Što se još treba dogoditi da netko napokon reagira?
Prvi put u svom životu sjeo sam u taksi još tamo davnih osamdesetih. Mercedes–Benz 280SE u besprijekornom stanju dočekao me pred ulazom u zgradu, čist, mirisan, ispoliran. Naravno da tada nisam pojma imao tko je Nikola Jelić, legenda taksista u Splitu, a baš taj mi je čovjek otvorio vrata i ja sam se po prvi put u svom životu osjetio važnim. Sjedio sam na stražnjem sjedalu dok me taj elokventni i šarmantni gospodin zabavljao sve tamo do ulaza u Tropicanu, popularno zabavljalište Splićana osamdesetih. Te vožnje sjećam se do danas. No ono što sam upamtio, ono najviše, bila je sigurnost. S tim čovjekom osjećali ste se sigurni, kao u „karocu“ što bi rekli stari Splićani, i to ste jednostavno morali poštivati. Taj red, tu profesionalnost, tu zabavu kroz mjeru, to naše malograđansko ispitivanje „'ko ti je ćaća“, ali da ne osjetiš. Takav je taksist bio Jela, taksist „starog kova“.
Čitajući današnje vijesti pitam se gdje su nestali svi ti takvi dobri ljudi iz moga djetinjstva, ljudi kojima je na prvom mjestu bila moja sigurnost.
Još u lipnju čelnici prijevozničkih udruga su upozoravali da nas ovo ljeto očekuju tragedije. Prometni stručnjaci su alarmirali putem medija, no malo tko se obazirao na struku. Struka pa u Hrvatskoj? Hajte molim vas. No crne prognoze su se itekako obistinile. Znate onu o debilima koji samo odmahnu rukom? E, pa ta o debilima nažalost se može primijeniti na našu gradsku vlast. Vlast koju nije briga da gradom voze ljudi koji uopće ne poznaju Split, niti su uopće taksisti.
Sranje?
O itekakvo sranje se moglo dogoditi u noći s nedjelje na ponedjeljak kada je taksist prošao kroz crveno na raskrižju Ulice slobode i Vukovarske. Opel koji je dolazio iz suprotnog smjera s tri mlade djevojke srećom je uspio skrenuti u suprotni trak gdje nije bilo nikog, pa je izbjegnuta tragedija o kojoj bi svi mediji u Hrvatskoj pisali taj dan. Nakon što ga je policija zaustavila, kada je i u raskrižju kod Split Malla prošao kroz crveno, vozač-taksist iz Koprivnice požalio se kako ima problem premorenosti, manjak koncentracije, te kako žuri da presretne goste koje je čuo na frekvenciji konkurencije. Taksi prijevoz nikada nije bio na nižoj razini, potvrdio je tako policiji premoreni taksist koji zapravo to i nije, već je građevinski radnik, koji konobari u fušu na vjenčanjima, a osobno vozilo koristi kao taksi kad stigne, uglavnom vikendom.
Sranje?
O sranje se napokon dogodilo početkom ovog mjeseca, u Vukovarskoj ulici, kada je na križanju Vukovarske i Dubrovačke ulice prošavši kroz crveno taksist na licu mjesta usmrtio 26-godišnju pješakinju koja je stajala na nogostupu, na autobusnoj stanici. Taksist je, treba li ponavljati, nastojao pokupiti konkurenciji goste te je projurio kroz crveno. Crveno? Mislite da ta boja nešto znači našim „taksistima“, namjerno ću ih staviti pod navodnike jer niti su taksista vidjeli niti znaju što znači biti taksist. I da se ne razumije pogrešno, ne govorim ovdje samo o vozačima Ubera i Bolta, već i o svim ostalim vozačima taksija.
Je li dovoljna samo oznaka? (FOTO: Pixabay)
Na Matejušci, dakle na križanju ulice koja vodi prema Rivi, taksist je neprilagođenom brzinom uletio u zavoj u ranim večernjim satima mjeseca lipnja tekuće nam godine. Samo pukom srećom dvije su turistkinje iz Japana bacajući se izbjegle sigurnu smrt. Branici na Matejušci odbili su Mercedes u punom naletu i spriječili da taksist punom silinom ne uleti u restoran na Matejušci koji je u tom trenutku bio pun turista. Dakle, samo branici na tom zavoju spriječili su tragediju o kojoj bi mediji danima izvještavali, a nama bi dodatno uništili turističku sezonu.
Sranje?
O sranja u Splitu s taksistima koji to nisu ima napretek. Teško ih je izbrojati, u svom tom užasu što ti ljudi svakodnevno rade.
Na križanju Velebitske taksist je udario dijete koje je biciklom prelazilo pješački prijelaz. Na zeleno semaforsko svjetlo. Taksist koji je udario dijete vrhunski je meštar, jedan od najboljih u svom poslu, u postavljanja keramike. Čovjek radi tri posla, a u kasnim satima taksira. Zakon o cestovnom prometu ionako su donijeli tek zato da se ljudi snađu, da ne odlaze iz zemlje. Drugim riječima, svatko može taksirati u ovoj nedođiji, čak i psihički bolesnici. Dovoljno je da imate auto, i da na to isto auto nalijepite oznaku – taxi.
Sranje?
O itekakvo je to sranje ako prođete pokraj autobusne stanice u Vukovarskoj i pogledate sve svijeće upaljene za nedjelju u kojoj je život izgubila 26-godišnja djevojka iz Splita, ni kriva ni dužna. Čekala je autobus. Udarac je bio tako silovit da su se stanari prenuli u neboderima dvjesto metara udaljenim od događaja. Zato jer je taksist je prošao kroz crveno, zato jer radi tri posla, a taksira noću da popuni proračun.
Tko je zapravo debil u ovoj tužnoj priči? Debili smo svi mi građani Splita koji trpimo iz dana u dan sve te debile, samozvane taksiste koji prolaze kroz crveno, jure kao pomahnitali po Splitu iz dana u dan i nikog od nadležnih za to nije briga! Što dovraga radi naša slavna policija? Što naš još slavniji gradonačelnik? Što se još treba dogoditi u ovom nesretnom gradu da institucije odrade svoj posao? To da neki debil koji je na automobil stavio oznaku taksist pomete restoran pun ljudi?
Sranje?
Pa, dogodit će se takvo sranje, samo je pitanje vremena. Uopće nije upitno da će se dogoditi. I što tada kada se dogodi? Taj isti gradonačelnik će obiteljima izražavati sućut, a policija će krivca procesuirati?
Pamtite li vi naše taksiste? One stare, taksiste grada Splita? Pamtite li vi te ljude pripremljene na svoj posao, koji su vas vozili do Arkade, ili do bilo kojeg drugog odredišta? Sve te ljude koji bi vas i nasmijali, ali što je najvažnije, odveli do svoga odredišta sigurno, smireno, poštujući sve prometne propise? Gdje su nestali svi ti fini, kulturni ljudi?
Svima je jasno da stvari treba bolje regulirati. Što se još treba dogoditi? Da netko zbog umora jer radi tri posla usmrti vaše ili moje dijete? Pa da se na policiji izvlačeđi kako oni uopće nisu taksisti nego izolateri?
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Pixabay
....pa to je nemoguće komentirati....ukratko.