Nevjerojatno je koliko Hrvata želi slušati o opasnostima od povratka Jugoslavije i komunizma

ritn by: Ante Radić | 28.05.2014.

Ne iznenađuje uvjerljiva pobjeda HDZ-ove koalicije. Kad je odaziv malen, HDZ na nacionalnoj razini jednostavno ne može izgubiti izbore. Mogu još pet puta biti osuđeni za korupciju, može biti otkriveno ne samo da je glavni tajnik HDZ-a plagirao diplomski rad nego da je i krivotvorio krštenicu, da je predsjednik stranke zaposlio u državnoj službi kompletnu rodbinu i sa svoje i sa suprugine strane... Ništa od toga ne može utjecati na odlučnost tvrde biračke jezgre HDZ-a da disciplinirano izađe na izbore i zaokruži ta tri slova. Naprosto je nevjerojatno koliko Hrvata i nakon više od 20 godina želi slušati o opasnostima od povratka Jugoslavije i komunizma.

Na prošlogodišnje izbore za Europski parlament izašlo je dvadesetak posto birača. U nedjelju tek četiri postotna poena više. Kad se prije godinu dana tražio krivac za mizeran odaziv, uglavnom se tvrdilo da je vlast pogriješila što europske nije spojila s lokalnim izborima, koji su građanima važniji, te tako zakamuflirala nezainteresiranost u zemlji za to tko će ih predstavljati u EP. Budući sada nije bilo nikakvih izbora uz koje bi se moglo šlepati europske, takvu se opciju, jasno, nije ni spominjalo, ali opet su političari proglašeni odgovornima za nedjeljnu slabu posjećenost biračkih mjesta. Kao nisu objasnili hrvatskim građanima zašto je bitno sudjelovati na tim izborima.

Nema, međutim, ništa od toga. Mediji europske izbore uglavnom tretiraju kao natjecanje za mjesečne plaće u visini osam tisuća eura. Pa zašto bi onda netko tko je nezaposlen ili živi na minimalcu uopće htio svojim glasom omogućiti jedanaestero hrvatskih političara da uživaju u Bruxellesu i Strasbourgu i još svaki mjesec stavljaju sa strane ozbiljan novac, recimo pet tisuća eura.

U toj su velikoj prednosti, naravno, čvrsto organizirane stranke s bezrezervno lojalnim biračkim tijelom, koje su svoje pristalice u stanju izvući na izbore u apsolutno svim uvjetima. To je u prvom redu HDZ i zato ne iznenađuje uvjerljiva pobjeda njihove koalicije i osvajanje šest europskih mandata. Kad je odaziv malen, HDZ na nacionalnoj razini jednostavno ne može izgubiti izbore. Mogu još pet puta biti osuđeni za korupciji, može biti otkriveno ne samo da je glavni tajnik HDZ-a plagirao diplomski rad nego da je i krivotvorio krštenicu, da je predsjednik stranke zaposlio u državnoj službi kompletnu rodbinu i sa svoje i sa suprugine strane...

Tomislav Karamarko
Karamarku su u zadnje vrijeme usta puna reformi, no kad ga se pita što bi to bilo, on mahom odgovara da bi trebalo sagraditi kanal Dunav - Sava (FOTO: Novilist.hr)

Ništa od toga ne može utjecati na odlučnost tvrde biračke jezgre HDZ-a da disciplinirano izađe na izbore i zaokruži na glasačkom listiću ta tri slova. Oni su to učinili i 2000. i 2011., unatoč širokom društvenom nezadovoljstvu vladavinom HDZ-a. Naprosto je nevjerojatno je koliko Hrvata i nakon više od 20 godina želi slušati o opasnostima od povratka Jugoslavije i komunizma.

Dakako, stranci Tomislava Karamarka na ruku je na ovim izborima išlo i niz drugih stvari. Ponajprije izostanak konkretnog ekonomskog poboljšanja, odnosno podbačaj Vlade Zorana Milanovića u tom segmentu. Dan poslije izbora, na naslovnici Jutarnjeg lista osvanulo je da su birači kaznili Vladu zbog neprovođenja reformi. Iz toga bi se moglo zaključiti da Banski dvori blokiraju promjene u Hrvatskoj i da su stoga na izborima pobijedile proreformske snage, dakle HDZ-ov blok.

