U dvije noći na zagrebačkim, više ne tako pustim, ulicama vidjeh nevjerojatnu masu tipova koji su suvereni u vožnji svoje limene kante, bilo ona automobil ili motocikl. Ipak veći je broj pravih frajera koji voze dvokotače. Jednog takvog sam sreo sinoć. Vozeći se Držićevom ulicom u smjeru sjevera kod autobusnog kolodvora primijetih neobičnog "motorkotačliju". Taj je vozio cik-cak u svojoj traci kao da nikog drugog nema na cesti. Na njegovu nesreću na križanju s Branimirovom zaustavilo ga je crveno na semaforu, baš kao i mene, koji sam bio odmah iza njega, Fiat Punto koji je na semaforu stao u lijevoj traci, odmah do motora, te još barem desetak automobila. Motociklista je jedva dočekao paljenje žutog svjetla i opalio po "plinu". Nakon samo desetak metara, stiskanje gasa nije mu bilo dovoljno pa je svog ljubimca digao na zadnji kotač, te ga tako vozio par metara. To je bilo dovoljno da iz čiste opreznosti i paranoje od raznoraznih luđaka stisnem kočnicu, a što je dobro došlo motoristi budući je isti nakon par metara izgubio kontrolu nad motorom i ostao nepregažen.
Motor se propeo više od očekivanog te se umjesto na zadnjem kotaču vozio na zadnjem blatobranu. Šofer se počeo truditi da zauzda svoju zvijer, oslonio se nogama na pod ne bi li tako vratio kontrolu nad razuzdanim skuterom, no to mu nije uspjelo. Tu se u priču vraća onaj Fiat Punto (niste valjda mislili da sam ga džabe spominjao?). Naime, taj u Puntu je također bio neki iskusan šofer pa je i on stisnuo po plinu, tako da je bio u ravnini sa motorom, a motor je baš nešto počeo ići lijevo na onom svom zadnjem kotaču, odnosno na već polomljenom blatobranu i odjednom zajahao Fiata, i to sa boka. Nakon koje sekunde jahanja, taj zadnji kotač motora potpao je pod Fiatov i tu se vožnja završila. Motorist je odbačen na lijevo, a komadi plastike i lima, zajedno s motorom na desnu stranu. No, ne brinite se, sve je u redu. Vozač se u trenu diže, baš kao da je prosinac i da je pao sa sanjki na Sljemenu u metar i pol tek napadalog snijega. Osim šoka, naravno, i mog i njegovog (moja reakcija najbolje se može opisati pitanjem koje sam mu postavio: "Majstore je'l sve štima?"). Taman nakon što je motorista pronašao svoje papuče koje je prilikom pada izgubio, na poprište dolazi vozač Fiata. Nimalo zadovoljan, odlučuje za svaki slučaj igrati na grubu kartu te malo tijelom gurkajući motoristu i unoseći mu se u facu ispituje što je bilo i tko je kriv. Njegov pak ljubimac je također pretrpio značajnu štetu – razvaljena felga, puknuta guma te dobrano zgužvan lim zadnjeg lijevog kraja. Motorista (inače, moram spomenuti, simpatičan dečko na pragu tridesetih) priznaje kako je on kriv jer se, citiram, malo zajebavao. Osjećajući da više nisam potreban zaobilazim komade lima i stakla sa laganom mišlju kako se ponekad ne treba ni malo zajebavat', baš kao ni učiti voziti na zadnjem.