*** Lupiga je u crowdfunding kampanji. Možete joj pomoći i uplatom izravno na žiro-račun, putem opće uplatnice ili internetskog bankarstva. Podatke možete pronaći na ovom linku.

Prošli sam tjedan na svom Facebook profilu objavila kratki komentar na angažman stranačke i NGO ljevice oko nabave skupih lijekova Dinutuximab beta Apeiron i Spinraza, koji je portal Lupiga kasnije objavio pod naslovom „Reprodukcija mitova – gdje je 'to' točno kapitalizam u problemu skupih lijekova?“. Ukratko, tvrdila sam da je eksplozija interesa za problem skupih lijekova u odnosu na potpunu apatiju prema ostalim nepravdama zdravstva, agitiranje da se lijekovi stave na listu HZZO-a, bez holističkog pristupa alokaciji financijskih resursa, sve uz lelek da se u ovom slučaju ogleda bit kapitalizma, zapravo produkt kapitalizma. Drugim riječima, da se oni sami ponašaju kao da su pitali zle kapitaliste kako im mogu pomoći. 

Odgovorila mi je članica Radničke fronte Katarina Peović Vuković, vjerojatno zato što u tekstu spominjem jednu RF-ovu objavu pod naslovom „To je kapitalizam“, stavljenu uz vijest da ministar zdravstva osniva državni humanitarni fond za prikupljanje novaca za skupe lijekove. Ako je to tako, napominjem da je ta rečenica samo savršeno sjela na kompletan frejming medijskog diskursa i dala mu naslov koji točno izražava mjeru senzacionalizma i političkog populizma kojim su svi pristupili ovom problemu. 

Inače protiv Radničke fronte nemam ništa, dapače. Prema reakciji Peović Vuković osjećam podvojenost. S jedne strane sam užasnuta jer shvaćam da autorica nije razumjela niti riječi od onoga što sam napisala (to se vidi već iz uvodne opaske o farmakonu), što mi je aktiviralo frustraciju zbog deficita suvisle komunikacije o zdravstvu, a s druge strane me svaki nastavak polemike o toj temi veseli. Međutim, problem je u tome što je užasno teško izdvojiti s čime bi iz tog teksta trebala polemizirati, jer autorica konfuzno rešeta s općim mjestima i frazama koje se svode na to da je sve to kapitalizam, da je i Milan Kujundžić kapitalist i zato i jest na toj funkciji, da je Vlada beskrupulozna ekspozitura kapitalizma i tako dalje. 

Što da na to odgovorim i kakve to veze ima s mojim tekstom? Da to jest i nije točno? Da se istodobno radi o trivijalnoj i nevažnoj činjenici, jer ništa ne govori, a pretendira da objasni sve? Da je Kujundžić predstavnik jedne klase i/ili profesionalne tehnokratske kaste koja je mnogo naklonjenija profitu, nego profesionalnim moralnim kodeksima i javnom interesu, ali da unatoč tome ili baš zbog toga, zna da javni sektor mora ostati glavna niša industrije? Da zdravstveni sistemi zato nigdje nisu, niti mogu biti prepušteni tržištu, pa čak ni američko zdravstvo nije ni blizu svog ideala? Da je baš u tome cijeli paradoks koncepta prava na zdravstvenu zaštitu u kapitalizmu? Da su humanitarne akcije sistemski problem, ali povezan s medicinskim konzumerizmom koji je praktički nezaustavljiv? Da postoje brojni autori koji znaju objasniti kako je neki problem u zdravstvu sui generis povezan s kapitalizmom, u više od jedne rečenice, ali to očito nije autorica reakcije? Da sam upravo to pokušala objasniti u tekstu na koji reagira, štoviše, da sam tvrdila da su i antikapitalisti upali u kapitalističku matricu? Da u svom odgovoru ne samo da ne dokazuje da nisam u pravu, nego ostaje u istoj matrici, kad kaže da „sluti“ da u zdravstvu ima prostora za štednju, ali sigurno ne na lijekovima? Kako ona to zna, kada se uopće ne bavi zdravstvom, a izgleda ni utjecajem kapitalizma na zdravstvo? Dedukcijom iz osnovnih marksističkih teza? Kako se vapaj za lijekovima uklapa u te teze? Neracionalna potrošnja svih mogućih lijekova, koruptivna veza između farmaceutske industrije i liječnika, problem me too lijekova, problem orphan lijekova, propuštanje lijekova uljeza na državne liste, činjenica da su jatrogene bolesti (izazvane lijekovima i medicinskim postupcima) postale treći vodeći uzrok smrti u SAD-u, povezanost dramatičnog porasta intrahospitalnih infekcija s neracionalnom potrošnjom antibiotika, netransparentnost kliničkih istraživanja itd. itd., iz kojih je to političkih vremena? Iz doba prosvijećenog apsolutizma? 

