U fenomenalnom meksičkom filmu "Pasja ljubav" vidio sam prvi put da se netko prema mobitelu, stvarčici koja nama, ljudima 21. stoljeća, život znači, ponio kao prema bezvrijednom komadu plastike. Jedan lik je bacio drugome mobitel kroz prozor auta s takvom lakoćom da je to fascinantno.

- Kupiti ćeš si drugi – dobacio je prezrivo zabezeknutom vlasniku mobilnog.

Gotovo da ne znam čovjeka koji nema mobitel, a i oni koje znam stariji su od 55 godina. Kada nekoga upoznaš prvo gleda kakav imaš mobitel, pod uvjetom, naravno, da si "pješak đak", odnosno da nemaš auto. Inače se mišljenje o nekome formira prema limenom ljubimcu. Kad je riječ o ovim drugima,  plastičnima, zna se  tko nosi "Siemens" kojeg tipa, tko najnoviju "Nokiu", "Ericsson" s onim ekranom za fotografije i ostala sranja.  Ima i iznenađenja. Čitam neki dan kako jedna poznata estradna zvijezda još uvijek ima 099 veličine manjeg miksera. Novinarku koja je intervjuirala istu je to toliko fasciniralo da je iz tog podatka izvela cijelu teoriju o skromnosti, rasijanosti, jednostavnosti, običnosti i ne znam čega sve ne dotične zvijezde. A možda ova kod kuće maltretira ukućane s najnevjerojatnijim zahtjevima.

No, i sam sam sklon kreiranju "sociologije mobitela".
Vožnju tramvajima prekraćujem slušanjem zvukova i razgovora koji vode vlasnici mobitela i iz toga izvodim razne teorije. Na primjer, ako je "alarm" jak, nevjerojatno jak, rezak, bučan, vrlo vjerojatno vlasnik mobitela je kreten, tokmak, seljačina. Dopuštam da je tek kupio mobitel pa ne zna što radi, odnosno da ne zna koliko maltretira okolinu. Ali to se brzo ustanovi kada progovori na uređaj. O onima što pričaju tako glasno da ih čuje cijela kompozicija, ne želim  trošiti riječi... To je za psihijatriju. Zanimljivi su oni koji govore donekle preglasno, ali tonom koji otkriva svu nadutost, iskvarenost, neljubaznost, zloću... Koliko sam samo takvih razgovora čuo.

- U tramvaju sam, gdje bi bila... Pa rekla sam ti sto puta da me ne zoveš, doći ću... Što si dosadna. Briga me što radiš..Dolazim. Kad? A za Boga miloga, kad... Evo sad... - a sve uz silna cmoktanja, prenemaganja, prebacivanja noge na nogu, šušur nakrcanih vrećica, lupanje mobitelom o prstenje i vratne žile, preturanje po džepovima, prevažno, kao, nitko me ne gleda, a sav sija što je skrenuo pažnju. Ne dao Bog da se poziv ponovi. Onda bjesomučno trganje po torbici ili odijelu. U stilu sad ću mu j..

- Još sam... Da. Daaa! Kad, opet ti... Aj bok! – al' vraga prekida razgovor, nastavlja se sve u koncentričnim krugovima, nategnuto, prisiljeno, kao svrha samom sebi. Cijeli tramvaj treperi od uspuhivanja iznervirane, žalobne prikaze s mobitelom.

Najviše volim, poštujem i cijenim one što vade mobitel kao atentator pištolj i obavezno se javljaju. Nečujno, trzajem, dok se okreneš on već sve dogovorio.

- Na račun, da. Zovni tamo. Dobro. Pozdravi. Bok.

To su poslovni ljudi, koncizni studenti, gimnazijalci-kladioničari, dobri sinovi,  ozbiljni očevi i majke, u pravilu se voze u centru grada. Poziv je nužan, zato se zaobilaze generalije tipa "gdje si, kako si, šta si". Pa jasno, šta te briga gdje sam, zar je bitno, u avionu ili u  tramvaju. Jel' lova uplaćena? Jesi uspavao djecu? Jesi, aj bok, Gotovo. Štedi impulse.

Zato na periferiji, već kad se umorni tramvaji približavaju zadnjim stanicama, dugi razgovori, tirade o poslu, a sve kuka i žaljenje. Nikako, svi me jebu, uvaljuju se šefovima, radim ko' konj. Ili, srušio me peder, za što, za ništa, svega mi je dosta, blago tebi, jebem ti ovaj grad.