To je prilično zavodljiva teza, ali u potpunosti promašena. Naime, vjerojatno ne postoji prijedlog Vlade koji je za cilj imao promjene koje bi olakšale poslovanje u Hrvatskoj ili općenito uvođenje reda u gospodarstvu, a da ga je HDZ podržao. Doduše, Tomislavu Karamarku su u zadnje vrijeme usta puna reformi, no kad ga se pita što bi to bilo, on mahom odgovara da bi trebalo sagraditi kanal Dunav - Sava.

Ali, dok je, unatoč svemu, izborna pobjeda HDZ-a savršeno objašnjiva, sjajan rezultat novopokrenute stranke Mirele Holy potpuna je enigma. Nema ničega za što bi se čovjek mogao uhvatiti pokušavajući proniknuti zašto se skoro deset posto birača izjasnilo za Orah. Kažu, recimo, da su to pretežno razočarani SDP-ovci koji su to u nedjelju pokazali protestno glasujući za ženu koju je Milanović zbog stranačkog nepotizma potjerao iz Vlade. Možda, ali Mirela Holy sama je nedavno priznala da je u Saboru, nakon razlaza sa SDP-om, digla ruku za veliku većinu vladinih prijedloga. Kako se onda podrška Orah-u može nazvati protestnim glasovanjem?

Mirela Holy
Što je to točno privuklo 86.806 birača? (FOTO: orah.hr)

Nadalje, Mirela Holy nije dosad rekla skoro ništa. Podržava prava homoseksualaca, ali isto čini i Kukuriku koalicija. Oblači se u crno. Je li to privuklo 86.806 birača? Ili je i Mirela Holy vjesnik reformi u Hrvatskoj? To još nismo čuli, istaknula se tek zahtjevima da se zaustave pojedini infrastrukturni projekti. Međutim, što god bilo posrijedi, ona zaslužuje sve čestitke, jer napravila je nešto doista raritetno u politici i u europskim razmjerima.

I s Mirelom Holy završava priča o pobjednicima izbora. Većinske stranke, SDP, HNS, IDS i HSU, su gubitnici. Oni nemaju zašto biti zadovoljni. Ali, s obzirom na sve okolnosti, niti previše razloga za nezadovoljstvo. U za njih vrlo nepovoljnom razdoblju lista vladajućih stranaka dobila je 30 posto glasova. Nije to za baciti. A poraz će sam po sebi mobilizatorski djelovati na trenutačno pomalo apatične birače Kukuriku koalicije. Preplašit će ih mogućnost dolaska na vlast Karamarka i Ruže Tomašić.

Tih tridesetak posto je, znači, solidna podloga za parlamentarne izbore krajem 2015. godine, do kada će se i valjda pokrenuti ekonomija. Osim toga, u prosincu su predsjednički izbori na kojima je Ivo Josipović izraziti favorit. Kako će on biti kandidat Kukuriku koalicije, kao i Orah-a, Josipovićeva bi pobjeda bitno popravila šanse lijevo-liberalne Vlade na izborima za Sabor. No, do toga je još daleko. SDP se prvo mora pozabaviti sam sa sobom.

Dragutin Lesar
Lesara u laburistima nema tko zamijeniti (FOTO: Lupiga.Com)

Riječka organizacija i Tonino Picula traže Milanovićevu glavu, premda zasad još uvijeno. Ako će ti interni sukobi trajati predugo, Karamarko može biti spokojan u vezi ishodom parlamentarnih izbora. Za SDP je jedino rješenje da se u idućih nekoliko tjedana unutarstranački protivnici razračunaju, pa da onda oni koji iz tog krkljanca izađu kao pobjednici, nastave voditi stranku.

Hrvatskim laburistima, drugim najvećim izbornim gubitnicima, po svemu sudeći nema spasa. Dragutin Lesar podnio je ostavku, a u toj stranci nema nikoga tko bi ga mogao zamijeniti i vratiti laburistima birače. Njihov program državnog socijalizma nije imao dugoročnu prođu, pokazalo se da na političkoj sceni nema prostora i za laburiste i za Orah.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Novilist.hr

Do sada komentara: 12

Komentiraj

Verena prije više od 10 godina

"Ratovi se nisu vodili samo zbog stanja manjinskih grupa i supremacije većinskih. Bilo je u povijesti i klasičnih osvajanja, zapravo to najčešće, a našu evropsku povijest označili su kroz duga razdoblja ratovi između vladarskih kuća. Nije uvijek bila u pitanju manjina." većina.(iz komentara)
Gospodine Zlatan, nisam ni napisala da se ratovi vode samo zbog stanja manjinskih grupa.
:" ratovi su (osim teritorijalnog proširenja), uvijek se vodili zbog stanja manjinskih grupa i supremacije većinskih grupa" . Pozdravljam Vas,
zlatan prije više od 10 godina