"Stalo mi je da nekome tko nema vremena da čačka mečku kapitalizma objasnim da Kujundžićeva politika nije nekakav kapitalistički fatum i da postoje snažni razlozi i argumenti da se ne dopusti da država oformi paralelni zdravstveni sistem" (FOTO: Hina/dag)

To su opće poznate stvari za ljude koji se bave zdravstvom i opće je poznato da su povezane s naravi kapitalizma, ali Peović Vuković ima posebne uvide, pa bi od kapitalizma u zdravstvu prvo spasila jedan od najvažnijih izvora profita. Zato vjerojatno i nije shvatila moju rečenicu da „ljevica nema mnogo aduta kojima može konkurirati činjenici da kapitalizam proizvodi stvari koje spašavaju živote“, jer je mislila da se referiram na činjenicu da ljevica često nema konkretne odgovore na konkretna pitanja u zdravstvu. To nije točno, postoje brojni ozbiljni marksistički analitičari zdravstvenih sistema koji nude fantastične analize i rješenja. Mislila sam na izrazitu asimetriju između moći koja proizlazi iz proizvodnje sredstava za spašavanje života i prava na njihovu distribuciju – što je jedna od važnijih tema biopolitike – i moći ideja ljevice, a posebno takve ljevice koja baš i ne zna o čemu priča. Mislila sam i na to da u takvom odnosu snaga, od naših ljevičara očekujem barem minimum pažnje da stvari ne srozaju do kraja. 

No, najveći problem dezorijentirajućeg efekta tog konfuznog teksta je praktične i moralne naravi. Što činiš ako stalno komuniciraš o „strukturalnim defektima kapitalizma“, na način da perpetuiraš nekoliko istih rečenica, a između samo ubacuješ drugi kontekst; zdravstvo, informatika, UBER, kultura, obrazovanje, energetika i tako dalje, bez poznavanja bezbrojnih manifestacija „strukturalnih defekata“? Peović Vuković kaže da ljevica nema rješenja za probleme u zdravstvu, ali to ne povezuje sa sobom. Nije valjda ona jedina ljevica na svijetu? Kako bi itko tko tako slabo poznaje jedan golemi i komplicirani sistem, mogao imati rješenja? U njezinom tekstu, doduše, vidim problem koji nadilazi njezin osobni stav u odnosu na zdravstvo, a to je načelno i rašireno mišljenje ljevice da je ukazivanje na korupciju, bez razumijevanja njezine „strukturalne uvjetovanosti“, jeftino moralizatorstvo. 

Slično sam zadnji put pročitala u inače sjajnom intervjuu s Fawwazom Trabolusijem koji kaže: „Što je korupcija? Korupcija je znak da imate preopterećeni javni sektor kojeg treba smanjiti, isto kao i javni budžet. To ne mijenja način na koji javnost profitira od javnog novca. Zbog toga ne postoji rješenje za nešto što zovemo korupcijom. Termin je postao ideološki, zato jer je implikacija ta da je vlast korumpirana, dok je privatni sektor moralan.” Točno je da je termin postao ideološki, ali sve drugo nije točno, odnosno, točnost tvrdnje ovisi o tome kako interpretirate korupciju. Ako je interpretirate ispravno, kao model invazije kapitala na javni sektor, onda ne samo da ukazivanje na korupciju nije jeftino moralizatorstvo, nego na vidiku nema efikasnijeg načina da demontirate uništavajući potencijal utrke za profitom na sistem koji je mnogo bolja alternativa. Ali to treba dokazivati, i to na svakom primjeru posebno, iz kognitivnih i iz moralnih razloga. 

Kada npr. kažete “amerikanizacija zdravstva”, jednom dijelu javnosti se ukazuje nepravda, jer je netko desetljećima radio na tome da to dobije takve implikacije. No, sama ta činjenica očito nije dovoljno mobilizirajuća, jer mnogo manji broj ljudi zna podatke koji dokazuju da je takav sistem i neefikasan. Oni zato kažu, ok, nepravedno je, ali zauzvrat donosi silan napredak i zato osjećamo jedino čežnju da budemo blizu toga. Stoga nema druge nego da se analiziraju posljedice tog napretka u uvjetima raskola između javnog i privatnog, gdje nastaje korupcija i, naravno, da se ukazuje na njih. 

Zahvaljujući takvom trudu je npr. stav da je kapitalizam narušio klimatsku ravnotežu danas dio mainstreama. Kao u turskim torturama s ritmičnim puštanjem kapljica vode na glavu zarobljenika, samo dogmatsko mantranje o kapitalizmu bez dubljeg uvida i minucioznih analiza, ne samo da ne može djelovati mobilizirajuće na javnost kojoj se jedna politička stranka obraća, nego će i dotući žrtvu kapitalizma. Ne velim pritom da Radnička fronta stalno tako djeluje – štoviše, tamo nalazim neke pametne i nažalost zanemarene ljude – ali ovakvi tekstovi Katarine Peović Vuković razotkrivaju dio razloga zašto taj projekt nije uspješniji. 

