Prije nepuna dva tjedna novinar Nove TV, Ivan Čorkalo, objavio je seriju priloga o ortopedu iz Kliničke bolnice Dubrava koji je godinama maltretirao pacijentice i pacijente, a da mu – tako je više puta rečeno – nitko nije mogao stati na kraj. Čim je Čorkalo objavio prve dvije ispovijesti, lavina se zakotrljala, priče žrtava stropoštale su se i na ostale medije, pa se pokazalo da se liječniku “nije moglo stati na kraj” sve negdje tamo od 2009. ili 2011. godine, kada su vodstvu bolnice počele stizati prve prijave. 

Zbog jezivog odnosa prema pacijenticama i pacijentima, glavni je lik ove morbidne priče dobio titulu “liječnika iz pakla”. Evo što su žrtve doživjele i čule u ortopedskoj ordinaciji jedne od najvećih hrvatskih bolnica: “Prvo mi se naguzite, a onda lezite onako kako vi žene najviše volite, na leđa s jako raširenim nogama”; “Imate tešku autoimunu bolest; to vam je Božja kazna jer niste svima dali”; “Naslonite guzicu na vrata, podignite ruku i recite 'Pozdrav Poglavniku!'“; “Razgovarat ću radije s vašim mužem, vi ženske ste neuračunljive”; “Pitao me jesu li mi i djeca grbava, i onda je pitao je li me moj muž, kada me prvi put jebao, to učinio sprijeda ili zguza jer, ako je bilo zguza, onda je morao vidjeti da sam grbava, a ako je bilo sprijeda, onda sam ga uspjela prevariti. Pa me oženio takvu grbavu.”; "Dragi moj Ivica, to ti je sve ovo (pokazuje srednji prst). Ti se preseravaš, nije tu ništa, ti bi htio tko zna što od svog života"; “Tatu je nazivao glupim, rekao mu je da okoštavanje ramena ide od mozga, a on očito onda mozga nema kad mu se ramena okoštavaju”; “Veli, ako mi daš pičke, ideš prva na operaciju, ako ne budeš dala, ideš zadnja”.

Bilo je još priča, ali ovo je sasvim dovoljno da čitatelj pomisli da je u Dubravi eksplodirala gigantska septička jama i da fekalije padaju po čitavom Zagrebu. Kad je to prelilo čak i impozantne kapacitete hrvatske političke kanalizacije, na noge se digao i sam ministar zdravstva Milan Kujundžić, a nedodirljivi je ortoped konačno dobio otkaz. Nulta je svjedokinja uputila kratku i efektnu zahvalu novinaru i redakciji emisije Provjereno koja je glasila – “Bez vas ovo ne bi uspjelo”.

Što je u glavi čovjeka koji je ponosan na sedam godina dugu, mirnu i racionalnu proceduru otpuštanja liječnika koji – oprostite na izrazu – traži pičke da bi operirao? (FOTO: Hina/Denis Cerić)

Strašna je to istina, kad se malo bolje razmisli. Zapravo, toliko strašna, da bi zdravstvena administracija na onoj krasnoj livadi preko puta zgrade Ministarstva zdravstva, ovaj tren trebala kopati oveću rupu u koju će svi stati, da od srama ne izađu na koju godinu. Počasno mjesto za bagerom pripalo bi ministru zdravstva Milanu Kujundžiću, koji je izjavio da “pohvaljuje upravu bolnice koja je mirno, racionalno, poštujući procedure i zakone, provela slučaj do kraja i primijenila primjerene sankcije”. 

Zaista, što je u glavi čovjeka koji je ponosan na sedam godina dugu, mirnu i racionalnu proceduru otpuštanja liječnika koji – oprostite na izrazu – traži pičke da bi operirao? Istanbulska konvencija? Hipokratova zakletva? Ili svijest da je sam do grla umočen u sve to? Tomislav Prodanovski, tako se otpušteni liječnik zove, nije nikakvo zvučno ime hrvatske medicine, nikakav mašću i politikom premazani opinion ili decision maker, Tuđmanov tenisač, Kurjak, murjak, višestruki šampion u otvaranju privatnih klinika i tajkun, saborski zastupnik, izumitelj lijeka protiv raka, niti išta slično.

On nije dovoljno važan ni da mu se ime spomene, pa ga se u medijima naziva “ortopedom”, “liječnikom” ili “liječnikom iz pakla”, ponegdje uz navođenje inicijala. Važan je, ukratko, samo kao predstavnik jedne abnormalno zaštićene profesije, kojeg su razne pacijentice i pacijenti od 2011. godine prijavili nebrojeno puta, a službeno samo pet. Nije izvodio ništa uobičajeno perfidno, poput žicanja novaca za preskakanje liste čekanja, odlaska u privatnu polikliniku usred radnog vremena, uzimanja jajnih stanica bez pristanka pacijentica, vađenja bubrega kroz uho, hipofize kroz stražnjicu ili nešto slično za što će vas liječnici lako uvjeriti da je sve u redu, samo niste shvatili poantu. On je, izgleda, samo vrijeđao pacijente, riječima jasnim kao dan ili kao tvrdnja da su svi koji tome “nisu mogli stati na kraj” neopisivo bezobrazne budale. Koliko bezobrazne, u medijima svjedoči Ivica Milanja koji je izjavio je da su mu bolničke službe ranije “priznale” da su im ruke vezane.

