O mladom paru se ne zna gotovo ništa, osim da su Južnoamerikanci. Unazad mjesec dana svaki dan su dolazili u jednu milansku crkvu, sjedali uvijek na isto mjesto na kojem su u miru i tišini brižno provodili, otprilike, sat vremena. Kako su uvijek sjedili ispred Bogorodičinog kipa, svećenici su logično pomislili kako traže duhovno prosvjetljenje i savjete od Bogorodice, sve dok čistač crkve nije primjetio električni produžni kabel koji viri iz zida tik iza kipa, a koji služi kako bi se uštekalo osvjetljenje za kip. Ustanovljeno je kako je mladi par produžni kabel koristio za uštekavanje svojih punjača za mobitele, te kako su u crkvi provodili tek toliko vremena koliko je potrebno da im se baterije napune.
Kada su svećenika novinari upitali hoće li paru zabraniti ponovni ulazak u crkvu, on je odgovorio kako takva stvar ne dolazi u obzir i kako su oni u crkvu dolazili jer nemaju svoj dom, te da je nedopustititi im da napune mobitele, gotovo jednako kao i nedati im čašu vode. Ipak teško je vjerovati kako će južnoamerički par nastaviti dolaziti u crkvu nakon što su motivi njihovog dolaska razotkriveni.