El Consejonde la Judicatura Federal (Savezno sudbeno vijeće) Meksika ove je godine donijelo odluku o „prestanku progona“ Subcomandantea Marcosa, tako da on vise nije „bjegunac pred zakonom“. 

Tko je uopće Subcomandante Marcos? On je, na neki način, već mitska osoba, meksička ljevičarska ikona – „glasnogovornik“, a u zbilji najviši autoritet i stvarni vođa EZLN-a (Ejercito Zapatista de Libercion Nacional – Zapatistička Vojska Nacionalnog Oslobođenja) koja još od 1995. godine djeluje u meksičkoj južnoj državi Chiapasu, a u kojoj Marcosovi zapatisti djeluju uglavnom u prašumi na granici s Gvatemalom, u neokolonijalnoj urbanoj jezgri grada San Cristobal de las Casas. 

Sigurno nije niti malo slučajno što je upravo to područje, koje je najnaseljenije indiosima, posjetio i papa Franjo za vrijeme svog ovogodišnjeg posjeta Meksiku, kao što sigurno nije niti malo slučajno što se službeni prestanak progona Subcomandantea Marcosa od strane meksičke države, odigrao neposredno nakon završetka te papine posjete. 

Zagonetni lik i čovjek sa svojom prepoznatljivom crnom fantomkom, 1995. godine optužen je za „pobunu, terorizam, urotu i korištenje oružja kojeg inače smije koristiti jedino meksička vojska“ (FOTO: Flick/orianomada)

Chiapas je danas posebno zanimljiv i zbog toga što tamo, a to je gotovo nevjerojatno za katolički Meksiko, sve vise jača islamska vjerska zajednica i to uglavnom među indiosima pa ih u sirotinjskoj četvrti San Cristobal de las Casasasa, koja se zove Molino de los Arcos, ima već dvjestotinjak - a broj im se neprestano povećava. Pojavili su se samo godinu dana nakon zapatističke pobune iz 1994. godine pa su danas mnogi indiosi, koji su inače, pripadnici islamske vjerske zajednice, postali borci Zapatističke vojske. Zanimljivo je da islam često identificiraju s „antikapitalizmom“. Od 1995. godine, kada se pojavljuju u Chiapasu, vodi ih Aureliano Perez (sada Muhammad Nafia – emir meksičke Islamske Zajednice), a u San Cristobal de las Casasu, u kojem im je sjedište, djeluje i imam Salvador Lopez koji se na islam preobratio, kao i najveći dio indiosa preobraćenika, 1995. godine. Inače islamsku vjersku zajednicu u ovom području osnivaju misionari španjolske Islamske Zajednice koji te godine dolaze u Chiapas i počinju svoje aktivno djelovanje na širenju islama među socijalno najugroženijim slojevima. 

Subcomandante Marcos, zagonetni lik i čovjek sa svojom prepoznatljivom crnom fantomkom, 1995. godine optužen je za „pobunu, terorizam, urotu i korištenje oružja kojeg inače smije koristiti jedino meksička vojska“ kao i za razne druge nezakonite radnje. Objašnjenje kojim se sada opravdava prestanak progona Subcomandantea Marcosa je zastara, odnosno „prestanak postojanja razloga“ zbog kojih je ovaj karizmatični lider indiosa i vođa oružanog pokreta u Chiapasu, u kojem je de facto uspostavio svojevrsno „dvovlašće“, bio optužen. Uglavnom, nakon ovakvog stava Saveznog sudbenog vijeća više ga, zbog navedenih optužbi, ne može progoniti niti jedan oblik meksičke vlasti. Ali, najzanimljivije od svega je to što, na određen način, Subcomandante Marcos, u stvari – više i ne postoji! 

Kako je to moguće? Naime, nakon dužeg odsustva iz javnosti, 26. svibnja 2014. godine Subcomandante Marcos sam je javno objavio kako „on vise ne postoji“. Stvar je, pa ma kako to izgledalo neobično, lako objašnjiva. „Nestao je“ Subcomandante Marcos koji se transformirao i sada se zove Subcomandante Insurgente Galeano. Tako je Subcomandante Marcos postao Subcomandante Pobunjenik Galeano! 

Kad umaršira "caravana zapatista" na središnji trg Mexico Cityja (FOTO: taringa.net)

Zašto je Subcomandante Marcos promijenio svoje ime? Zato što je 2. svibnja 2014. godine u zasjedi paramilitarnih provladinih, desničarskih snaga ubijen zapatistički gerilac i Marcosov prijatelj Jose Luis Solis Lopez - Galeano. Stoga je Marcos odlučio promijeniti svoj gerilski identitet. Pravo ime Subcomandantea Marcosa nikada nije službeno utvrđeno iako ga je, neslužbeno, meksička vlast (Ured državnog odvjetnika) identificirala kao Rafaela Sebastiana Gulliena Vincentea, sveučilišnog profesora dizajna na Universidad Autonoma Metropolitana – UAM, rođenog 1957. godine u Tampicu, Tamaulipas, na sjeveroistoku Meksika. 

