Zato u politici nema kurvi, nego samo medicinskih fenomena (FOTO: Depo)

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, dogovorio se Bobi s Rudijem da ujutro rano odu u lov. Probudio se Rudi u pola šest, poljubio Regicu i izašao iz kuće, kad vani ljuta mećava, napadalo snijega do koljena. Živ se smrznuo Rudi, automobil nikako da upali, pa nakon desetak minuta odustao, vratio se u kuću, zavukao u topli krevet i priljubio Regici uz leđa.

- Jel hladno vani? - upita ga ona.

- Jašta je, minus dvaes – cvokoćući će Rudi.

- A onaj moj konj otišo u lov!

Tako otprilike, ne znam vam bolje objasniti, nastaju političke koalicije. Ode Tihić s Čovićem u lov, a Fahro uskoči u krevet. Sve dok za koji mjesec, tamo u jesen, ne napada snijeg, pa se promrzli Tihić vrati u topli krevet.

- A onaj moj konj otišo na hadž!

Nije, međutim, to ono što fascinira. Politika je kurva, to je prvo što smo naučili kad je došla ova, kako se zove, demokracija, nije to nešto što čovjeka više može iznenaditi. Ima i onaj politički vic, znate ga sigurno, kad se Regica požalila doktoru da je Rudi ne može zadovoljiti, ovaj joj preporučio da proba s dvojicom ili trojicom, a ona mu odgovorila da je probala s njih četrdeset, pa ništa. "Vi ste onda medicinski fenomen!", rekao joj doktor, a ona će njemu: "Fenomen, doktore, fenomen, a ne kurva, kao što selo priča!".

Drugi je, naime, medicinski fenomen meni zanimljiv: fenomen političke demencije. To, naime, kako se u politici lako zaboravlja ono zbog čega se u svakodnevnom životu vade čakije i preko noći raskidaju i najčvršća prijateljstva. Da vi nekome kažete ono što je Zlatko Lagumdžija onomad rekao o Fahri Radončiću, do kraja života mimoilazili biste jedan drugoga prelazeći na drugu stranu ulice. U politici, međutim, to fercera. Kad bi se u politici, naime, pamtilo, ne bi nitko nikad ni s kim u krevet legao. Zato u politici nema kurvi, nego samo medicinskih fenomena.

"Radončićeva imperija laži i zla je nastala, u velikoj mjeri, na kukavičluku i podaničkom mentalitetu naše kvazielite, koja je spremna da za mrvicu dnevne slave čini kompromise i ponaša se tako što ide ‘krmku niz dlaku’. Njegova nenormalna potreba da kreira vlast po svojoj mjeri ima jednu namjeru: da po svaku cijenu zaštiti svoju na ratu sumnjivo stečenu imovinu", govorio je Lagumdžija o Radončiću, sve ga časteći "mafijašom", "reketašom", "ljudskim i moralnim kepecom".

Nije pritom Lagumdžija tako o Fahri govorio u srednjoj školi, na partijskom sastanku 1986. ili u ratu, pod granatama, kad živ čovjek svašta kaže. Govorio je to i ponavljao praktički sve do jutros. Dok Tihić nije otišao u lov.

A onda odjednom, kao da se ništa nije dogodilo, Zlaja i Fahro najbolji prijatelji. Iz čista mira, kao na Facebooku. Kliknuo Zlaja na "Confirm" i sve se zaboravilo. Toliko u svog novog najboljeg druga ima povjerenja da mu je dao ministarstvo sigurnosti. Zaboravile se učas sve teške riječi, zaboravila se "mafija", "reket" i Fahrina "na ratu sumnjivo stečena imovina". "Gdje god su mafija i reketarenje", svečano je, kažu, na zakletvi poručio načelnik SBB-a, Službe bosanske bezbjednosti, "gdje god je na ratu sumnjivo stečena imovina, znajte da smo tu mi!"

Zaboravilo se tako onih sedam sudskih presuda, zaboravile se sve one uvrede i psovke. Znali smo mi, doduše, i prije da bosansku politiku kroje stranci, ali pojma nismo imali da je to Alois Alzheimer.

- Bogati, Amina - pitao nekidan Lagumdžija ženu - kako se zove onaj Švabo što mi sakriva Avaz po kući?

Da ja, recimo, u Parlamentu Bosne i Hercegovine kažem kako je Zlatko Lagumdžija sam sebi skočio u usta i pojeo govno, sutra bih bio ministar sigurnosti BiH. A da to isto napišem u Oslobođenju, završio bih na sudu.

- Kako to mislite? – pitao bi me na sudu Zlaja.

- Lijepo. Vi ste, naime, tipični predstavnik kukavičke i podaničke kvazielite koja je spremna da za mrvicu dnevne slave čini kompromise i ponaša se tako što ide 'krmku niz dlaku'.

- Nevjerovatna konstrukcija! – viknuo bi on. – Odakle vam to?

- Kako odakle? Sami ste to rekli. Tim riječima.

- Ja?! Kad?

- Gore, maloprije. Evo: "Radončićeva imperija laži i zla je nastala, u velikoj mjeri, na kukavičluku i podaničkom mentalitetu naše kvazielite..."

- Dobro, dobro, vidim i sam! Vidite, to je sad dosta jedna nezgodna... kako da kažem... – stao bi petljati Zlaja. – A tko je to uopće rekao?

- Vi, sami. Tim riječima.

- Ja?! Kad?

- Gore, maloprije. Evo: "Radončićeva imperija laži i zla je nastala, u velikoj mjeri, na kukavičluku i podaničkom mentalitetu naše kvazielite..."

- Dobro, dobro, vidim i sam! A tko je to uopće rekao?

- Vi, sami. Tim riječima.

- Ja?! Kad?

I tako do sutra. Sve dok Lagumdžija ne bi svjedoka pozvao visokog predstavnika međunarodne zajednice, gospodina Aloisa Alzheimera, a ja - jasna stvar - prdnuo u čabar.

Bez tog medicinskog fenomena, uostalom, ne bi ni mogla funkcionirati ova, kako se zove, demokracija. A demokracija je divna stvar: za desetak dana, recimo, vlasnik Avaza i ministar Fahrudin Radončić ni kriv ni dužan primit će u New Yorku nagradu za promoviranje rodne ravnopravnosti, što su je Ujedinjeni narodi dodijelili Ministarstvu sigurnosti BiH dok je ministar bio Sadik Ahmetović.

Da nije, naime, Alzheimera, Radončić bi se sutra - umjesto u New Yorku - pojavio pred zgradom Vijeća ministara, nadgledajući kako deset agenata SIPA upada u sobu za sastanke, pa pred zaprepaštenim ministrima i televizijskim kamerama obara Zlatka Lagumdžiju na pod, stavljajući mu lisice na ruke. A novi ministar sigurnosti svečano bi u večernjem dnevniku objavio kako je Zlatko Lagumdžija priveden zbog osnovane sumnje da "kreira vlast po mjeri mafijaša i direktno štiti njihovu na ratu sumnjivo stečenu imovinu".

Ovako, umjesto da ga hapsi, Fahro mu čuva leđa. A Zlaja se svako malo promeškolji, pa pita: "Jel hladno vani?"

- Jašta je.

- A onaj moj konj otišo u New York.

Boris Dežulović, Oslobođenje