OSTAVŠTINA „PANZERKARDINALA“ RATZINGERA

Njegova smrt otvorila je put konzervativnoj ofenzivi

ritn by: Marin Jurjević | 04.03.2023.
OSTAVŠTINA „PANZERKARDINALA“ RATZINGERA: Njegova smrt otvorila je put konzervativnoj ofenzivi
Pokojni papa emeritus, Benedikt XVI., na određen je način u sebi inkorporirao “dr Jekylla i mr Hydea”, odnosno “Božjeg Rottweilera” i “Mozarta teologije”. Tek nakon njegove smrti, kojom se zatvara jedna specifična etapa kohabitacije dvaju papa, počinje neviđena ofenziva konzervativnog dijela crkvenog establišmenta protiv pape Franje dovodeći u pitanje njegov put obnove. U ovoj etapi papa Argentinac u teškim uvjetima otvorenih sukoba mora potvrditi put promjena i reformi koje provodi unutar okoštalih crkvenih institucija. Pri tom je svjestan činjenice da su reforme koje je otpočeo tek na pola puta. “Postoji samo jedan Papa i zove se Franjo”, napisao je 2018. godine Ratzinger u pismu koje je objavio nakon izjave njemačkog kardinala Waltera Brandmüllera koji je zajedno s još tri kardinala predložio da se Jorge Bergoglio proglasi “nesposobnim” za rukovođenje Crkvom. Na taj način je Ratzinger ipak predstavljao branu konzervativnoj ofenzivi.

Informativni portal Svete Stolice, Vatican News, zadnjeg dana prošle godine objavio je kako je preminuo „papa emeritus Benedikt XVI., ponizni radnik u vinogradu Gospodnjem”. Iz priopćenja smo saznali da je bivši papa preminuo točno u 9 sati i 34 minute u svojoj rezidenciji u Vatikanu, u samostanu Mater Ecclesiae, vrativši se tako u „Očev dom“. Hrvatski su mediji i komentatori s velikim pijetetom i biranim riječima popratili ovu vijest uzdajući se u to kako će bivši kardinal i preminuli “papa emeritus” zbog ogromnih zasluga zasigurno vrlo brzo biti proglašen “svetim” i “doktorom Crkve", odnosno „Crkvenim naučiteljem“. Pa zar nije i sam papa Franjo u svojoj homiliji, osim pokojnog Benedikta, jedino još spomenuo Isusa Krista i Svetog Grgura kojeg je papa Bonifacije VIII. proglasio “Crkvenim naučiteljem”? 

Na posljednjem ispraćaju, osim pape Franje, sudjelovalo je još 120 kardinala, 400 biskupa i 4.000 svećenika, a nije prošlo nezamijećeno kako su u pogrebnoj povorci koračali i mnogi od najistaknutijih lidera svjetskog konzervatizma želeći osobno odati posljednju poštu bivšem kardinalu Ratzingeru, odnosno papi Benediktu XVI. 

I aktualni papa Franjo, Jorge Mario Bergoglio, kao i preminuli papa emeritus Benedikt XVI., Joseph Alois Ratzinger, imaju mnoge nadimke. Papu Franju tako nazivaju “Kvartovski Papa”, “Cvjetni Papa” ili jednostavno “Gavran” jer se tako nazivaju navijači nogometnog kluba San Lorenzo de Almargo iz Buenos Airesa čiji je on vjerni pripadnik. Pokojni Benedikt XVI. još dok je bio kardinal i “alter ego” Pape Ivana Pavla II. - kao prefekt Kongregacije za nauk vjere (bivše Inkvizicije) zaradio je nadimke “Panzerkardinal” i “Božji Rottweiler”, a kada nakon smrti pape Ivana Pavla II. postaje Papa Benedikt XVI. nazivaju ga “Mozart teologije” i “Papa mudrac”, dok je za ultradesnu talijansku premijerku Giorgiu Meloni i njenog potpredsjednika Mattea Salvinija, koji nosi majicu s natpisom “Moj papa je Benedikt”, on je “Prosvijetljeni”.

