Prošlog tjedna u Ciudad de Méxicu umro je Ramón Xirau (20. siječnja 1924. – 26. srpnja 2017.), jedan od najznačajnijih meksičko-europskih intelektualaca, pjesnik i filozof. Malo poznat kod nas, zbog našeg teško razumljivog “provincijskog europocentrizma“ Xirau je pripadao specifičnoj vrsti ljudi koje bi danas nazvali političkim izbjeglicama. Prisjetimo se s kojom ksenofobijom se Europa (da ne spominjemo trumpizirane Sjedinjene Države) danas odnosi prema izbjeglicama i općenito prema “tuđinima”, pa će nam biti jasnije kroz što je prolazio mladi Ramón, inače Katalonac, rođen u Barceloni.

Smrt Ramóna Xiraua pokazala je što je on značio za Meksiko. Meksički predsjednik Enrique Peña Nieto ga je nazvao “stubom meksičke kulture”. Bivši meksički predsjednik Felipe Calderon je izjavio kako je otišao “jedan od najvećih meksičkih umova”. Još ranije je Pedro Stepanenko, direktor Instituto de Investigaciones Filosoficas de UNAM (Universidad Autonoma Nacional de México) izjavio kako su svi Meksikanci na neki način učenici Ramóna Xiraua. Meksiko ga danas stavlja u razinu svojih velikana poput Octavia Paza i Juana Rulfa. Ministrica kulture Meksika, Maria Cristina Garcia Cepeda je izjavila da je Meksiko izgubio svog “fundamentalnog, temeljnog intelektualca”. 

Dobio je bezbroj meksičkih i međunarodnih odlikovanja, priznanja, titula i nagrada, sveučilišnih počasnih doktorata i povelja. Zaista bi bilo bespredmetno sada ih sve nabrajati. Možda je dovoljno reći da je bio “dvostruki vitez” Francuske (Chevalier des Arts et des Letres i Chevalier de l’Ordre du merite), da je bio član francuske Legion d’Honneur, da mu je talijanska vlada dodijelila titulu Comendador, španjolska vlada La Orden Isabel la Catolica, Medalla Gran Cruz del Merito Civil, a njegovi Katalonci Creau de Sant Jordi, da je primio odlikovanja meksičkog Senata, zatim La Medalla de Bellas Artes ... Zato mi se čini neophodnim da i mi u Hrvatskoj, pa makar i na ovaj najskromniji mogući način, obilježimo smrt ovog velikana i ponešto naučimo od ovog čovjeka koji neupitno predstavlja bitan dio zajedničke svjetske kulture i ljudske civilizacije uopće, jer Svijet je premalen da bismo prihvatili ignoranciju kao prihvatljivi oblik ponašanja u njemu.

Njegovo djetinjstvo i mladalačke godine sudbonosno određuje tragedija Španjolskog građanskog rata, rušenje legalne republikanske vlasti, pobjeda Falange i fašističkih vojnih pučista na čelu s Caudillom Francom. Ramónov otac Joaqin Xirau I Palau (1895.-1946.) bio je poznati katalonski intelektualac, liberalni katolik i ljevičar, filozof i dekan na prestižnom Filozofia y Letras de Barcelona za vrijeme republikanske vlasti. I sam Ramón kasnije će postati jedan od najpoznatijih meksičko-katalonsko-španjolskih filozofa, pjesnika i intelektualaca, a zasigurno je upravo otac ostavio značajan trag na njegovo kasnije djelo. Otac mu je bio veliki poznavatelj i pod jakim utjecajem filozofije Maxa Schelera, Edmunda Husserla i Henrija Bergsona. Blizak je kršćanskom misliocu Emmanuelu Mounieru i krugu intelektualaca oko revije “Esprit” koju je pokrenuo Mounier. 

Ramónovu sudbinu brutalno određuje tragedija Španjolskog građanskog rata (FOTO: Wikimedia/Bates Winifred)

Ramón je svoje djetinjstvo provodio u Barceloni. Godine 1936. kada izbija građanski rat Barcelona je jedno od najvećih uporišta španjolske ljevice (u rasponu od anarhista i trockista, do komunista i lijevih sindikalista). Roditelji ga 1938. godine, kao četrnaestogodišnjaka, u strahu za njegov život, šalju u izbjeglištvo u francuski Marseille. Svoj petnaesti rođendan napunit će daleko od rodne Barcelone i od svojih roditelja. Nakon pobjede frankizma i poraza republikanaca, Ramónovi roditelji, uz pomoć velikog pjesnika i njihovog prijatelja, Antonia Machada, poput mnogih ljevičara - bježe u Francusku, u Pariz. Uskoro se nalaze sa sinom i brodom isplovljavaju za New York odakle se autobusom prebacuju u Meksiko. Ramón je petnaestogodišnjak, a na put za Meksiko istovremeno kreću i druge španjolske republikanske mlade izbjeglice tako da Ramón putuje zajedno s pjesnikom Tomasom Segoviom, slikarom Vincenteom Rojom, novinarom Joseom de Colinom i drugima. Ti mladi španjolski intelektualci u budućnosti će izuzetno puno doprinijeti meksičkoj kulturi, ali i intelektualnom povezivanju Meksika s Europom. 

