Nije iznenađujuća, ali jest kardinalna činjenica da u hrvatskim srednjostrujaškim medijima gotovo da uopće nije bilo odjeka nedavnog generalnog štrajka u Srbiji. Nešto malo vijesti o tome donio je HTV, ostalo se uglavnom razasulo po manjim ili bar manje zavisnim portalima. Na itekako važan i zanimljiv politički događaj u neposrednom susjedstvu, ovdašnje se radništvo - kojeg se to u Hrvatskoj najviše tiče - tako nije niti imalo prilike osvrnuti. Što ne govori isključivo o tim i takvim medijima, nego i o stanju samog radništva.

Pa, možemo to iskoristiti kao šlagvort za svakako relevantno pitanje: kad je bio zadnji generalni štrajk u Hrvatskoj? A valjda ćemo se složiti da bi za njega u novije doba bilo dosta razloga, čak i ne za samo jednim.

Na prvi pogled, enigma ne bi trebala biti jako zahtjevna. Generalni ili opći štrajkovi, po svojoj tehnici i po društvenoj prirodi, ne događaju se baš često i razmjerno dugo se čuvaju u kolektivnoj memoriji. Riječ je o široko zastupljenoj obustavi rada na većem području jedne zemlje, pri čemu se sindikalno koordiniraju razne industrije i javni servisi. Takva akcija dovodi do kolapsa države i rezultira izuzetnim pritiskom na sistem i vlasti, koje bi zatim trebale malo pomnije razmotriti zahtjeve štrajkaša. Prije samog revolucionarnog posezanja za fizičkom silom, riječ je o jednom od najdjelotvornijih sredstava radničke borbe.

Dovodi do kolapsa države i rezultira izuzetnim pritiskom na sistem i vlasti (FOTO: Rachel librarian)

Pitanje smo uputili Googleu i nekolicini aktivistički ili profesionalno involviranih sugovornika, a potom su ga drugovi iz Centra za radničke studije dodatno izložili prostranstvima Facebooka. Naletio je na njega još i poneki namjernik u prolazu nevirtualnim.

Nakon nekoliko dana takvog neobaveznog prikupljanja reakcija, ne može se govoriti o iole ozbiljnom istraživanju, ali određene važne zaključke ipak možemo donijeti laka srca. Prvo nekoliko riječi o konkretnim podacima koje su nam osigurali dobri ljudi, kumulativno.

Krajem veljače ove godine bio je u Hrvatskoj održan kratak „opći štrajk upozorenja“, kao što ga je nazvao sindikalni organizator i kao što su preuzeli mediji. Nešto slično realizirano je bilo i 1993. godine, a zajednička im je osobina potonje uspješno vladino izvrdavanje radničkih zahtjeva i konačno odustajanje sindikata od najave da će u tom slučaju upozorenje pretvoriti u ono što za potrebe ovog teksta zovemo „pravi“ generalni ili opći štrajk. Ovogodišnji štrajk trajao je dva, onaj pak četiri sata, uz sudjelovanje oko 270.000, odnosno 420.000 radnika.

Što se tiče socijalističke Jugoslavije, specifični je njen, načelno besklasni kontekst i karakter, odredio i veći dio sindikalne joj povijesti. Uslijed razlika teorije i prakse, štrajkova je ipak bilo, čak velikih, naročito u posljednjoj deceniji života zemlje, tako i na području Hrvatske. Ipak, teško je uslijed takvih okolnosti zamisliti organiziranje generalnog štrajka. Ako nismo grubo previdjeli neku situaciju, rekli bismo stoga da ga nije bilo. A radnici su zatim političku energiju usmjerili na neke druge kolosijeke.