Kongregacija za nauk vjere
Sjedište Kongregacije za nauk vjere (FOTO: Jim McIntosh/Wikimedia)

Nije bila nikakva tajna da se Ratzinger nije slagao s puno stavova pape Franje, ali je isto tako neupitno da se čuvao bilo kakvih javnih kritika Bergoglia što je bilo u skladu s njegovim stavom da institucija Pape sama po sebi zahtijeva respekt. Istovremeno je konzervativna struja unutar Crkve i svjetovni dio najkonzervativnije političke javnosti u Ratzingeru nalazila svoju najveću inspiraciju i vidjela neupitnog vođu. Naizgled je apsurdno, ali živi je Ratzinger bio najveća prepreka konzervativnim krugovima da žestoko krenu u dugo očekivanu otvorenu ofenzivu kontra pape Franje. Njegova smrt promijenila je sve.

Također je činjenica kako nije bilo osobe koja je više od Ratzingera polarizirala crkvu. Bez njega i njegove snažne, ponekad vrlo “grube” uloge nemoguće je razumjeti zadnjih 40 godina Crkve. Prvo, kao teologa na Drugom vatikanskom koncilu (1962. – 1965.), drugo kao prefekta Kongregacije za nauk vjere, zatim i kao pape Benedikta XVI., apsolutiste, “bića za prosvijećene i relativiste”, te, na kraju, nakon demisije, kao “pape emeritusa”. On je u cijeloj povijesti papinstva bio zaista izuzetna osoba bez koje nije moguće shvatiti kako suvremeni crkveni tako ni aktualni svjetovni konzervatizam. Ne postoji niti jedan ultrakonzervativni autor koji njegovo nasljeđe ne smatra svojim neiscrpnim izvorom inspiracije. Bez njegove misli i njegovog djelovanja nemoguće je razumjeti savez između “katoličkog sektora” i političkog neokonzervatizma. Bez njegovog utjecaja srušila bi se europska “zgrada nacional-konzervatizma” Viktora Orbana, Giorgie Meloni, Mattea Salvinija, Marine Le Pen, Mateusza Morawieckog ili Santiaga Abascala. Ideološki temelji te zgrade nalaze se u njegovim spisima (stavovi o Europi, laicizmu, islamu, migracijama i, posebno, o bioetici, tj. o pobačaju, eutanaziji, homoseksualnosti …). Značajno je njegovo okrivljavanje “buntovne 1968. godine” za uvođenja prakse zanemarivanja “onog transcendentalnog” u ime promicanja sekularizacije, dekristijanizacije Europe, seksualne revolucije, odbacivanja tradicije ... što je dovelo do gubitka vlasti, utjecaja i moći Crkve. On kao da osjeća iskreni bijes zbog tih procesa. Zaustaviti ih - njegov je zadatak. Zato su za njega “kulturološka pitanja” izuzetno bitna, a aktualni kulturološki ratovi to i potvrđuju. 