Gđa VERENA, priča o Džuni nije morala biti nužno prevara. Tih ranih osamdesetih pročitao sam jednu knjižicu o njoj nekog beogradskog pisca i novinara. Ona ja radila sa znanstvenicima, a na fotkama se vidi okružena nekim znanstvenicima koji su se bavili parapsihologijom (tada se to proučavalo), dakle vidi se kako ima oko vrata ogromni križ. A nama su punili glave kako je to u SSSR-u bilo zabranjeno. Inače to da je "koza" na ruskom KAZA, pričala mi je gđa.Varvara Ivanova ( oni koji poznaju donekle tu materiju znaju tko je ona, sada već pokojna). Zapravo ja sam samo htio naglasiti da je ona kao pripadnica jedne tako manjiske zajednice, dobila neku pozornost od svojih suplemenika. A to opet dokazuje da im u to sovjetsko vrijeme nisu bila uskraćena prava na identitet.
Ratovi se nisu vodili samo zbog stanja manjinskih grupa i supremacije većinskih. Bilo je u povijesti i klasičnih osvajanja, zapravo to najčešće, a našu evropsku povijest označili su kroz duga razdoblja ratovi između vladarskih kuća. Nije uvijek bila u pitanju manjina-većina. Pozdrav
Verena prije više od 10 godina

zlatan, bila sam dijete ali se sjećam razgovora mojih roditelja o Džuni i njihovog nepovjerenja i otklona od prevara , prodavanja magle i medijske halabuke koja je pratila .Gruzija nije izuzetak : ratovi su (osim teritorijalnog proširenja), uvijek se vodili zbog stanja manjinskih grupa i supremacije većinskih grupa . Teorija i praksa je pokazala da je ovo pitanje nemoguće riješiti u okviru nacionalne države , a nacija podrazumijeva homogenizaciju , odnosno brisanje identiteta manjinskih grupa. ManjinskA prava i slobode , uvjetovane su stupnjem razvoja laičke države i sekularnog društva, te ustavnog odredjenja gradjanske države; nikako nacionalne države. Pozdrav,
zlatan prije više od 10 godina

Gđa VERENA, ne znam koja vremena pamtite, ali sjećate li se bioenegetske terapeutkinje odnosno iscjeliteljice Džune? Osobno mi to ništa ne znači iako sam kao mlad čovjek po tome pitanju bio znatiželjan. Kada sam bio u Moskvi 1983 pričao sam sa njom telefonski, ali ovo što želim reći ne tiče se njenog "liječenja".
Ona je rodom sa Kubana tj.sa dubokog juga Ruske Federacije, etnički jako složenog područja. Ona je po narodnosti Asirka, narod koji i danas uglavnom nepriznat postoji u zemljama Srednjeg istoka (Turska, Sirija, Irak, valjda i Iran). U tadašnjem SSSR-u bilo ih je svega 25 tisuća i to na jugu Rusije i u Gruziji, Azerbajdžanu, Armeniji. U SSSR-u su bili priznati kao mala etznička skupina, pa su svake godine u Rostovu na Donu imali svoj skup.
Pravo ime Džune bilo je Jevgenija prezime Davitašvili (gruzijsko prezime po svome suprugu s kojim je kratko bila u braku). "Umjetničko" ime DŽUNA dali su joj na tom nekom skupu u Rostovu na Donu njeni pripadnici, jer ta Džuna je bila jedna od velikih mitskih kraljica starih Asiraca. A molim Vas tih 25 tisuća Asiraca u tadašnjem SSSR-u koji je u to vrijeme imao već oko 275 milijuna stan., bila je kap u moru. Bilo je to oko 1980 kada su joj dali to počasno ime. Inače dotična Džuna nije neka ličnost kao što su je neki vidjeli, bila je obična koza. Premda ja ne mislim vrijeđati koze.
zlatan prije više od 10 godina

