Ključan trenutak u životu Selme Lagerlof zbio se kada je napunila pet godina. Njena baka, koja ju je odgojila i uvela u svijet bajki, priča i književnosti, umrla je na Badnjak i taj će događaj u njenoj zreloj dobi postati okosnica njenog pisanja pripovijetki. Nadrealistički motivi i simbolika s elementima natprirodnog tu će mladu spisateljicu svrstati u red najboljih i najutjecajnijih švedskih književnica svoga vremena. No ono što će Selmu Ottiliu Lovisu Lagerlof plasirati u povijest zbilo se 1909. godine, kada postaje prva žena dobitnica Nobelove nagrade za književnost.

Uz priznanje koje je na mnoge načine bilo prekretnica tog doba, kraj patrijarhata koji je vladao društvenim i kulturnim zbivanjima u Švedskoj i šire, Selma Lagerlof postala je i prva članica Švedske akademije koja dodjeljuje tu najznačajniju nagradu u svijetu. Selma Lagerlof snažno je utjecala na generacije Šveđana, ali i na generacije svojih sunarodnjakinja koje su kroz njen životni primjer tražile potvrdu u društvu i punu ravnopravnost - kako u znanosti, tako i u umjetnosti - u sredini koja se ubrzano razvijala i otvarala svijetu. No život i rad Selme Lagerlof bio je mnogo više od književnosti. Njezin angažman po pitanju ravnopravnosti spolova i prava glasa žena bio je ključan za razvoj tadašnjeg društva i budućnost kako slobode i demokracije u švedskom društvu, tako i podizanja svijesti kod mladih žena o nužnosti borbe za jednakost spolova.

S modernim socijalističkim idejama Selma Lagerlof upoznala se za vrijeme svog školovanja za učiteljicu, a njen kasniji aktivizam pripisivala je životnim iskustvima koje je involvirala u svoj svjetonazor i borbu. U najtamnijim vremenima svoje domovine ostala je njen najsvjetliji dio, pomažući židovskim izbjeglicama i aktivnom borbom protiv nacizma. Njeno stvaralaštvo zasjenilo je njen politički angažman i povijest ju je upamtila kao vrsnu književnicu, velikog djela protkanog legendama, sagama i dualizmom. No, Selma Lagerlof je bila kudikamo više od toga. Kršćanski odgoj koji joj je kao temelj usadila baka, Selma Lagerlof ukomponirala je u svoja socijalistička stajališta nalazeći pritom sličnost u dvije naoko potpuno suprotne stvari. U svojoj viziji suživota srodnih ideja vidjela je budućnost Švedske, ali i Europe. Selma Lagerlof preminula je 1940. godine na svom imanju u pokrajini Varmland ostavivši u osvit rata Nobelovu medalju Švedskoj Vladi, da je financijski iskoriste u slučaju da nacisti ili Sovjetski Savez okupiraju njenu zemlju.

Selma Lagerlof (FOTO: Wikimedia)

Selme Lagerlof sjetio sam se kada nas je sve obradovala vijest kako je još jedna velika žena nominirana za Nobelovu nagradu. Nataša Kandić, aktivistica za ljudska prava iz Beograda, naime, nominirana je od strane američke Komisije za sigurnost i suradnju u Europi za ovogodišnju Nobelovu nagradu za mir. Tu prestižnu nagradu, ali i veliko priznanje, Nataša Kandić itekako je zaslužila svojim radom, odnosno hrabrim suprotstavljanjem desničarskim političkim organizacijama u Srbiji, koje su je u više navrata optuživale za veleizdaju i antisrpsku politiku. Proglasili su je stranom plaćenicom i izopćili iz svih relevantnih društvenih i političkih zbivanja.

Kao osnivačica i izvršna direktorica Fonda za humanitarno pravo, koji je uspostavila 1992. godine, Nataša Kandić je prikupljala i objavljivala dokaze o ratnim zločinima, istraživala na stotine ubojstava, mučenja i nestanaka ljudi sa ovih prostora za vrijeme rata. Od 1991. godine, kad je aktivno predvodila proteste diljem Srbije protiv rata i tadašnjeg režima, do danas kada zastupa obitelji 192 žrtve ubijene na Ovčari, njezin rad svrstao ju je u red najvećih ljudi na ovim prostorima. Ljudi koji se vode po svojim moralnim i etičkim načelima, odnosno Sokratovim kodeksom: „čistiti ispred svog praga“.

"Srbija je potpuno zatvoreno, plemensko društvo u kojem nikoga nije briga što se drugima događa; stvoren je kulturni obrazac da nas se drugi ne tiču", izjavila je Nataša u svojoj uvodnoj riječi kao zastupnica obitelji žrtava, istaknuvši kako se zločin na ovim prostorima isplati i kako je to notorna činjenica te kako je strašno da se u Srbiji, ali i u Hrvatskoj, sustavno zatire osjećaj za stradanje drugih.

Taj kulturni obrazac „kako nas se drugi ne tiču“ zatvorio je u plemenske zajednice današnje društvo i matrica po kojoj egzistiraju nacionalizmi s obje strane potpuno je ista. Isti ignorantski odnos prema zločinima počinjenim "s naše strane", isti povijesni revizionizam za instant potrebe političkog trenutka, isto politikanstvo koje je dovelo do neslućenih tragedija, isti problemi koji sistematski koče napredak na ovim prostorima.

Nataša Kandić (FOTO: Ladislav Tomičić)

Katarza koju nisu doživjele niti Srbija, niti Hrvatska, suočavanje sa zločinima počinjenim u „ime domovine“ ili u „ime otadžbine“ na koncu su doveli i jednu i drugu zemlju u začarani krug u kojima društva egzistiraju kao plemenske zajednice. Jedna od rijetkih osoba, a vrlo je značajno što je ta osoba žena, Nataša je Kandić, sociologinja i suautorica knjige „Kosovski čvor“, koja je raskrinkala srpsku propagandu i hrabro se suprotstavila jednom zločinačkom režimu. U tome, valja naglasiti, nije bila usamljena. Tome svjedoči sjećanje na prosvjed od 150.000 ljudi, koje je Nataša Kandić okupila dajući na znanje da se dobar dio srpskog društva protivi opsadi Sarajeva. Njezine antiratne kolumne u Borbi tih su ratnih godina bile vrlo čitano štivo u Srbiji.

Nataša Kandić, kao i Selma Lagerlof, prava je kandidatkinja za najveća priznanja koja moderni svijet može pružiti. Te dvije hrabre i posebne žene svijet je već svrstao u povijest mirotvorstva i borbe za boljitak civilizacije u cjelini. Zajednička im je svakako borba za ravnopravnost, slobodu i demokraciju, kao i borba za budućnost njihovih domovina. Ali ono najljepše, ono čemu se svijet poklonio, činjenici je da su obje – žene. Postojane, neustrašive, hrabre. Istinski ponos svojih generacija.

Činjenica da je žena predvodila borbu protiv ludila mnogim muškarcima trebala bi biti povod da se zapitaju i preispitaju, da se ugledaju na dvije hrabre žene, ali i na tisuće hrabrih žena koje djeluju, rade, stvaraju i doprinose, kako umjetnosti, tako i miru i suživotu koji je ključan za budućnost njihove sredine. Na tisuće hrabrih žena slijede primjer Selme Lagerlof i Nataše Kandić i to je najveća nagrada koju te dvije žene mogu dobiti. Nataša Kandić i Selma Lagerlof u mnogim ženama su probudile borbu, kako za bolje i pravednije sutra, tako i za ravnopravnost spolova, što je u današnjem svijetu jedna od ključnih bitaka. Na tisuće hrabrih žena volontira i bori se svakodnevno, često samozatajno, i ovaj svijet, siguran sam, bio bi puno bolje i pravednije mjesto za život da njime rukovode i upravljaju žene.

Najljepšu posvetu toj borbi "napisala je" poznata glumica Mirjana Karanović, ovaj put kao režiserka. Svoj film „Dobra žena“ ona je posvetila upravo Nataši Kandić, označivši je kao inspiraciju. Ovako je rekla Mirjana Karanović: „Nevjerojatna je ljudska sposobnost da zavarava sebe, da negira. Zato ovaj film posvećujem Nataši Kandić. Jer se ne suočavam s činjenicama, nego s vlastitom savješću, i tome me naučio njen životni put.“

Tako to rade velike, hrabre, dobre žene.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Ladislav Tomičić