Na određen način djelovanje (ondašnjeg) kardinala Ratzingera bilo je uvjetovano krupnim događajima tog vremena. On reagira kako na Drugi vatikanski koncil, tako i na druga zbivanja u svijetu, posebno među pobunjenim mladima. Pojam “aggiornamiento” (osuvremenjivane) koji je pored pojmova “razvoj” i “povratak izvorima” dominirao duhom Drugog vatikanskog koncila, posebno ga je alarmirao. Njemu, koji je svijet razumio kao svojevrstan “samostan” oko kojeg (u kriznim vremenima) treba podignuti zidove rekristijanizacije pred navalom razarajućeg sekularizma i relativizacije svega postojećeg - postavili su se jasni ciljevi nužnosti obrane Crkve pred naletima “pobunjenog društva” koje ju je počelo sve više odbacivati. Takvom duhovnom sklopu odgovarala je jednostavna misaona šema u kojoj je prosvjetiteljstvo (koje je religiju sabilo u privatnu sferu) možda bilo i najveći krivac za pojavu plime relativiziranja svega postojećeg. Za Ratzingera je “diktatura relativizma” postala najveći problem naše epohe. To će jednom kasnije biti i centralna ideja njegovog papinstva. Za njega je mjera “pravog humanizma” istovjetna s “vjerom božjeg sina - istinskog čovjeka”. Ratzinger je bio obrazovan i inteligentan teolog koji je razlikovao tzv. “zdravi sekularizam” (laicizam), odnosno sferu koja je autonomna od crkvene sfere, ali ne i od njenog “moralnog reda” i takozvani “agresivni sekularizam” koji je po njemu postao najveća opasnost, a samim tim i najopasniji neprijatelj.

Papa Franjo
Nije bila nikakva tajna da se Ratzinger nije slagao s puno stavova pape Franje, ali je isto tako neupitno da se čuvao bilo kakvih javnih kritika (FOTO: Hina/EPA/Luca Zennaro)

Najveći problem je bio u tome što je turbulentna 1968. godina uzdrmala i konzervativne temelje Crkve. Latinska Amerika postaje žarište pokušaja da se Biblija i kršćanstvo interpretiraju iz perspektive sirotinje. Te se godine u Kolumbiji održava “Reunion de Medellin”. Na tom okupljanju latinoamerički biskupi proklamiraju da bi Crkva trebala prakticirati “opción preferencial por los pobres”. Teologija oslobođenja bila je izraz te preferencije. U fokusu te teologije kršćanstvo se ne interpretira s pozicija privilegiranih, već obratno. Snaga teologije oslobođenja je viđenje Isusove poruke očima onih koji su marginalizirani i isključeni. Da bi se to postiglo Crkva mora raditi sa “zajednicama kršćanske baze” (Comunidades de base Cristiana). Ona se mora okrenuti najnižim, najugroženijim slojevima društva. Tako se teologija oslobođenja javlja kao alternativa konzervativnom crkvenom modelu koji se svijetu obraćao “odozgo”. Stvar je u tome, smatraju oni, da se crkva mora osloniti prije svega na one zaboravljene, one “odozdo”. Naravno, ovaj je pristup izazvao zazor i reakciju okoštale crkvene hijerarhije. 

Napadi na teologiju oslobođena polaze od prigovora da je ona insuficijentna, nedovoljno izbalansirana s prenaglašenom “horizontalnom dimenzijom vjere” u odnosu na njenu “vertikalnu dimenziju”. Njeni teolozi optužuju se za (marksističku) ideologizaciju vjere jer tobože preslikavaju ideju klasne borbe i ulogu sirotinje na Bibliju i na suvremeni svijet. Kritizira se njihova veza s ljevičarskim sociolozima, zastupnicima Teorije ekonomske zavisnosti (La teoria de dependencia economica) pomoću koje oni objašnjavaju siromaštvo svojih zemalja. S druge strani teolozi oslobođenja optužuju svoje progonitelje za “upad” Rima i Europe u “latinoameričku stvarnost” koju oni nikada nisu do kraja razumjeli. Oni smatraju kako je “skriveni razlog” sukoba u činjenici da se kršćanstvo transformiralo iz vjere koja je bila prije svega bazirana na Europi i Sjevernoj Americi u vjeru (Crkvu) čija većina vjernika danas živi Južnoj Americi, Africi i Aziji. To rimska Crkva nikada nije prihvatila na pravi način. Možda se zato može reći kako je teologija oslobođenja zaista doživljavala totalitet katoličanstva kao nužnost svojevrsne “de-europeizacije”. Može li Rim prihvatiti da je danas “kršćanski pokret” prije svega satkan od mestika, ljudi crne i žute boje kože koji većinom žive u južnoj hemisferi, a da su bijelci u svim kršćanskim crkvama manjina koja se stalno reducira? Po njima, teško.