Zanimljiva je paralela s današnjim vremenom i odnosom prema izbjeglicama. I tada je Europa, ta demokratska stara gospođa, itekako zakazala. Prvo, prepuštajući Republikansku Španjolsku divljanju “fašističke zvijeri” – uglavnom se pretvarajući kao da se ništa ne događa, licemjerno promovirajući svoju poznatu “politiku nemiješanja”, a nakon pobjede fašističkih pučista, nerado otvara svoje granice španjolskim republikanskim izbjeglicama, prepuštajući ih najčešće njihovoj nesigurnoj sudbini, često i smrti u progonima koji su uslijedili nakon Francova dolaska na vlast. Vrijedi ovdje primijetiti i sličnost sa sudbinom Lava Davidoviča Trockog, kojeg nakon Staljinovog protjerivanja iz Rusije ne prihvaća, niti mu pruža politički azil, nijedna od deklarirano “demokratskih” europskih zemalja. Utočište mu u početku daje Turska nakon koje Trocki odlazi u Francusku pa Norvešku da bi, nakon svih odbijanja u Europi, dobio utočište i azil u dalekom Meksiku, baš poput Xirauove obitelji. U Meksiku su, inače, Trockog dočekali Diego Rivera, najveći meksički i svjetski muralist te njegova fascinantna, zagonetna supruga, slikarica Frida Khalo, kao i dva američka trockista, Max Shatchman i George Novacki. 

Ramónovi roditelji stižu u Meksiko dvije godine poslije Trockog, 1939. godine. Meksiko je prema republikanskim izbjeglicama bio vrlo otvoren. Između 1939. i 1945. godine Meksiko izdaje preko 16.000 viza republikanskim izbjeglicama. Mnogi od njih sudjelovati će kasnije aktivno u formiranju meksičke intelektualne, političke i kulturne klime. Kada izbija Drugi svjetski rat Meksiko izdaje 1.400 viza poljskim izbjeglicama, a ugroženim Židovima oko 1.850 viza. Tragedija broda St. Louise koji s preko 900 židovskih izbjeglica isplovljava 1939. godine iz Hamburga prema Kubi i zatim Americi (Miami, Florida) pokazala je po tko zna koji put ponovo licemjerje “demokratskih” zemalja. Na Kubi im nisu dali vize za Ameriku niti im dozvoljavaju da se iskrcaju. Tu izbjeglice ostaju na brodu šest dana, nakon čega je kapetan isplovio za Miami nadajući se kako će ih Amerika primit, ali im predsjednik SAD-a, Franklin Delano Roosevelt, i američka vlada odbijaju odobriti iskrcavanje pa se St. Louis, zajedno sa svim izbjeglicama, vraća natrag u Europu i pristaje u belgijsku luku Amberes, i to nakon što je jedna židovska asocijacija kao “garanciju” za njih platila “odštetu domaćinima” u iznosu od 500.000 tadašnjih američkih dolara, što bi danas otprilike bilo više od osam milijuna dolara. Kasnije će njih 250 biti ubijeno. 

No, vratimo se na Xiraua. On se s obitelji naseljava u Ciudad de Méxicu. Njegov otac Joaqin počinje predavati na Faculdad de Filosofia y Letras, dok Ramón prvo studira na Liceo Franco de México, a zatim na Faculdad de Filosofia y Letras pa svaki dan zajedno s ocem odlazi u četvrt Colonia Santa Maria la Ribera, u zgradu Mascarones u kojoj se nalazi fakultet na kojem njegov otac predaje, a on studira. 

Nekoliko desetljeća kasnije, 1984. godine, dolazim iz Splita u Ciudad de México i svoj novi dom, sasvim slučajno, pronalazim baš u četvrti Colonia Santa Maria la Ribera. Tada prvi put čujem za Ramóna Xiraua koji je već postao vrlo značajno ime meksičko-hispanske intelektualne scene. Godinu dana proveo sam kao gost istraživač na El Colegio de México na kojem i osobno upoznajem Xiraua. U to vrijeme je on na Colegiu predavao filozofiju, ali istovremeno predaje i na Liceo Franco Méxicano, na Faculdad de Filosofia y Letras, radi kao istraživač na Instituto de Investigacones Filosoficas na UNAMU (Universidad Nacional Autonoma de México), a također drži katedru iz povijesti filozofije. Na prestižnom El Colegio de México predaje od 1973. godine i to kao prvi “nemeksikanac” po svom podrijetlu, iako je još 1955. godine dobio meksičko državljanstvo. Osim toga drži poznati filozofski kružok u svojoj kući na San Angelu. 

