Ne znam kako je s vama, dragi "Lupigaši" koji ste "modre" ili "bijele" boje, ali mene od rezultata majke svih derbija, više kopka onaj revival osamdesetih koji su na tribinama priredili Bad Blue Boysi. Da je riječ o osmišljenijoj ideji, svjedoči i to da su BBB u jednoj emisiji uoči utakmice dali svojim članovima detaljne upute kako da se doba osamdesetih što uspješnije i masovnije prizove. Znači, obavezno narančaste spitke, pod njima majice "zagrebačke pivovare" ili "univerzijade", na glavi kapice, što stariji šalovi i zastave - po mogućnosti one s natpisom "Dinamo prvak 1982" - bijele "puma" tenisice, duža kosa - ako se u koga zatekla, ako je tko mogao pustit na vrijeme itd. U zvučnom dijelu, to znači pjevanje pjesama  "Prljavaca", "Parnog valjka" i sličnih dinosaurusa ovdašnje rock scene i skandiranja "blubača" iz tog doba, poput "Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska".
U postupanju navijačkom po uzoru na '80 to bi značilo da se hrvatsku braću iz Splita ne tuče i napada, nego da se zagrljeno pjeva Stipi Šuvaru. A poslije utakmice ide, obavezno, u zajedničko hvatanje pankera i "ubijanje boga" u istima.
Ne znamo koliko se ispoštovao kompletan scenarij. No, da se vratim na početno pitanje - što je u pozadini te naglo probuđene želje za osamdesetima? Možda se ne radi o nekom dubljem razlogu, možda je tek posrijedi oproštaj dijela starije generacije BBB-a od tribina?  Nešto mi govori da ćemo Macka, Thomasa, Ivana i ostale "glodure" BBB-a, vidjeti već na idućoj utakmici. Dakle, to otpada. Ali bolje da s odbacivanja suvišnih i krivih pretpostavki pređem na ono što mislim da je.
Mislim da i BBB gorko prizivaju "neko ljepše i sretnije vrijeme" koje su s prezirom odbacili početkom devedesetih. Nije bilo vremena da sebi i drugima priznaju da su prenaglili u glorificiranju novog doba koje je nastupilo u krvi i ratnom dimu, odnosno da je bilo slobode i nekog slatkog životnog okusa i onim vremenima koje su tom dobu prethodila. Iako su odmah po povratku s fronta zatekli novo ime, nove običaje i ljude u klubu "za koji bi dali život svoj", iako su poveli bitku za promjenu svega toga, prije svega imena - koliko god su bili dio tog pokreta koji je preuzeo državu od imena Dinamo nisu mogli odstupiti - svih ovih godina Boysi nisu pristupili akciji kojoj svjedočimo na današnjem derbiju, nisu ni jednom konkretnom gestom htjeli izraziti žal za prošlim. Doduše, nešto se već moglo naslutiti kroz sve češće pjevušenje na Maksimiru one prepjevane "Za ona dobra stara vremena".
Naravno, nitko ne može vratiti kotač vremena, kamoli da je BBB stalo do nečeg takvog, ali očito da žele upotpuniti neku istinu o samima sebi i prošlosti. I to, kako je rekao jedan BBB, ne zanemarujući one dečke čija su imena na spomeniku Boysima poginulima u posljednjem ratu, nego radeći sve to upravo zbog  njih.