Kardinala Ratzingera nemoguće je odvojiti i sagledati bez osobe Karola Woytile koji 1978. godine postaje papa Ivan Pavao II. On dolazi u postkoncilsku crkvu koja je u stanju duboke krize. Zato odmah traži i provodi radikalne promjene koje će označiti kraj do tada već nabujalih unutarcrkvenih debata i rasprava. Duh Drugog vatikanskog koncila sve više se sputava. Koncilski tekstovi se konzerviraju, a bit “koncilskog rasuđivanja” se povlači pred Woytilinim snažnim nagovještajem dolaska vremena čvrste, ortodoksne crkvene politike koja zahtijeva radikalno moralno i duhovno “naoružavanje”. Ta vremena su bila slična današnjem dobu kojeg karakterizira zastrašujuća nesigurnost. Optimistička klima šezdesetih godina je opadala, a sredinom sedamdesetih svijet upada u duboku ekonomsku krizu. Mnoge su vrijednosti bile poljuljane, posebno osjećaj sigurnosti i zaštićenosti dotadašnjeg “društva blagostanja”. Kao i u svim kriznim vremenima sve više je prisutna “čežnja za autoritetom”. Crkva je zahvaćena istim procesima. 

Papa Ivan Pavao II.
Kardinala Ratzingera nemoguće je odvojiti i sagledati bez osobe Karola Woytile (FOTO: Flickr/M.Mazur)

Woytila to shvaća. Kao izlaz iz te situacije on nudi “novi konzervatizam”, a samog sebe kao snažnog, karizmatičnog vođu etičkog “buđenja”. Taj pokret će biti suprotan bilo kakvoj vrsti defenzive ili povlačenja. Iako će mu izvor biti Crkva, papa Ivan Pavao II. će napustiti njene okvire pokrećući i stavljajući se na čelo jedne do tada neviđene političke i ideološke (velikim dijelom svjetovne) ofenzive. Različite jake konzervativne (neoliberalne) političke figure poput Ronalda Reagana i Margaret Tatcher nesebično će pomagati tu nadiruću crkvenu struju. Masovni mediji svom silinom ulaze u svakidašnju praksu djelovanja pape Ivana Pavla II. Oni postaju njegova “produžena ruka”, a on njihov “guru”. U vremenu kaosa on nudi jednostavnu viziju Svijeta kojeg će karakterizirati sigurnost i optimizam pod uvjetom prihvaćanja jedinog spasitelja i obnovljene Crkve pod njegovim vodstvom. Međutim, na putu ostvarenja te vizije nalazili su se i oni koji su predstavljali “objektivnu smetnju”. 

Za ostvarenje svih “velikih ideja” potrebne su i žrtve. Prve žrtve ovakve vizije i uloge Crkve past će u njenim vlastitim redovima. Bit će to latinoamerički teolozi oslobođenja. Enciklika pape Ivana Pavla II. “Dominus et Vivificatus” napada ateizam i materijalizam. Ali to su hereze prošlosti. Prave opasnosti budućnosti prijete sa sasvim druge, nekima neočekivane strane. A upravo tada će se na obzorju pojaviti neoinkvizitorski lik “panzerkardinala” Josepha Ratzingera kojeg se ne može odvojiti od pontifikata pape Ivana Pavla II.