Jesam možda tri puta čuo da se neko hvali, krenulo mi, idem ko' tenk, ljubav cvjeta, itd. Nego čak i ako vidiš da je momčina u naletu, da sja, ili da je cura zadovoljna u svakom pogledu, razgovor teče..

- Pa eto, nije loše. Da, gdje si čuo? Nevjerojatno..Pa biće neka lova, nekaj skromnoga... Možda, ma sve ti je to...

Najveće su svinje oni koji vide poziv pa se ne jave. Zašto??? Nikada mi neće biti jasno. Gledam im izraz lice, skreću ga, kao da im je neugodno samih sebe. I treba im bit. Tko samo "puši" njihova objašnjenja. Tipa..

- Ma bio sam u tramvaju, nisam htio... A to si ti bio? A ja gledam... Imala sam pune ruke stvari, nisam mogla. 

A jasno je da poziv nije uzvraćen jer nije bila pripremljena priča, jer nešto nije ispunjeno, a trebalo je, jer te ne voli, a glumi da voli, jer te ne podnosi, a mora... Jer, koju sekundu čuješ, na primjer...

- Bok, bok. Znaš tko me sad zvao? Da. Nisam se kretenu javio. Ma ko si ti, mislim si. Zovi, samo zovi. He. Jesam dao sam mu broj, ali pazi...

Grad nam je na određenoj civilizacijskoj razini, pa je zvonjava mobitela već, ipak, prilagođena tzv."općem ukusu". Prevladavaju alarmi solidne jačine, prihvatljivi. Nije malo slučajeva da se podešavaju pri samom ulasku u tramvaj. Ako je to moguće, ako dozvoljava "intenzitet" vožnje i gužve. Ako ne dozvoljava, uz obavezno vađenje mobitela ide neprekidno buljenje, stiskanje poruka i kako to već ide. Promiče grad s druge strane stakala kao da ga nema. Važniji je display mobilnog, pa onda čuješ...

- Koncert? Kakav koncert? Morcheeba! Open air... Reklame? Po gradu, nemam pojma... Misliš u Zagrebu?

A vani vidiš "Morcheebine" plakate na svakom uglu. Odoše impulsi na puste gluposti.

Nisam jednom slušao pravu obiteljsku svađu. To je nešto najgore. Glasovi ozbiljni, jasno i naglašeno oslovljavanje, na namrgođenim čelima grašci znoja, tijelo ukočeno, noge raskoračene, pogled prikovan u staklo, kao da je s vanjske strane počeo rat.

- Daj mi mamu, s tobom sam završio. Nećemo sad o tome. Sto puta sam ti rekao. Du-šo ja sa-m u tramvaju. Svejedno ti je? Krasno, i meni je svejedno. Pa može! Samo izvoli...

Ili prigušeno, to su najčešće prijetnje. Naćulim uši do usijanja.

- Ti znaš što ti se dogodilo... Da, samo se ti zajebavaj. Uradi to...(ne čujem, gubi se). Shvatio si?

Ako nema pozdrava na kraju razgovora, znači rat se nastavlja. Najsretniji sam kad sukobljena strana rušeći sve pred sobom izlazi iz tramvaja. Koliko mogu, pratim daljnji razvoj situacije, možda "skine" nekog još dok mi je u vidokrugu.

Slabosti naše erotsko-ljubavne kulture dolaze do izražaja i u ovom dijelu. Malo ili nikako može se čuti od nosača mobitela u našim tramvajima o ljubavnim problemima, slično kao i o politici. Tek usplahirene i nadrifilozofski raspoložene gimnazijalke, skandiraju..

- On me povrijedio, kužiš. A ja ga volim. Misliš da ne zna? Zna peder jako dobro. Sere ko foka. Nabacuje se pred mojim očima. Al' ja sam krava, volim ga, kužiš. Meni stvarno treba netko onak', znaš? Ko će mi bit i prijatelj. Ti znaš kako se zacopao. Ti si me frendica, jel' ako me i ti izdaš. Ja ću poludit..

A sve snima okolo, bećare na stajalištima. Što je normalno.

Najgore je kad ti za vrijeme učešća u takvim scenama – jer ti kao slušač, ipak sudjeluješ, zazvoni mobitel. Toliko si se unio da počneš govoriti kao ovi kreteni. Izgubio si nit i tamo i vamo. Dobro, već znaju da ne voliš pričati u tramvaju, al' ima situacija kada moraš. Djeluješ nervozno, otresito, skraćuješ odgovore, pa proširuješ, objašnjavaš,  izgubiš pokoju simpatiju, zvjeraš okolo ko budala. I shvaćaš, to je to, javljanje na mobitel u tramvaju, to više nisi ti...