Ma gđa VERENA, to nazivanje tzv.istočnoevropskih zemalja komunističkima jest "imperijalističko-kapitalistička" izmišljotina, sve u cilju da se obespravljenim radnicima zgadi ideja društvene pravde i jednakosti, koju je navodno taj komunizam kroz neki dugi povijesni period trebao doseći i ostvariti. Po meni ideja komunizma je utopija, jednako kao što je utopija da će nam ovaj neoliberalni kapitalizam i tobožnja "predstavnička demokracija" (moš mislit) svima donijeti sreću do kraja vremena. Pa su neki na izvorištu tog novovjekog totalitarizma već lupetali da je došao kraj povijesti. Koliko samo laži i zla u tome! Ja osobno ne vjerujem u teorije zavjere, ali budimo realni najveća zavjera našeg vremena je to da Irak ima oružje za masovno uništavanje. Svi znamo da je to nastalo u USA i V.Britaniji, i ne željeti vidjeti koliko zla ima u tome znači podržavati novovjeki zli imperijalizam tzv.zapada.
Što se tiče odcjepljenja, svi ustavi SFRJ još od 1945 su predviđali tu mogućnost. Ali to je važilo za republike tj.države, nipošto ne za narode ili za pokrajine (Kosovo, Vojvodina). Slažem se sa Vama da je to zloupotrijebljeno od strane prvenstveno Miloševića.
U SSSR-u nije bilo prisile po pitanju nacionalnosti, to zaista nije problem provjeriti. I danas kao rezultat toga imamo po nekadašnjim sovjetskim republikama razne autonomne republike, pokrajine i slična rješenja. Najviše u Ruskoj Federaciji, jer je i najveća i najšarolikija (samo republičkih autonomija 21, plus manje pokrajine). Eto npr.sadašnji ministar obrane RF jest Sergej Šojgu, po nacionalnosti Tuvinac. Tuva ili Tiva autonomna republika na Altaju na dubokom jugu Sibira na granici prema Mongoliji. Tih Tuvinaca ima svega 200 tisuća, tako nekako, mongolski su narod po svome kulturno-vjerskom identiteu pripadnici tibetanskog lamaističkog budizma. Možete li zamisliti australskog Aboridžina na mjestu ministra obrane u Savezu Australijskih Država?
Zato Vaša primjedba da je u SSSR-u bilo prisile ne stoji. Ovdje ne govorim o političkom jednopartijskom sistemu koji je prolazio kroz različite faze, već o sasvim drugom. Siguran sam da razumijete što želim reći.
Možda želite reći da je ruski jezik imao prevlast u SSSR-u. Budimo realni, a kako su se međusobno mogli sporazumijevati u toj velikoj zemlji? Na esperantu? Ili možda na engleskom? Siguran sam da su se sporazumijevali na engleskom da bi iz Washingttona kokodakali da je to "demokratski". A vidimo da ti razni narodi i male skupine nisu nestale.
U postsovjetsko vrijeme jedina od tih složenijih država koja je pogazila dosegnuta etnička prava zajamčena sovjetskim ustavima bila je Gruzija. Odmah po osamostaljenju Gruzije došla je na vlast takva politika, koja je rekla: nema manjina, svi smo mi Gruzijci. I zabranili su manjinske jezike. Logično je da su se manjine pobunile i da je došlo do građanskog rata u dijelovima Gruzije (Abhazija, Južna Osetija i Ađarija). Inače još u sovjetsko vrijeme bilo je problema sa gruzijskim nacionalizmom. Pa su tako u Tbilisiju u doba Brežnjeva 1978god., bile velike demonstracije u kojima su gruzijski nacionalisti tražili ukidanje autonomija spomenutih autonomn.republika i pokrajina. S druge strane tadašnja Abhaška Autonomna SSR tražila je upravo tada od Vrhovnog Sovjeta SSSR da se Abhazija isključi iz sastava Gruzije i uključi u sastav Ruske SFSR (s kojom graniči). jasno to je odbijeno jer je u doba Brežnjeva vladalo uvjerenje da je sovjetska država to sve lijepo riješila i da ne treba mutiti vodu bez potrebe. To dokazuje da je taj SSSR bio daleko složenija tvorevina no šta smo htjeli vidjeti. Sjećam se kada je gostovao jedan gruzijski plesni ansambl tamo negdje sedamdesetih godina, predstavljajući izuzetno živopisni kavkaski folklor (lezginka najteži ples na Svijetu, MTIULURI još teži) folklor koji odražava borbeni i snažni kavkasko-gorštački ponos, dakle tada su neki govorili idemo gledati Ruse. Toliko je naše namjerno neznanje bilo da smo brkali kazačok, hopak i lezginku!
Ono što se kasnije događalo je povijest koja još nije završena, iako su Amerikanci tvrdili da je povijest gotova. Valjda smo svi trebali po njima postati Amerikanci, dovoljno je pogledati njihove znanstvenofantastične filmove u kojima i mali zeleni iz Svemira govore američki engleski i nose američku zastavu ( i u wc ako treba).