Jedan od životnih ciljeva novog pape Poljaka bio je poraz “marksizma i komunizma” u svijetu. Zbog toga je prvo krenuo u obračun s onima u vlastitim redovima za koje je smatrao da su pali pod njihov utjecaj. Posebno je bio zabrinut zbog rasta progresivne “Narodne crkve”, “Crkve baze” i teologije oslobođenja, prve “nezapadne teologije” u Latinskoj Americi. Papa Woytila je jednim dijelom bio u pravu. Neupitan je bio utjecaj marksizma na sve oblike “Narodne crkve”. Malo mu znači činjenica da upravo oni najpredanije brane interese najugroženijih slojeva puka. Papa smatra kako je njihovo iskorjenjivanje uvjet uspostavljanja reda u Crkvi, ali ne samo u njoj. Za taj posao Ivan Pavao II. zadužiti će kardinala Ratzingera kojega 1981. godine postavlja na čelo Kongregacije za nauk vjere, svojevrsnog vatikanskog ministarstva ideologije i informiranja, odnosno bivše Inkvizicije. Na toj funkciji Ratzinger se zadržao četvrt stoljeća dajući snažan osobni pečat svjetskim zbivanjima. On tu instituciju pretvara u instrument pastoralne i crkvene ofenzive evangelizacije ili onoga što će se eufemistički nazivati “restauracija”. Glavni cilj “restauracije” bio je osnaživanje centralnog direktivnog aparata i razbijanje bilo kakvog oblika disidentstva unutar crkvenih redova. Ratzinger vrlo brzo pokazuje da je istinski “Veliki Inkvizitor” koji će opravdano zaraditi nadimak “Rottweiler de Dios”.

Prvi korak koji poduzima stvaranje je “banke podataka” o episkopskim konferencijama, teolozima oslobođenja, progresivnim vjernicima, sumnjivim pastoralnim projektima ... U gotovo svim dijecezama imenovani su ultrakonzervativni, desni biskupi i kardinali. U samom Brazilu, žarištu teologije oslobođenja, imenovano je pedesetak konzervativnih biskupa. U Čileu, Peruu, Kolumbiji, Argentini i diljem Latinske Amerike dešava se isto. Prednost imaju članovi slavne institucije Opus Dei. Disidentski biskupi našli su se pod strašnom presijom. Jedan dio prima tzv. “pismo upozorenja”, drugima se zabranjuju putovanja ili ih se “poziva na odgovornost”. I na najnižim nivoima se provodi pročišćenje, “depurifikacija”. Zabranjuju se sumnjivi seminari, discipliniraju se neka sjemeništa, a različite teološke institucije se pokušavaju “preorijentirati” ili se jednostavno zatvaraju.

Joseph Ratzinger
Pokojni papa emeritus Benedikt XVI. na određen način u sebi inkorporirao “dr Jekylla i mr Hydea”, odnosno “Božjeg Rottweilera” i “Mozarta teologije” (FOTO: Flickr/M.Mazur)

Za razumijevanje Ratzingerove uloge u toj priči bitna je 1984. godina. Te godine on s razine prefekta Kongregacije za nauk vjere počinje izravno napadati teologe oslobođenja. Na udaru se posebno našao brazilski teolog oslobođenja Leonardo Boff, jedna od glavnih figura pokreta narodne crkve. Boff iz Vatikana prima “službenu obavijest” kojom mu se naređuje da isti tren mora pristupiti “pokornoj šutnji” („silentium obsequiosum“). Naređenje je poslao kardinal Joseph Ratzinger, kao prefekt Kongregacije za nauk vjere. Ratzinger je, uz papu, postao najmoćnija osoba Vatikana. U naređenju na šutnju napisano je kako će šutnja “omogućiti svećeniku Boffu vrijeme za ozbiljno razmišljanje”. Od Boffa se još traži i da se “kompletno suzdrži” od daljnjeg vršenja funkcije izdavača Revista Eccleastica Brasileira, najznačajnije brazilske teološke publikacije. Osim toga zabranjuju mu se sve ostale aktivnosti kao pisca i bilo kakvi javni nastupi. Neposredni uzrok uvođenja ovih strogih inkvizicijskih mjera bila je Boffova knjiga “Crkva, karizma i vlast” u kojoj se usudio žestoko kritizirati ponašanje autoriteta i hijerarhije Katoličke crkve. Očita namjera Vatikana bila je ušutkati ovog latinoameričkog teologa oslobođenja koji je u očima Vatikana bio opasan i prepoznat kao netko tko svojom teologijom potiče pobunu vjerskog plebsa. A od toga ne postoji ništa opasnije.

