi što su savezima i klubovima upravljali (ili upravljaju) i optuženici za gospodarske malverzacije, ratne zločine ... Igrači, koji su, pak, uglavnom pijuni u njihovim rukama, sviraju po njihovim notama. Tako su predizbornu podršku Hrvatskoj demokratskoj zajednici potpisali svi nogometaši Dinama, od kojih neki nisu niti čuli za tu stranku, a kamoli za političare.

Sredinom 90-ih su se, podsjetimo, svi (tadašnji) nogometaši Hajduka učlanili u HDZ. Na novinarski upit o tim postupcima, nogometaši uglavnom odgovaraju kako oni, eto, ništa ne znaju, već o svemu odlučuju njihovi šefovi. Sve to i ne treba čuditi ako se zna (Zna se!) da mnogi nogometaši imaju manji koeficijent inteligencije nego Edo Pezzi dioptriju (a i Pezzi nerijetko u svojim nastupima djeluje kao nogometaš)! Njima uz bok se svrstao i Goran Ivanišević koji je u ovoj predizbornoj kampanji pokazao iznenadno i naglo buđenje (pro)HDZ-ovske svijesti – „sričući“ (polupismene) rečenice u korist te partije u predizbornom spotu. Još neki sportaši žestoko drukaju za spomenutu stranku, te u televizijskim spotovima djeluju onako „zdravo seljački“ ili kao da ih je „poplava izbacila“ (poput Nike Kovača i Ivana Balića npr.). Svaka im čast na vrhunskim rezultatima, no neka nam barem ne drže prodike o hrvatstvu, kada mnogi od njih svoje domoljublje dokazuju plaćanjem poreza u drugim državama.

Kapetan nogometne reprezentacije Niko Kovač je jedan od najžešćih „ADZ-ovih“ predizbornih agitatora, obraćajući se glasačima na lošem hrvatskom jeziku. S tim u vezi navedimo kako pomalo tragikomično izgleda to što pola nogometnih reprezentativaca ne zna dobro hrvatski, a 90 posto ih (kako vidimo prilikom intoniranja himne prije utakmica) ne zna niti makar jednu strofu „Lijepe naše“! Bez obzira na sve to u našem sportu, a pogotovu nogometu ne manjka prepotencije i bahatosti. Tako su, recimo, neki naši reprezentativci i članovi stručnog stožere poslije utakmice s Makedonijom (ljuti zbog poraza) podcjenjivali i ponižavali suparnike, pa po njihovim izjavama ispada da su igrali u nekoj teškoj provinciji, (blatnjavoj) vukojebini, te da su protivnički igrači i navijači napaljeni i iskompleksirani primitivci. O našem kompleksu i primitivizmu, naravno, ni riječi.

Vratimo se ponovo na predizbornu groznicu i recimo kako svatko ima pravo glasovati za koga hoće, no nema pravo zloupotrebljavati položaj ili funkciju za propagiranje bilo koje političke opcije. No, šta tek onda reći za pojedine (kako neki ističu – „feminizirane“) svećenike, koji su se (poput Jezerinca) totalno uspalili i poručili nam za koga bi smo trebali glasovati, a za koje „sotonske opcije“ ne. Oni, valjda, glasače smatraju imbecilima, kojima je potrebno sugerirati kako (za koga) glasovati na izborima! Svojevremeno nam je, pak, režim dr. Franje Tuđmana nametao sport kao jednu od najvažnijih oblasti života, a sportske uspjehe predstavljao nastavkom ratnih pobjeda. Uzgred napomenimo kako je Tuđman prilikom praćenja nogometnog Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. godine bio i u društvu sa Zlatkom Bagarićem, jednim od vodećih mafijaša u Hrvata koji je kasnije ubijen.

U sport se u Hrvatskoj uvijek ulagalo znatno iznad realnih mogućnosti pa smo tako imali i sulude situacije kada su, npr. čelnici NK Croatia, Rukometnog kluba Zagreb, Cibone, vaterpolo kluba Mladost ... pokušavali novčano parirati i najbogatijim europskim klubovima dovodeći igrače ne pitajući za cijenu. Croatia, međutim, usprkos tome nije postigla značajnije međunarodne rezultate, dok npr. RK Zagreb jeste. Za razliku od „iritantnog“ Zlatka Canjuge koji je tada vedrio i oblačio hrvatskim nogometom, ali na međunarodnoj sceni nije predstavljao ništa, rukometni moćnik (i još jedan „opskurni lik“) Zoran Gobac je itekako dobro kotirao u EHF-u, te je petljao sa sucima, „muljao“ u hrvatskom i međunarodnom savezu, spašavao svoj rukometni klub, ali i reprezentaciju od težih kazni nakon divljanja navijača ... Kad smo već kod tifosa prisjetimo se kako su u prošlosti i oni bili instrumentalizirani od strane pojedinih stranaka. Prije prvih izbora 1990. HDZ se posebno „uvukao“ u redove Bad Blue Boysa, koji su na utakmice (do)nosili transparent s natpisom „BBB za HDZ“ i skandirali taj slogan. Početkom 2000. se, pak, Pašalićev Hrvatski blok infiltrirao među torcidaše, prezentirajući svoj transparent na sjeveru Poljuda. Poučeni tim negativnim iskustvima sada se navijači ograđuju od stranaka.