"Kad god sam, rudareći po zdravstvu, dokazivala stravične razmjere defekta i objašnjavala kako je to sistemski kapitalistički bug, nisam imala sugovornika ni podupiratelja ni u jednoj političkoj opciji, ni u jednoj udruzi civilnog društva" (FOTO: Lupiga.Com)

Dok pišem ovaj tekst i sama cijelo vrijeme prvenstveno mislim na to kome se obraćam, kakvim jezikom i što je moj cilj. Nije mi stalo da uvjerim Katarinu Peović Vuković da sam u pravu, da više od nje znam o kapitalizmu i zdravstvu i da to potkrjepljujem bombastičnim izrazima. Stalo mi je da nekome tko nema vremena da čačka mečku kapitalizma objasnim da Kujundžićeva politika nije nekakav kapitalistički fatum i da postoje snažni razlozi i argumenti da se ne dopusti da država oformi paralelni zdravstveni sistem. Drugim riječima, da su suvisle političke akcije moguće, bez obzira na determiniranost nekih procesa. Akcije i retorika oko skupih lijekova nemaju nikakvog smisla i tako su završile, a sve koji su ih vodili ne eskulpira činjenica da je Hrvatska kapitalistička periferija. 

Naravno, bilo bi dobro da to shvate i političke stranke i aktivisti, ali tu sam posebno pesimistična. Tim više što se kroz tekst članice Radničke fronte – koja mi je ideološki bliska – vrlo nježno, ali kontinuirano provlači stanovita doza bahatosti i superiornosti. Peović Vuković kaže: „Bogate kapitalističke zemlje s mnogo više opreza prihvaćaju ulazak skupih lijekova u javni budžet, gotovo ni jedna ih ne prepušta humanitarnim inicijativama – sada i Škaričić ipak dolazi do tog kapitalizma.“ Pa dalje: „Posljedice udara medicinske tehnologije na budžete različito trpe centri kapitalizma i periferije. To je kapitalizam.“ Tu se nema što dodati, osim što se onda karakterizacija Kujundžića kao idiota može lijepo prepoznati kao opasna legitimacija sustava. 

I napokon: „'Hrvatska ovih dana vrišti za skupim lijekovima, skupa s raznim lijevim platformama koje optužuju Vladu za beskrupuloznost jer ih odmah nije stavila na listu.' Ako smo toliko naivni da zaključimo da Vlada nije beskrupulozna i da legitimiramo sustav jer ga vode 'idioti' – onda moramo malo pomnije pogledati stavke budžeta, pa ćemo vidjeti da itekako ima prostora za uštede, a taj prostor ne bi trebali biti lijekovi. Istovremeno svakako treba poslušati stav Nataše Škaričić po tom pitanju, jer je njezin uvid u ovo polje nezamjenjiv, a pogotovu treba se složiti s idejom da vlade trebaju pregovarati o cijeni lijekova.“ Ako dobro shvaćam, autorica misli da bih ja mogla biti pripuštena u ljevičarsko društvo kao korisna opskrbljivačica informacijama o balastu u zdravstvu, a oni će me zauzvrat naučiti teoriji ili tome što stoji u pozadini svih procesa. Također, odaje mi priznanje jer „ipak dolazim“ do kapitalizma, iako se otprilike dva desetljeća skoro isključivo bavim svim mogućim teorijskim i praktičnim aspektima strukturnih poremećaja koje u zdravstvu uzrokuje udar profita na javni sektor. Kad god sam, rudareći po zdravstvu, dokazivala stravične razmjere defekta i objašnjavala kako je to sistemski kapitalistički bug, nisam imala sugovornika ni podupiratelja ni u jednoj političkoj opciji, ni u jednoj udruzi civilnog društva. 

Što se tiče opaske da s ocjenom da Kujundžić nije kapitalist, već politički idiot „opasno legitimiram sistem“, molim kolegicu da ovaj put pažljivo pročita ono što sam već dva puta napisala, jer je to najvažniji dio priče. Za Kujundžića mislim da je više feudalist, nego kapitalist, a najvjerojatnije kombinacija jednog i drugog, ali neću dužiti s elaboriranjem zašto tako mislim. Bitno je da kolegica kaže da u mojoj kvalifikaciji Kujundžića nalazi opasnu legitimaciju sustava, iako sam doslovno i precizno nacrtala zašto mislim da je Kujundžićev prijedlog da država osnuje humanitarni fond protuzakonita i zato ga nazvala političkim idiotom. 

Bilo bi zgodno kad bi se Radnička fronta fokusirala na ono što im zvuči neuvjerljivo, jer ne shvaćaju o čemu se radi, nego na čekanje da se stvari spontano riješe padom kapitalizma. Svakako, mislim da je moje tumačenje mnogo potentnija delegitimacija sistema od ponavljanja da imamo problem s globalnim političko-ekonomskim okvirom. To što taj problem postoji, ne sprječava nas da ne pokušamo sve da najranjiviji ljudi ne skupljaju apsurdne količine novaca, za nešto što u Hrvatskoj ne smije biti tako uređeno. O tome smo trebale raspravljati, a ne o kapitalizmu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Novilist.hr

*** Lupiga je u crowdfunding kampanji. Možete joj pomoći i uplatom izravno na žiro-račun, putem opće uplatnice ili internetskog bankarstva. Podatke možete pronaći na ovom linku. Možete koristiti i QR kôd. Cijenimo svaku podršku.