Međutim, “pokorna šutnja” koja je nametnuta Boffu izazvala je sasvim obratan efekt u javnosti. Boff je “zašutio”, ali je kompletna javnost gromko progovorila. Iako se Vatikan očito uzdao u izreku Sv. Augustina: “Roma locuta, causa finita est!” (“Rim je progovorio, slučaj je zatvoren”) inkvizitorska akcija Rima nije ništa okončala, a još manje “zatvorila”. Zabrane koje su nametnute Boffu imale su svjetski odjek. Otvorile su se rasprave o teologiji oslobođenja i budućnosti kršćanstva koje traju i do danas. 

No, Ratzinger se ne obračunava samo s Boffom. Na udar njegovog kongregacijskog plamenog mača dolaze i Boffov prijatelj Gustavo Gutiérez, peruanski svećenik i katolički teolog, dok je sam papa Woytila 1984. godine “a divinis” suspendirao nikaragvanskog svećenika i ministra kulture u sandinističkoj vladi Ernesta Cardenala, kojem će tu suspenziju tek 2019. godine, nedugo prije njegove smrti, skinuti papa Franjo. Kongregacija u Vatikan “na razgovor” zove belgijskog teologa Edwarda Schilllebeeckxa i teologa iz njemačkog Tűbingena, Hansa Kűnga. Ratzinger se, među ostalim okomio i na etičara s Američkog katoličkog sveučilišta, Charlesa Currana, kao i nadbiskupa Seattlea Raymonda Hunthausena i desetak brazilskih biskupa koji brane Boffa …

Mnoge katoličke pa čak i protestantske udruge objavljuju deklaracije podrške Boffu. Radnički sindikati organiziraju demonstracije prosvjedujući zbog ušutkavanja Boffa. Majice, plakati i najrazličitiji rekviziti s likom Boffa preplavili su ulice svjetskih gradova. Biskup Pedro Casaldaliga iz brazilske države Mato Grosso objavljuje poemu “La benedición de San Francisco sobre la fraile Leonardo Boff”. Sam Leonardo Boff se ne pridružuje prosvjedima i pridržava se nametnute šutnje i javnog neistupanja. Švicarski tjednik Welt Woche podsjetio je (uz opasku kako je sve to sada “nestalo s vjetrom”) da je papa Ivan XXIII. obećao da će dijalog i “duhovno sučeljavanje” zamijeniti ovakav tip osuda i mjera za kojima je sada posegnuo Vatikan. Kardinala Ratzingera je u ljeto 1985. godine na skupu desetak tisuća katolika iz raznih zemalja u njemačkom Paderbornu dočekalo neprijateljstvo mladih vjernika koji su nosili transparente protiv zabrane govora i šutnje. Na koncu je pod pritiskom javnosti Boffu u ožujku 1986. godine ukinuta “šutnja”. 

Tako je pokojni papa emeritus Benedikt XVI. na određen način u sebi inkorporirao “dr Jekylla i mr Hydea”, odnosno “Božjeg Rottweilera” i “Mozarta teologije”. Tek nakon njegove smrti, kojom se zatvara jedna specifična etapa kohabitacije dvaju papa, počinje neviđena ofenziva konzervativnog dijela crkvenog establišmenta protiv pape Franje dovodeći u pitanje njegov put obnove. U ovoj etapi papa Argentinac u teškim uvjetima otvorenih sukoba mora potvrditi put promjena i reformi koje provodi unutar okoštalih crkvenih institucija. Pri tom je svjestan činjenice da su reforme koje je otpočeo tek na pola puta. Benedikt XVI. je pazio da svoje teološke i ekleziološke razlike s papom Franjom ne eksponira javno. 

