Oduševljeno primljeni u Iraku od strane naroda i režima (e sad, kod Sadama je sve po naredbi), aktivisti Živog štita su po pisanju nekih novina bili čak i službeno čašćeni hašišem, kao posebnim znakom pažnje od strane države domaćina. Koliko je to u skladu s važećim zakonskim propisima, nije mi poznato, ali vlastodršci su vjerojatno zažmirili na jedno oko. Na kraju krajeva svaka propaganda ponešto košta.
Nevladina iračka organizacija "Mir, prijateljstvo i solidarnost", pod vodstvom izvjesnog Hašimija je nakon mjesec dana okrenula ploču i pokazala malo drugačije lice. Naglo je smanjen broj javnih priredbi, te raznih manifestacija, koje su se domaćem ljudstvu učinile prilično neučinkovitim i došlo je do oštrog verbalnog sukoba izmedu Hašimija (samo njega?) i aktivista Živog štita.
Aktivisti su izričito zahtjevali da ih namjeste kao štit u vrtiće, škole i bolnice, što se Iračanima nije svidalo, jer njihov je plan rasporeda obuhvaćao skladišta hrane, energetska postrojenja, vodocrpilišta, komunikacijske centre i rafinerije nafte, koje su, usput budi rečeno, sve minirane!!
Normalno, želje su jedno, stvarnost sasvim nešto drugo i došlo je do žestokog sukoba interesa, koji je rezultirao iračkom zamolbom da određene vođe Živog štita napuste Irak, što su ovi i učinili, istina nevoljko. Istovremeno je i odnos javnosti prema aktivistima naglo ohladio.
Za takvu su situaciju krivi mnogi članovi Živog štita. Iskazalo se da je velik dio samo pokupio medijsku pažnju, pa se brzo i slavodobitno vratio, uživajući na lovorikama svoje "plemenitosti" u sigurnosti svojih domova, daleko od Iraka. Oni gorljiviji ili naivniji, su ostali i doživljavaju razočaranje za razočaranjem, a kako se bliži dan eventualne vojne akcije i nervoza raste, tako se prvotni polet sve više gasi. Nekako me to podsjetilo na naziv jednog prastarog filma: "Nema imena na metku".
Nije mi namjera podcjenjivati razne mirovne akcije, no potrebno ih je dobro planirati, predvidjeti eventualne probleme, posljedice, dakle misliti razumno, a ne srcem. Inače se i najplemenitije namjere izrode u neku farsu, koje se svi kasnije pomalo srame.