Zgrada Mascarones u kojoj se nalazio fakultet na kojem je Xirau studirao, a njegov otac predavao (FOTO: Wikimedia/Martiktoluca)

Taj genijalni čovjek je bio erudita, skroman i drag. Posebno je istraživao odnos filozofije i poezije, a bio je pomalo i mistik. Osnovna teza mu je bila kako je poezija vrsta znanja, a bavio se i filozofijom kao znanjem i upravo takav naslov nosi i jedna od njegovih najznačajnijih knjiga iz 1978. godine. Poezija mu je bila u fokusu interesa i to i kao filozofu i kao pjesniku. Pokretač je utjecajne revije “Dialogos” koja ima velik značaj poput kasnije Pazove revije “Vuelta”. Suradnici su mu upravo Octavio Paz, Malraux, Chomsky, Aron, Rulfo i mnogi drugi. 

Veliki filozof, Jose Gaos, još jedan od španjolskih velikana koji je nakon Španjolskog građanskog rata, dobio azil u Meksiku, smatrao je kako je Xirau na izvjestan način dijelio sudbinu puno starije generacije José Ortege y Gasetta, Antonia Machada (koji je, baš poput Xiraua uvijek bio između filozofije i poezije), a posebno Miguela de Unamuna koji je brodio svojim životnim oceanom na valovima između “filozofije, literature i mistike “. A Xirau je zaista povezivao različite države, kulture i jezike bukvalno prevladavajući Ocean koji ih je samo prividno dijelio. Poeziju je uvijek pisao na svom materinjem katalonskom jeziku, a filozofska djela na španjolskom. Bio je poveznica, iako je stalno “vozio” između svojih različitih kreativnih vokacija, zvanja, različitih razmišljanja i shvaćanja, koja nisu određivala samo njega nego i prijašnje izuzetne generacije mislioca čija je sublimacija, na određeni način, postao upravo on. Zato ga veliki Octavio Paz naziva “Hombre puente” (“Čovjek most“ ) jer još za života postaje inkarnacija povezivanja duha Meksika i duha Europe, a posebno Španjolske i Meksika, pri tome nikada ne zaboravljajući da je Katalonac. 

Kompletan njegov poetski, filozofski i literarni opus na specifičan je način određen “Misterijem Svetog” koji ga poput unutarnjeg duhovnog krvotoka prožima cijelog života. Njega zanima prijelaz od “osvetoljubivog Boga” ka “milosrdnom Bogu”. U svom poznatom eseju posvećenom Knjizi o Jobu, Job mu je personifikacija mogućnosti postizanja stanja “apsolutne ljubavi” usprkos neizrecivoj boli koju trpi, a koju mu je nanio direktno Bog kojeg u iskušenje dovodi sam Sotona. Tim više je Jobova “apsolutna ljubav” (koja je iznad svih strašnih muka i nepravedno nanijetih trpljenja) toliko veličanstvena. Taj “Jobovski princip”, koji njega fascinira i prožima njegovu misao, istovremeno se sudarao sa ponekad strašnom latinoameričkom praksom nasilja, nepravdi, strašnih trpljenja, izrabljivanja i raubovanja tuđe osobe, drugih bića pa i kompletnih “patničkih naroda” (indiosi, indigeni, autohtoni latinoamerikanci – njihove kulture ali i njihova patnja posebno fasciniraju Xiraua). 

Octavio Paz je smatrao kako je Xirau u stanju “stalne, permanentne mladosti” jer je sačuvao rijetku osobinu da se još uvijek (kao svojevrsno dijete) “čudi”, da bude “zaprepašten”. To je možda i osnovna razlika između onih koji su izgubili mogućnost, odnosno sposobnost “čuđenja” – jer ih je Život odavno smjestio u područje koje je “bez ikakve nade”, koje je određeno indiferentnošću i apatijom na sve i prema svemu. Možda najveći živi meksički povjesničar, Enrique Krauze, smatra kako Xiraua cijeli njegov život određuje jedna njegova bitna karakteristika koju zaista imaju rijetki. Naime, Ramón Xirau “tvrdi malo, a pita puno”. 