Uslijed razlika teorije i prakse u socijalističkoj Jugoslaviji, štrajkova je ipak bilo, naročito u posljednjoj deceniji života te zemlje (FOTO: radnickaborba.org)

Za vrijeme Drugog svjetskog rata i NDH također je bilo štrajkova, ali nismo pronašli tragove eventualnih općih. Konačno, na korak do odustajanja, prije negoli brzopleto, a retrospektivno završimo u predindustrijskom društvu i ubrzo skliznemo do pleistocena, uz još neohlađena žarišta Prvog svjetskog rata zatičemo bilješku o generalnom štrajku 1919. godine na području gotovo čitave tadašnje mlade Jugoslavije, službeno imenovane Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.

Prepisujemo iz bosanskohercegovačkog časopisa Sindikalna riječ, broj 25, 2007. godine: „(...) Već 30. IV 1919. organiziran je generalni štrajk radnika u Bosni i Hercegovini, a samo nepuna dva mjeseca kasnije i generalni štrajk radnika u cijeloj zemlji sa ciljem da se podrže revolucije u Mađarskoj i Rusiji i spriječi slanje jugoslovenske vojske u sastavu interventnih kontrarevolucionarnih snaga, u čemu se uspjelo“.

A sad se vratimo na aktualne prilike i ponajprije činjenicu da je teško naći znanstvenika od kojeg bi se dobio potpun brz i pouzdan odgovor na gornje pitanje. Drugim riječima, njih više u Hrvatskoj ne podupiru nikakve institucionalne strukture angažirane za istraživanje prošlosti radničke borbe. Nema ni onog Instituta za historiju radničkog pokreta u kojem je stolovao Franjo Tuđman, pa mu reakcionarnom pretvorbom iz imena očistio i radništvo i pokretanje. Nema u polju niti jakih politoloških ili povijesnih ili socioloških katedri, možda tek poneki upućen diplomant ili doktorand kojeg bismo svijećom tražili valjda čitav semestar.

Pravo na štrajkanje suženo je na obranu kolektivnog ugovora, isplatu plaća i solidarnost s drugima u štrajku (FOTO: Novilist.hr)

U skladu s odricanjem društva od prošlosti, prezent nam jest takav kakav jest. Tako prolaze najnovije izmjene hrvatskog radnog zakonodavstva nadomak robovlasništvu, tako nema generalnog štrajka i tako nas ne interesira što se događa u Srbiji, a nekoć smo podržavali i Rusiju.

I dalje zabavljena upornim nizanjem etničkih perlica, radništva u ove dvije zemlje temeljito su odvojena, što je najbolji način za održavanje kapitalističke hegemonije s obje strane Dunava. O tome je prošli tjedan na ovom portalu jasno pisao kolega Dejan Kožul iz Beograda i tamošnje perspektive. Socijalna pravda u ma kojoj zemlji čije društvo smatra da je samodostatno ne može opstati sve i da se nekako približilo idili. Dokle god se u susjedstvu eksploatira nečiji rad – ili susjedi to čine u prekomorskim kolonijama, svejedno – liberalno će međunarodno tržište uvijek iznova ugrožavati njezinu socijalno usmjerenu ekonomiju.

Sve to u Hrvatskoj ima veze i s novijim ograničenjima sindikalnih središnjica pacificiranih dotle da opći štrajk kao takav zakonski više niti ne mogu sazvati. Pravo na štrajkanje, naime, suženo je na obranu kolektivnog ugovora, isplatu plaća i solidarnost s drugima u štrajku. Hrvatske sindikalne centrale, sistemski aranžirane poput takmaca na otvorenom tržištu nevoljke zaštite radnih prava, ipak su zimus nakratko iskoristile treću spomenutu mogućnost za makar opći štrajk upozorenja. No solidarnost je očito taj ključni pojam i značenje, ne tek oruđe, već društveno ljepilo za kojim treba posezati kontinuirano i predano. Ničiji rad nije otok, da parafraziramo Johna Donnea, i ničija borba za njega također nije. Što prije to nekako shvate i prihvate hrvatski radnici i sindikalni im reprezentanti, prije će i samima sebi moći priskočiti upomoć.

Lupiga.Com