“Postoji samo jedan Papa i zove se Franjo”, napisao je 2018. godine Ratzinger u pismu koje je objavio nakon izjave njemačkog kardinala Waltera Brandmüllera koji je zajedno s još tri kardinala (Raymond Burke, Joachim Meisner i Carlo Caffara) predložio da se Jorge Bergoglio proglasi “nesposobnim” za rukovođenje Crkvom. Na taj način je Ratzinger ipak predstavljao branu konzervativnoj ofenzivi. Njegovom smrću ta je brana nestala. Tako se danas nastojanje pape Franje da otvori nove prostore obnove Katoličke crkve našlo pred velikim izazovima. Papa je počeo ono što je sam nazvao “Sinodski put”. Taj “put” podrazumijeva preispitivanje totaliteta Crkve. To je put produbljenja politike i duha Drugog vatikanskog koncila u novim uvjetima iz kojeg bi linearno izvirale temeljne promjene, kako s pastoralne, tako i s teološke točke gledišta.

Raymon Leo Burke
Jednog od "ustanika" protiv pape Franje prije nekoliko godina su srdačno primili konzervativne snage iz HDZ-a i Vigilarea (FOTO: HINA) 

Zadnji žestoki napad na papu Franju stigao je od strane u memoarima osobnog Ratzingerovog tajnika, njemačkog kardinala Georga Gänsweina kojeg je papa Franjo 2020. godine smijenio s funkcije prefekta Papinske kuće (Prefettura della Casa Pontificia) zahtijevajući od njega da se, kao njegov osobni tajnik, ograniči samo na brigu o papi emeritusu Benediktu XVI. Ovoj kampanji aktivno su se pridružili američki kardinal Raymond Burke, njemački kardinal Gerhard Ludwig Müller, španjolski kardinal Antonio María Rouco Varela, bivši apostolski nuncij u SAD-u Carlo Maria Viganó, stari vojni biskup u SAD-u nadbiskup Timothy Broglio (nedavno izabran za predsjednika Katoličke biskupske konferencije SAD-a). Ova crkvena desnica dobila je punu podršku svjetovne političke ultrakonzervativne elite.

S duge strane papu Franju podržavaju gotovo svi biskupi i katolički lideri zemalja Trećeg svijeta tako da usprkos svemu papa Franjin “Sinodski Put” jača i to prije svega u bazi, ali i putem novih epikospalnih imenovanja. Na taj način Jorge Mario Bergoglio očito profilira budući “kolegij kardinala”, odnosno “elektora” ili onih koji će jednom birati njegovog nasljednika. Možda u tom svjetlu treba gledati i na recentno imenovanje Dražena Kutleše zagrebačkim biskupom koadjutorom s obzirom da papa Franjo svakako želi osigurati kontinuitet promjena koje je započeo u Crkvi, a to može osigurati jedino ukoliko najvažniju ulogu u centrima crkvene moći budu imali oni koji su spremni slijediti njegov put.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Flickr/M.Mazur

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. POSLANICA LANE BOBIĆ: Otkud ovo kolektivno iščuđavanje seksualnom nasilju?

    09.04.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Otkud ovo kolektivno iščuđavanje seksualnom nasilju?

  2. SLUČAJ GRUHONJIĆ: Aleksandar Vučić – Voltaire sa kamom

    02.04.2024.

    Bojan Tončić

    SLUČAJ GRUHONJIĆ: Aleksandar Vučić – Voltaire sa kamom

  3. IZ PRVE RUKE: Šta sve naučite o BiH kada počnete da slušate ploče?

    28.03.2024.

    Srđan Puhalo

    IZ PRVE RUKE: Šta sve naučite o BiH kada počnete da slušate ploče?

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije