Hrvatska ima povijest sudjelovanja navijača u sukobima s režimom, svjedoče tome spomen ploče na gotovo svakom većem stadionu u državi, a ovo je prvi od dva teksta kojima ćemo vidjeti kako se navijački pokret u Turskoj i Ukrajini uključio u ulične borbe protiv tamošnjih režima. Ukrajinski revolt, na žalost je i po oružanim sukobima puno sličniji hrvatskoj stvarnosti, te preslikan i po nacionalističkom predznaku same revolucije nakon koje su navijači postali dio urbanog mita, zaslužni za slobodu od proruskog režima.

U Turskoj su pak prosvjedi protiv neoislamističke vlasti Recepa Erdoğana uglavnom bili ljevičarski te smo o tim događajima razgovarali sa 37-godišnjim inženjerom aeronautike Başarom Yarimoğluom, vođom KaraKizila, ultrasa Gençlerbirliğija.

Başar Yarimoğlu s nogometašem Gençlerbirliğija Hurşutom Meriçem (FOTO: Arhiva/KaraKizil)

Možeš li nam pojasniti što je Kara Kizil i čime se ultrasi Gençlerbirliğija bave osim što prate utakmice?

- Naše ime, KaraKizil u principu znači crno-crveni.  Međutim, u turskom postoje dvije riječi za "crveno". "Kirmizi" i "kizil". Dok "kirmizi" predstavlja samo boju, "kizil" označava i političku orijentaciju. Isto je i sa riječi "crno". "Siyah" je boja dok "kara" označava i politički identitet. Dakle, Kara Kizil u Turskoj uglavnom koriste anarhisti i anarho-komunisti premda u našoj grupi ima i socijalista i komunista. Oduvijek smo politički aktivni i toga se ne sramimo. Smatram da lige, klubovi i nacionalni savezi vode politiku na stadionima te ne vidim ništa sporno u tome da je i mi vodimo. Nebrojeno smo puta transparentima i skandiranjem na stadionu upozoravali na probleme u društvu. Od NATO baza u Turskoj do problema s kojima se u našoj zemlji susreću žene ili LGBT osobe.

Kakvo je bilo stanje u Turskoj prije no što su izbili prosvjedi i što je do njih dovelo?

- Prije svega treba sagledati generalno stanje u Turskoj prije prosvjeda, dakle u proljeće prošle godine. Turska je zemlja u kojoj režim ne dozvoljava nikakvo odskakanje od zadanih normi vladajuće elite. Da bi to uspjela na građane djeluje brojnim zabranama ili ograničenjima. To je pak utjecalo da se jako malo nezadovoljstva moglo vidjeti u javnosti, na trgovima i ulicama koje dijele građani Turske. Svaka pojedina grupa u društvu ima svoje specifične razloge za nezadovoljstvo. Na primjer, u jednom je trenutku premijer Recep Erdoğan odlučio da sve žene moraju roditi barem troje djece. To je primjer na koji način se ponaša Vlast i do koje razine želi kontrolirati živote Turaka. Ništa bolje se ne tretira ni LGBT zajednica ili Kurdi... Dakle, gotovo sve društvene grupe, pa i navijači koji su dio ovog društva, imaju svoje različite razloge, ali neprijatelj je svima isti.

Kara Kizil tijekom prosvjeda podrške radnicima TEKEL-a koji su okupirali trg Kizilay u Ankari (FOTO: Arhiva/KaraKizil)

Kako su se sve te različite grupe napokon ujedinile i u svibnju prošle godine dovele do protesta diljem Turske i koja je uloga navijača u tome?

- Treba imati na umu da je Trg Taksim, na kojem su se prosvjedi začeli, vrlo blizu četvrti Beşiktaş i tamošnjeg stadiona. U neposrednoj blizini je i ured premijera Recepa Erdoğana, a na pola puta od Trga do Erdoğana nalazi se sjedište navijača Beşiktaşa. Samo dva tjedna prije nego što su izbili prosvjedi Gençlerbirliği je u Istanbulu igrao protiv Beşiktaşa posljednju utakmicu sezone. Iako je to vrlo neuobičajeno, mi smo im poslali prijateljsko pismo i dogovorili da se nađemo što su oni i prihvatili. Prije utakmice tisuće ljudi bilo je oko stadiona, alkohol se točio, ali sve je prošlo bez ikakvih problema. Sve do trenutka kada je policija zapucala u zrak. Kasnije smo saznali da je Erdoğan u to vrijeme bio u svom uredu i valjda mu se nije svidjelo što je vidio. Dakle, to je jedan od razloga zašto su navijači Beşiktaşa odmah drugog dana prosvjeda izašli na Taksim.