„Da smo i našli nekakvo loše postupanje i primijenili neku mjeru protiv doktora, to nažalost ne bi imalo smisla, jer taj doktor ima već pet opomena zbog neprofesionalnosti prema pacijentima i to nije urodilo plodom i pozivaju me da se javim na liječničku komoru, da oni to unutar bolnice ne mogu riješiti'', prepričao je Milanja riječi neidentificirane bolničke službe. 

Jadna bolnica, jadni zdravstveni komesari koje je politika po bolnicama instalirala da gledaju svoja posla. Čovjeku dođe da se rasplače nad svim tim šefovima odjela, klinika i zavoda koji su prosječno plaćeni skromnih 20.000 kuna, da bi to postala prva klinika na svijetu s totalno personaliziranim pristupom liječenju, ovisno o tome s koje se strane pacijentice jebu. 

Nije KB Dubrava neka bolnica slučaj, koja se bitno razlikuje od ostalih i u kojoj nema normalnih liječnika. Ne, tamo je sve isto ili slično kao u ostatku hrvatskog zdravstva (FOTO: Hina/Denis Cerić)

Zahvaljujući njihovim naporima, u bolnici dan danas radi neurolog koji je 2004. godine pravomoćno osuđen zbog bludničenja nad pacijenticom, a sudilo mu se za još dva ista djela, među ostalim, za seksualno napastovanje malodobne pacijentice s teškoćama u razvoju. Određena mu je tromjesečna zabrana rada s pacijentima, koju je Hrvatska liječnika komora odmah po žalbi ukinula. Isti je neurolog 2008. godine, skupa s desetak kolega, potpisao peticiju za smjenu tadašnjeg šefa Odjela za neurologiju, optužujući ga javno da je skrivio smrt više pacijenata. Radilo se o – ponavljam – javnoj skupnoj optužbi za nesavjesno liječenje s nizom smrtnih ishoda, koja je trebala završiti na mnoge načine, samo ne onako kako je u hrvatskoj stvarnosti završila, kao da se apsolutno ništa nije dogodilo. Ništa, otišlo s vjetrom. 

“Netko mora odgovarati jer je ovo udar na hrvatsko zdravstvo, ne na KB Dubrava. Odgovarat će liječnik ili bolnica, kako već utvrdi Državno odvjetništvo”, kazao je tadašnji ministar zdravstva Darko Milinović. Tu dolazi najbolji dio: sva tri slučaja dogodila su se dok je ravnatelj Dubrave bio sadašnji ministar zdravstva Milan Kujundžić. Ovaj zadnji je, doduše, potrajao i nekoliko godina nakon toga, ali očito zahvaljujući dobrim temeljima koje je Kujundžić tamo postavio. Na novinarsko pitanje što pravomoćno osuđeni zlostavljač pacijentica radi u bolnici, Kujundžić 2008. godine odgovara da “nije posao ravnatelja da se bavi takvim stvarima”. 

Ne zna se je li zahvaljujući toj izjavi iste godine postao predsjednik Odbora za etiku i zdravstvo Internacionalne lige humanista, ali se dugogodišnje članstvo u Hrvatskom katoličkom liječničkom društvu savršeno uklapa u shvaćanje da zaštita zlostavljanih pacijentica “nije tvoj posao”. U novom slučaju ortopeda, sadašnji ministar kaže da su u njegovo vrijeme u Kliničkoj bolnici Dubrava “bile primijenjene adekvatne sankcije prema dokaznom materijalu”, a adekvatne sankcije su da normalno nastaviš po starome čak i kad si pravomoćno osuđen, gdje nećeš kad postoje velike šanse da slučaj nikada ni ne dođe do suda. 

Na svom je mjestu ostao i prozvani šef neurologije koji nije morao biti kriv za ono što je desetak liječnika potpisalo, ali jest za takav raspad sistema na Odjelu koji je ministra natjerao da prijeti Državnim odvjetništvom. Ostao je, naravno, i Milan Kujundžić. Štoviše, njegov je predani rad na jednom od pilot-projekata bolničkog pakla, u međuvremenu postao odlična referenca da opožari cijelo zdravstvo. Ne treba zanemariti mogućnost da je i dugoročna uspješna kolaboracija sa zlostavljačima žena, doprinijela tome da postane uvaženi član Vlade koja se u Strasbourgu proziva jer nije potpisala Istanbulsku konvenciju. Bila bi ogromna greška pomisliti da je KB Dubrava neka bolnica slučaj, koja se bitno razlikuje od ostalih i u kojoj nema normalnih liječnika. Ne, tamo je sve isto ili slično kao u ostatku hrvatskog zdravstva, samo što tri ovakva javna slučaja nisu preporuka da se odgovornu osobu promovira u ministra zdravstva. Kad se to već dogodilo, ništa poslije toga nije razlog za slavlje, osim da javnost razmisli kako li je tek kad su složeniji problem u pitanju i da s funkcija sjaše svi koji su u ovome sudjelovali. Ideja mi je glupa, ali vas barem ne košta 20.000 kuna.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina/Denis Cerić