Potpuno je nemoguće zamisliti kako bi se svakodnevne prometne zavrzlame rješavale bez naoko sasvim jednostavnog izuma kao što je semafor. Prvi je prometni semafor postavljen 1868. godine u blizini zgrade britanskog parlamenta u Westminsteru a patentirao ga je stručnjak za željezničku signalizaciju J. P. Knight. Njegov je semafor bio posve sličan onom željezničkom, s ručkama i snadbjeven crvenim i zelenim plinskim svjetiljkama za noćni rad. No nakon kratkoga vremena prvi se svjetski semafor iznenada srušio usmrtivši pritom jednog od dežurnih policajaca. Ta je nezgoda obeshrabrila izumitelje za daljnje pokuse sve dok se nisu pojavili motori s unutrašnjim izgaranjem. Moderna ulična signalizacija američki je izum - prve zelene i crvene prometne svjetiljke postavljene su u Clevelendu 1914. godine. Četiri godine kasnije u New Yorku su osvanuli trobojni semafori kojima se upravljalo ručno iz tornja podignutog na sredini ulice. Godine 1920. slična su se signalna svjetla pojavila i na tornjevima za prometnu signalizaciju u Detroitu. Kad su "američki" semafori naposljetku stigli i u London, njima je iz tornjića izgrađenog u stilu željezničke signalne kućice upravljao policajac. No sljedećih su godina uvedeni automatski semafori na kojima su se svjetla mijenjala u određenim vremenskim intervalima. Danas prometni semafori u čitavome svijetu rade prema načelu: crveno-žuto-zeleno svjetlo, no postoje i neke iznimke. U Bostonu, na primjer, zeleno i žuto svjetlo pojavljuju se istovremeno. Standardni sustav izbjegli su i ekscentrični uređaji postavljeni na elegantnim stupovima Pete avenije u New Yorku - na vrhu svakog od tamošnjih semafora postavljen je mali kip. Zanimljivi su bili i semafori u Los Angelesu koji su se oglašavali zvonjavom i mahali ručkama kako bi se probudili zadrijemali motoristi. Bilo je to davne 1930. godine. No najneobičniji prometni semafori nalaze se u Veneciji na križanjima kanala. Njihova je zadaća, naime, upravljati kretanjem - gondola.