Kada je meksičko Državno odvjetništvo 9. veljače 1995. godine protiv njega i njegovih 12 „kompanjerosa“ podiglo optužnice, istovremeno započinje vojna opsada dijelova Chiapasa – za koje se pretpostavljalo da su područje djelovanja Marcosa i njegove „zapatističke vojske“. U oružanim sukobima bilo je na desetke mrtvih, ali je taj „unutarnji meksički rat“ ubrzo zaustavljen pa je dalje funkcioniralo stanje nekakvog statusa quo koje je podrazumijevalo „službenu vlast“ koncentriranu u glavnom gradu Chiapasa, Tuxtla Gutierrezu, a Marcos i njegovi zapatisti su obnašali neformalnu vlast u područjima prema granici s Gvatemalom čije je središte već spomenuti San Cristobal de las Casas, grad od oko 200.000 stanovnika. Već u ožujku 1996. godine meksička vojska prekida svoje aktivnosti i pristupa se političkim pregovorima s Marcosom. Tadašnji meksički predsjednik Ernesto Zedillo počinje provoditi politiku pregovaranja, izmirenja, odnosno postizanja „dostojanstvenog mira“ u Chiapasu pa se čak donosi takozvani Zakon o dijalogu kako bi se sve uobličilo i u zakonske norme. Između države i zapatista započinju pregovori u San Andres Larrainzaru gdje se, nakon godinu dana, potpisuje nekoliko sporazuma između ove dvije suprotstavljene strane. 

Područje pod kontrolom EZLN-a (FOTO: dorsetchiapassolidarity)

Dok su ti pregovori trajali, u skladu s meksičkim zakonima, važila je amnestija za Marcosa i za sve njegove zapatističke suborce. Ali, kada su pregovori završili ponovo su na snagu stupile zakonske mjere i podignute su tužbe protiv Marcosa i njegovih 12 gerilaca. Subcomandante Marcos i Ejercito Zapatista de Liberacion Nacional iznijeli su tvrdnju kako Država nije ispoštovala uvjete postignutih sporazumima – pa se „ratno stanje“ i formalno ponovo uspostavlja, ali ipak ne dolazi do nikakvih većih oružanih sukoba ili nekih drugih bitnijih aktivnosti. Sasvim suprotno. Tako Marcos organizira prosvjednu karavanu u kojoj i sam sudjeluje, a koja je pješice, uz veliku pažnju i praćenje medija, prije svega televizija, prešla pola Meksika. 

Takve karavane i pješačenja iz udaljenih dijelova meksičke provincije i njihovo kretanje prema glavnom gradu Ciudad de Mexicu, znaju trajati tjednima pa čak i mjesecima. To je uobičajen i tradicionalan način djelovanja nezadovoljnika s meksičke periferije koji pješice idu do središnjeg gradskog trga Zocalo gdje ih se zna okupiti u ogromnom broju, čak i do milijun ljudi, jer im se putem stalno pridružuju svi oni koji žele izraziti podršku prosvjedu ili pokazati svoje nezadovoljstvo, ali i mnogi sindikati, političke stranke, udruge civilnog društva... Ti ulasci u Ciudad de Mexico znaju izgledati spektakularno, a toj karavani se na kraju pridružuje i ogroman broj građana tog dvadesetmilijunskog megalopolisa. 

Marcos je tražio da se ispune sporazumi iz San Andresa kojima su u fokusu bile ustavne promjene sa zadaćom da se regulira odnos prema meksičkim indiosima, odnosno narodima indigena – koji inače čine 35 posto stanovništva Chiapasa (uglavnom pripadnici naroda Maja i Tzotzil) koji inače čine jezgru zapatističke vojske. Marcos je uspio da ga službeno prime u meksičkom parlamentu i da s govornice Zastupničkog doma meksičkog parlamenta održi govor o svojim zahtjevima i o položaju indiosa u Meksiku - što izgleda skoro nevjerojatno, jer je u tom trenutku on bio osoba „van zakona“. 

Vlast nikada nije ispunila sporazume iz San Andresa koje je potpisala sa zapatistima. Nakon toga zapatisti se povlače u područje prašuma na granici s Gvatemalom i u dijelove središnjeg Chiapasa gdje su uvijek bila njihova uporišta, a Subcomandante Marcos vise ne izlazi u javnost, međutim njegovo djelovanje se nastavlja preko Ejercito Zapatista i nekih civilnih udruga, posebice preko Centro de Derechos Humanos Fray Bartolome de las Casas (Centar za ljudska prava svećenik Bartolome de las Casas). Ta je udruga dobila ime po dominikanskom svećeniku Bartolomeu de las Casasu koji je u 16. stoljeću bio biskup Chiapasa, „zastupnik i univerzalni zaštitnik indiosa“ u Meksiku. Kod Svetog rimskog carstva zalagao se za prava domorodaca, osobno ih je oslobodio svakog ropstva i napisao je najvjerodostojnije kronike španjolskog osvajanja Meksika za vrijeme, ali i poslije konkviste. 

Danas su revolucionar Emiliano Zapata i biskup Bartolome de las Casas svojevrsne indioske ikone kao što je to puno stoljeća poslije njih postao i Subcomandante Marcos. Papa Franjo se prije odlaska iz Chiapasa, na kraju svoje ovogodišnje posjete veličanstvenom i zagonetnom Meksiku, a u ime Katoličke crkve, ispričao indiosima za sva zla koja su im u ime kršćanstva bila nanesena. Možda ovo svojevrsno „razrješenje“ Subcomandantea Marcosa od strane meksičkih vlasti i ima nekakve veze s tim, ali Subcomandante Marcos ionako više ne postoji. Tu je Subcomandante Insurgente Galeano.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Jose Villa/Wikimedia