Što se dogodilo da ljuti rivali poput Beşiktaşa, Galatasaraya te Fenerbahçea zajedno sudjeluju u prosvjedima?

- Stvar je u tome da gotovo svi u Turskoj imaju razloga da se ljute na režim. Kada je policija spalila kamp pedesetak hipija na Taksimu koji su prosvjedovali protiv izgradnje šoping centra, narod je to doživio kao napad na sve nas. To se uistinu moglo dogoditi bilo kojoj skupini građana od skupljača salveta preko navijača do ekoloških aktivista. Navijači su bili ti koji imaju iskustvo u borbi s policijom pa je bilo i prirodno da stanu u prve redove pri probijanju barikada. Druga stvar je što su navijačke skupine jako dobro organizirane i policiji stvaraju probleme. Iako su navijači prije svega organizirali sebe, nebrojeni su se građani priključivali. Među njima i žene i to imućne, s brendiranom odjećom što govori o tome koliko je represija u Turskoj široka. Kako su se navijači pokazali hrabrim i bitnim članom protesta, to je dalo dodatni poticaj običnim ljudima. Vjerujem da je to možda i najvažniji doprinos prosvjedima od strane ultrasa. Oni su pokazali primjerom da se s policijom i represivnim režimom može i vrijedi boriti. Obični građani ne žele se sukobljavati s policijom zbog straha. Ali navijači su to napravili i preživjeli, dakle to je ohrabrilo i ostale da se aktivno uključe u otpor. Građani su, nerijetko s dresovima svojih klubova, dolazili na prosvjede. Dakle to je bio jedan simbol pod kojim su se ljudi osokolili i pri tome uopće nije bila važna boja dresa već vrijednosti koje svi zajedno dijelimo.

Navijači Gençlerbirliğija i Galatasaraya igraju nogomet pod policijskom paskom (FOTO: Arhiva/KaraKizil)

Jesu li na neki način ti protesti utjecali na Tursku?

- Nakon godinu dana dakako da je pao intenzitet, no ostalo je nešto jako bitno. Osjeća se da je narod shvatio da se ne treba bojati. Ljudi su puno svjesniji utjecaja politike i puno češće razmišljaju o tome što se oko njih događa. Političke su teme sve prisutnije i o njima se diskutira. Još jedna dobra stvar jest i što se otvorio kanal komunikacije među grupama ljudi koje naizgled imaju različite interese. Danas se vrlo često događa da se ljevičarske organizacije javljaju navijačima i zajednički organiziraju razne akcije. I to traje, to se nije zaustavilo s masovnim prosvjedima što znači da se i otpor nastavlja.

Kakav je odnos javnosti prema navijačima nakon protesta?

- Rekao bih da navijači i ljevičari u turskom društvu više nisu nekakvo zlo koje prijeti društvu, barem ne iz perspektive medija. Dakle, stvorila se jedna nova opcija o kojoj se raspravlja u javnosti diljem parkova poput Gezija, ali i u medijima. Od toga su profitirali i navijači kojih je sve više. Napokon, u opresivnom društvu stadion je nerijetko jedino relativno slobodno područje na kojem se građani neometano mogu okupljati.

KaraKizil uz diverziju dimnim bombama i bakljama probija policijske barikade i ulazi na trg (FOTO: Arhiva/KaraKizil)

Kako se ponaša turska vlada nakon tih događanja i je li se promijenio način komuniciranja premijera Erdoğana?

- Vlada i premijer nisu ni malo odstupili od svojih stavova ili načina na koji vode zemlju i na koji se ponašaju prema narodu. Još uvijek je to zajeban tip koji ti želi reći kako da se ponašaš i što da radiš. U suprotnom...

Što predviđaš da se u skorijoj budućnosti može dogoditi u Turskoj?

- Svašta se može dogoditi. Postoji jedna akceleracija političkih događanja s obje strane. Sekularne, lijeve, ali i sa strane konzervativnih islamista. Za nekoliko mjeseci održavaju se predsjednički izbori i jedan od glavnih kandidata je premijer Recep Erdoğan. Bilo kakav ozbiljni lijevi kandidat teško će se uopće i naći u utrci zbog toga što svaki kandidat mora dobiti potporu 20 parlamentarnih zastupnika. Na žalost ni toliko ih u parlamentu nemamo. No, ne zato što ti ljudi ne postoje već zbog toga što je svaki pristup vlasti blokiran od strane režima.

Lupiga.Com