Ono što urednici svih naših dnevnika i aktualnih vijesti ne smiju, ne znaju, ne žele ili se ne usude, napravila je priroda. Maknula je političare kao centralne događaje u informativnim televizijskim emisijama. Mora pučanstvo biti informirano, oko toga nema dvojbe, naročito o onome na što ne može utjecati. Tako da manje razmišlja o vlastitim situacijama koje će se, nevjerojatno, ali sigurno, komplicirati i postajati složenije i neugodnije.

Snijegom protiv infomative

Nisam mogla doći sebi od činjenice da već tri - četiri večeri u Dnevniku, htjeli mi to ili ne, ipak onom glavnom i najgledanijem, centralnom, u 19.30 sati, nema bivšega  premijera Ive Sanadera. Ni u jednoj pozi prikazanoj više stotina puta u istoj toj emisiji. Sve sam čekala da ću vidjeti kako se možda gruda ili skija niz onu svoju nizbrdicu, od vile pa nadolje, ili barem kako pravi snješka bijelića, ali ništa od toga. Muk. I u tonu i u slici. Zabrinula sam se i kako će mi predsjednik Ivo Josipović stići s prelijepe, snijegom ovjenčane Jahorine. Ili će možda morati ostati na veleslalomu. Dobro je da nije na brzinu organizirana Zimska olimpijada. Čula sam nekako usput, ide ralica, ne rekoše da li je vuku konji vrani, sa zvoncima ispod vrata, ako im je planina start, gdje im je cilj. Neće valjda direktno do Zagreba, ne bi se konjske snage znale snaći u velegradu. Opet ni slike ni glasa. Pa tako i ne znam gdje su nam ovih dana premijer i zamjenici, svi po rednim brojevima, od prvoga nadalje.

Nešto je sumnjivo s tim Dnevnikom

Uzvrpoljili se svi u mojoj zgradi i kvartu, nitko nije dobro spavao, Dnevnik im nešto sumnjiv. Da se nešto značajno ne kuha iza kulisa. Značajnije od izbora glavnoga direktora Televizije ili prihvaćanja prijedloga programa za „naredno razdoblje“. Tješim ih, ta ne brinite ljudi, čim snijeg prestane padati, a dragi mi Šibenik obasja sunce što će otapati sige, eto istih, starih i izanđanih slika. Osim ako odgovorni urednici informativnih programa, prvenstveno oni na Hrvatskoj televiziji, jer te i mi plaćamo, ako je možda zaboravljeno, ne usvoje prijedlog nas, grupe stanara, sa četvrtoga stubišta, zgrade broj 40, u ulici 400. A on glasi: s obzirom na to što tvrdite da nemate dovoljno zaposlenih, primite preko student – servisa bar jednu osobu sa samo jednim radnim zadatkom: da prebroji koliko smo puta u podnevnom i večernjem dnevniku HRT-a vidjeli jedan te isti prilog Sanaderova privođenja u Austriji, ili onoga famoznoga odlaska pješice niz ulicu u kojoj živi, prije odlaska iz voljene države najbržim prometalom. Garantiram da će dobiveni rezultat biti – nekoliko stotina puta.

E, da je to Dnevnik kakav bi trebao biti, da je to prava informativna emisija, u njoj bi ispod priloga koji se ponavlja, ali samo za potrebe nove informacije, pisalo da je riječ o arhivskoj snimci, s datumom kad je emitirana prvi put. Bez toga, gospodine uredniče, greška je velika i skidamo deset posto od plaće. Jer zavaravate gledateljstvo, a uz to ga pokušavate i zaglupiti. Kao da smo mi iz onoga vica – na ekranu fotografija Zagreba, tko zna kada snimljena, a Ivica će – gle, i tamo je oblačno. Zato panika. Nema vijesti potkrijepljenih stotinu puta korištenim video – materijalom. Odjednom gledamo ono što se događa danas. Pa se od nas očekuje da dobrohotno prihvatimo malo manje laži koje nam se svaku večer serviraju. U obliku informacije koju „smo upravo primili“, a kad ono vijest što je na identičan način prezentirana još u podnevnom Dnevniku. I još neprofesionalnije i više podcjenjivački prema nama – „sa stanjem na terenu u ovim trenucima javlja se…“ i opet ista snimka priloga viđenoga osam sati ranije, a snimljenoga i montiranoga tko zna koliko prije prvoga emitiranja.

Sanader iščezao iz Dnevnika, ali danas će se vratiti na velika vrata

Nije malo događaja od jučer predočenih nam kao da su se dogodili to poslije podne. Budući da snijeg i vremenske nepogode vidimo i osjetimo sami, bez televizijskih kamera, možemo ovih dana manje – više vjerovati viđenome. I nadati se da neki novi snijeg u ožujku neće biti baš televizijski identičan današnjem. A do tada će valjda bivši i sadašnji predsjednici Lijepe naše izračunati, jedan za onoga drugoga, koliko nas koštaju. Ne u godini ili mandatu, nego u jednom danu i satu. Samo, molimo, bez kamera. Kako bismo te cifre mogli usporediti s prosječnom mjesečnom plaćom. Ili, još bolje, s iznosom zarađenoga a neplaćenoga rada svih onih koji hodaju ulicama zavaravajući se da će protestom doći do civilizacijske pravde. Njima ni kamere ne pomažu. Kad se vrijeme smiri, ostat će nam TV Dnevnik samo za slušanje, a manje za gledanje.

Lupiga.Com