Politički nije mogao biti indiferentan, Pripadao je slobodoumnoj lijevoj misli koju je uzaludno pokušavati ukalupiti u formalnu ljevičarsku nomenklaturu. Na poseban način fasciniran je Panchom Villom i velikim meksičkim predhispanskim kulturama indigena. Sve dok Franco nije umro nije htio kročiti na španjolsko tlo. Zato prvi put dolazi u Madrid tek 1976. godine. Nakon toga jako će se angažirati na kulturnom povezivanju Meksika i Španjolske i postat će veliki promotor njihove “isprepletenosti”. Ponekad je potrebno napustiti nešto, a da bi se to zatim spoznalo. Ponekad treba “izići izvan sebe samog” da se spozna vlastita bit. Tako je i sa zavičajem. Ramónov otac jednom je prilikom rekao: “Tek ovdje u Meksiku otkrio sam Španjolsku”. Ta je misao odredila i cijeli Ramónov život. Grozio se europocentrizma, jer po njemu je to zapravo provincijalizam, kao što i svaki nacionalizam proizlazi iz kompleksa manje vrijednosti. Zato kaže: “Za Europu je Meksiko predaleko. Sasvim suprotno, odavde (iz Meksika) Europa je blizu. Ima više predrasuda i neznanja od tamo prema ovamo nego od ovamo prema tamo”. 

Xirau - “točno na sredini križanja dviju kultura” (FOTO: Twitter)

Ovih dana pjesnik Julio Hubard piše: “Ramón Xirau bio je posljednji od transterradosa”. Tko su “transterradosi”? U Meksiku tako nazivaju Španjolce koji su protjerani iz svoje zemlje zbog zvjerstava Španjolskog građanskog rata i koji su svoje utočište našli u Meksiku gdje su se našli u jedinstvenim okolnostima koje u početku određuje moment “privremenosti” – s obzirom da se svi oni nadaju da će se vratiti u Španjolsku kada “padne Franco” – a s druge strane bili su nužno usmjereni na “uklapanje”, na suradnju, pa i na “meksikanizaciju”, te su tako sve više postajali nezaobilazan dio autentične meksičke intelektualne i kulturne scene. To je bio put od doživljaja Meksika kao “egzila” do prihvaćanja, i stvarnog ozbiljenja Meksika kao “svoje vlastite kuće”. 

Xirau je, na kraju u Meksiku zaista bio, ne samo onaj koji je “u svojoj kući”, nego i onaj koji je “gradio tu kuću” i koji je nakon svoje smrti postao dio njenog duhovnog i kulturnog temelja. To je “poučna priča” koja je poprilično usporediva s problemom suvremenih izbjeglica i s njihovom percepcijom od strane “domaćih ljudi”. Nije nikakva rijetkost da se netko nađe između dva svijeta - rascijepljen. Rijetko netko, kao što je to uspio Xirau, nađe uporište “točno na sredini križanja dviju kultura”, ugrađujući sebe i svoje djelo u obje. 

Naravno da su Španjolska i Meksiko povezani nerazdvojno, povijesnim okolnostima, konkvistom, religijom, jezikom i tako dalje. I pozitivno, ali i negativno. Xiraua određuje Španjolska najviše po njegovom katalonskom momentu, koji je specifično separatistički u odnosu na španjolski centralizam, što upravo danas kulminira u Kataloniji jačanjem “katalonskog momenta”. Katalonsko porijeklo nesumnjivo određuje i njegovu poeziju, ali i kastiljanski (španjolski) jezik na kojem piše svoju prozu i koji određuje njegov svakodnevni, “građanski život”. Taj moment “između” jako određuje Xiraua. Bio je između poezije i filozofije, između mistike i (znanstvene) teorije, između Meksika i Španjolske, između katalonskog i španjolskog jezika - ali je na kraju sve to istovremeno obuhvatio totalitetom svoje misli, svog djela i svog konkretnog života. 

On se ne zove slučajno Ramón. Njegovo ime sažimalo je tradiciju dva Ramóna. Njegov otac daje mu ime po Ramónu LLullu, katalonskom mistiku i filozofu te po Ramónu Sibiudi, također katalonskom vjerskom mistiku, “glasniku Stvorenja”. Taj moment mistike je jako utjecao i na formiranje Xirauovog duha i karaktera. Ako tome dodamo ljevičarski politički ambijent unutar kojeg se kreću interesi njegovih roditelja i traumu djeteta-izbjeglice kojem tragična španjolska fašistička epizoda određuje cijelu životnu putanju - onda se nalazimo pred pravom zagonetkom kad poželimo dati odgovor na prividno jednostavno pitanje - Tko je i što je zaista bio Ramőn Xirau. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: proceso.mx