Zašto teku ratne stvari
Najprije morate znati da je iz dva izvora - jedan je ruski (Russia today), a jedan američki (neimenovani izvor iz Pentagona) - objavljena informacija da Rusi opremom i stručnim kadrovima potpomažu Sadamovu borbu protiv saveznika, a onda možemo dalje.
Godine gospodnje 1993. Irak je Rusiji dugovao 10 milijardi dolara na račun isporučenog oružja i opreme, koje nije mogao vratiti jer je na vratu imao međunarodne sankcije u sklopu UN-ovog programa "Nafta za hranu". Ipak, ruske naftne kompanije nisu marile za dug Iraka prema majčici Rusiji, nego su ostale u partnerskim odnosima sa Sadamovim režimom, a ništa protiv nisu imali ni prvi ljudi likvidiranog komunističkog carstva.
Sve se na koncu isplatilo. Prošle jeseni Irak je s ruskim naftnim kompanijama (Lukoil, Tatneft i Zarubežneft) sklopio koncesijske ugovore za istraživanja i proizvodnju nafte u visini od gotovo 200 milijardi dolara. U slične koncesije uvezao je i francuske i njemačke naftne tvrtke, a po strani je ostavio pogodite koga - Veliku Britaniju i demokratske Sjedinjene Američke Države.
Unatoč osiguranom dogovoru, Rusi su poslali svoje ljude na visoki predratni skup u Houstonu, gdje su početkom listopada prošle godine SAD, Velika Britanija i Izrael zajedno s Rusima odlučivali o udjelima u poslijeratnom Iraku (toliko o nepripremanom ratu).
Nakon sastanka, Rusi su s trećom po veličini naftaškom tvrtkom u svijetu - British Petroleumom sklopili investicijski posao u vrijednosti od 6,75 milijardi dolara. Od tada ova tvrtka trećinu svojih naftnih zaliha ima u Rusiji, a za nove se bori u Iraku.
Sadam Husein je, ne znajući za njihov dogovor, preferirao što širu vojno - naftnu suradnju s Rusijom. Saznavši za deal između Rusa i Britanaca raskinuo je koncesijski ugovor s Lukoilom, ostavljajući mogućnost da se isti obnovi - ovisno o Ruskom držanju u ratu.
S jedne strane Rusi su ostali osigurani slabijim dealom s Britancima, a svojim protivljenjem ratu osigurali su i eventualni novi posao sa Sadamom.
Ali ne paše im da rat brzo završi jer bi u tom slučaju pala cijena nafte, a Rusija već nekoliko mjeseci dnevno proizvede 7,5 milijuna barela i bori se za čelnu poziciju na svjetskom tržištu crnim zlatom. Šoldi joj trebaju zato jer je procijenjeno da će ulaganja u nova istraživanja potencijalnih crpilišta nafte, gradnja rafinerija i razgranate mreže naftovoda stajati oko 10 milijardi dolara. Što je cijena nafte viša, to je Ruska zarada na nafti veća, te nema potrebe za vanjskim dugovima i stranim investitorima. Putin bi na taj način digao Rusiju iz mrtvih.
E, ali što ako Amerikanci i Britanci u idućim danima dotuku i osvoje cijeli Irak, te se zainate i utvrde da su Rusi uistinu pomagali Sadamu?
Budite uvjereni da se Rusija u predstojećoj raspodjeli nafte neće boriti blijedim diplomatskim notama. Rusi će u tom slučaju morati potegnuti za silom da bi imali jedan komad naftnog kolača, koji im je do jučer bio osiguran s jedne i s druge strane. A to je, dragi moji, kraj svijeta kakav poznajemo.
Godine gospodnje 1993. Irak je Rusiji dugovao 10 milijardi dolara na račun isporučenog oružja i opreme, koje nije mogao vratiti jer je na vratu imao međunarodne sankcije u sklopu UN-ovog programa "Nafta za hranu". Ipak, ruske naftne kompanije nisu marile za dug Iraka prema majčici Rusiji, nego su ostale u partnerskim odnosima sa Sadamovim režimom, a ništa protiv nisu imali ni prvi ljudi likvidiranog komunističkog carstva.
Sve se na koncu isplatilo. Prošle jeseni Irak je s ruskim naftnim kompanijama (Lukoil, Tatneft i Zarubežneft) sklopio koncesijske ugovore za istraživanja i proizvodnju nafte u visini od gotovo 200 milijardi dolara. U slične koncesije uvezao je i francuske i njemačke naftne tvrtke, a po strani je ostavio pogodite koga - Veliku Britaniju i demokratske Sjedinjene Američke Države.
Unatoč osiguranom dogovoru, Rusi su poslali svoje ljude na visoki predratni skup u Houstonu, gdje su početkom listopada prošle godine SAD, Velika Britanija i Izrael zajedno s Rusima odlučivali o udjelima u poslijeratnom Iraku (toliko o nepripremanom ratu).
Nakon sastanka, Rusi su s trećom po veličini naftaškom tvrtkom u svijetu - British Petroleumom sklopili investicijski posao u vrijednosti od 6,75 milijardi dolara. Od tada ova tvrtka trećinu svojih naftnih zaliha ima u Rusiji, a za nove se bori u Iraku.
Sadam Husein je, ne znajući za njihov dogovor, preferirao što širu vojno - naftnu suradnju s Rusijom. Saznavši za deal između Rusa i Britanaca raskinuo je koncesijski ugovor s Lukoilom, ostavljajući mogućnost da se isti obnovi - ovisno o Ruskom držanju u ratu.
S jedne strane Rusi su ostali osigurani slabijim dealom s Britancima, a svojim protivljenjem ratu osigurali su i eventualni novi posao sa Sadamom.
Ali ne paše im da rat brzo završi jer bi u tom slučaju pala cijena nafte, a Rusija već nekoliko mjeseci dnevno proizvede 7,5 milijuna barela i bori se za čelnu poziciju na svjetskom tržištu crnim zlatom. Šoldi joj trebaju zato jer je procijenjeno da će ulaganja u nova istraživanja potencijalnih crpilišta nafte, gradnja rafinerija i razgranate mreže naftovoda stajati oko 10 milijardi dolara. Što je cijena nafte viša, to je Ruska zarada na nafti veća, te nema potrebe za vanjskim dugovima i stranim investitorima. Putin bi na taj način digao Rusiju iz mrtvih.
E, ali što ako Amerikanci i Britanci u idućim danima dotuku i osvoje cijeli Irak, te se zainate i utvrde da su Rusi uistinu pomagali Sadamu?
Budite uvjereni da se Rusija u predstojećoj raspodjeli nafte neće boriti blijedim diplomatskim notama. Rusi će u tom slučaju morati potegnuti za silom da bi imali jedan komad naftnog kolača, koji im je do jučer bio osiguran s jedne i s druge strane. A to je, dragi moji, kraj svijeta kakav poznajemo.
Bolje brisan nego izbrisan prostor