Košarkaški stručnjak Mirko Novosel je svoju sjajnu trenersku karijeru kompromitirao određenim (u najmanju ruku sumnjivim i gramzivim) potezima i poslovima u novijoj hrvatskoj povijesti, kao npr. u vezi renoviranja i opremanja (sjedalicama) stadiona u Maksimiru. Iako nam košarka već niz godina bilježi neuspjehe predsjednik saveza Danko Radić je nedodirljiv u obnašanju čelne funkcije. U odbojci smo, pak, već godinama svjedoci sukoba na relaciji igrači i izbornik na jednoj, kontra predsjedništva saveza na drugoj strani. Tim su sportom, inače, i ranije kao i sada drmale (predsjedavale) osobe čije je odbojkaško znanje toliko veliko da nisu sigurne treba li lopta ići preko ili ispod mreže. Klubove (prije svega nogometne) je prije nekoliko godina „češljala“ krim-policija i zatekla katastrofalno stanje, no sve to je političkom odlukom oprošteno. Izjave Zdravka Mamića, Stjepana Spajića i drugih dužnosnika o kupovanju utakmica, prvenstava, sudaca ... ostale su samo mrtvo slovo na papiru. Mamić je, nakon jedne osvojene Dinamove titule državnog prvaka izjavio kako je on kupio prvenstvo, te je potjerao trenera Ćiru Blaževića s obrazloženjem kako on nema nikakve zasluge za osvojeno prvo mjesto. Kad je Luka Bonačić nedavno progovorio o stanju u Hajduku, njegovim su se izjavama najviše usprotivili oni koji su se (in)direktno prepoznali u Bonačićevoj priči o nogometnoj mafiji pa su se svojski potrudili oblatiti bivšeg Hajdukova trenera, koji je umalo glavom platio svoje suprotstavljanje kriminalu (pretučen palicom).

Sad nogometnu mafiju proziva i Zagrebov predsjednik Dražen Medić, čiji klub pod trenerskom palicom Ćire Blaževića uglavnom „niže“ poraze. Medić za stanje u HNL-u optužuje jugooficire, jugonostalgičare ... No, nije se izjasnio na koga tu misli. Možda na Zdravka Mamića i Igora Štimca? Mediću bi sada, kad Zagrebu čak prijeti i ispadanje iz 1. lige, odgovarala („Štimčeva“) Liga 16. A još prije nekoliko godina tim iz Kranjčevićeve ulice je bio državni prvak i tada nitko iz tog kluba nije govorio o kriminalu u nogometu. No, iz nekih drugih klubova su zato isticali kako su Zagrebu pomogli suci, zatim da su pojedine utakmice bile namještene ... Prisjetimo se samo kako je Zagreb pobijedio Dinamo 2:1: „modri“ su poveli, a onda su se njihovi igrači bukvalno sklanjali dok suparnici nisu preokrenuli rezultat, a tu su komediju prekinuli BBB-i koji su uletjeli u teren i prekinuli utakmicu. Da ne bude zabune, o namještenim se utakmicama (i prvenstvima) govori od osnivanja HNL-a. Nije, naravno, za sve navedene negativnosti i nepodopštine kriv isključivo HDZ, jer niti bivša koalicijska vlast nije ništa učinila na iskorjenjivanju zla iz našeg sporta (kao niti iz ostalih segmenata društva).

Šta uopće treba čuditi u državi u kojoj su mafijaši i ratni profiteri postajali ugledni građani i uspješni obrtnici; šoferi, birtijaši i probisvijeti – pomoćnici ministara obrane i generali; bivši udbaši, žestoke „komunjare“ i oficiri JNA – „najdržavotvornije Hrvatine“. Slični likovi drmaju i hrvatskim medijima, koji žutilom i neprofesionalnošću sve dublje tonu u mulj, kao i naše društvo u cjelini.