Metan bi mogao postati okidač katastrofalnih klimatskih promjena, tvrdi nekolicina svjetskih znanstvenika koji se bave istraživanjem klimatskih, ali i geoloških promjena u području Arktika. Dosadašnje klimatološke analize koje su se uglavnom bavile povećanim udjelom ugljičnog dioksida u atmosferi i njegovim udjelom u globalnom zagrijavanju nisu računale na aktualno rapidno oslobađanje metana iz oceana i područja arktičkog permafrosta. Stoga, bi, kako tvrdi dobar dio eksperata za Arktik, do drastičnih klimatskih promjena, pa i otapanja ledenih ploha na Arktiku moglo doći puno ranije nego što je to predviđao tzv. "mainstream" dio znanstvene zajednice. Njihove prognoze potkrepljuje i najnovije mjerenje o količinama oslobođenog metana u Istočnosibirskom moru koje su se u samo tri godine udvostručile!

Znanstvenici uključeni u rad UNEP-a (UN-ov program zaštite okoliša) i WMO-a (Svjetske meteorološke organizacije) su 2007. godine donijeli izvješće koje, naime, prognozira postepeno i umjereno smanjivanje ledenih ploha sve do eventualnog potpunog otapanja leda, tamo negdje 2100. godine. Po tim prognozama, svjetske gospodarske elite još uvijek imaju koje desetljeće pred sobom za odluku o značajnom smanjenju proizvodnje ugljičnog dioksida i preuzimanju kontrole nad podivljalom klimom. Međutim, ovo ljeto svjetski su politički i gospodarski čelnici dobili malo drugačije upozorenje koje daleko premašuje sva dosadašnja predviđanja o postepenom zaoštravanju klime i gubitku ledenih ploha.

Koncentracija metana (ILUSTRACIJA: climateforce.wordpress.com)

Uz, zasada tek povremene supertajfune, megaoluje, te masovna stradavanja ljudi u zahvaćenim područjima, više je referentnih znanstvenika upozorilo Bijelu kuću da je ovoljetno otapanje leda na Arktiku i oko njega iznenađujuće ekstremno, u našoj civilizaciji rekordno, te da predstavlja dodatni sunovrat statističke krivulje koja godinama pokazuje smanjivanje ledene plohe na samom sjeveru planete. Uz to, taj sunovrat krivulje ide daleko ispod stručnih mainstream procjena statističke krivulje poput spomenutog UNEP-ovog i WMO-vog.

"Led neće nestati za stotinjak godina, već će to biti puno, puno prije", složno je desetak svjetskih stručnjaka za Arktik koji su na posebnoj sjednici izvijestili američku vladu o zlokobnom utjecaju globalnog zagrijavanja na ubrzano otapanje ledenih površina Arktika. Neki od njih, poput ravnatelja australskog "Instituta za ocean" Carlosa Duartea tvrde da će se to dogoditi već za dvije godine! Neki su pak, "optimističniji", te smatraju da ipak imamo desetak godina vremena.

Stručnjaci koji desetljećima promatraju područje Arktika, jer je on izuzetno važan klimatski senzor, spominju drastično povećanje metana u moru i zraku, a taj staklenički plin 25 do 30 puta jače zagrijava našu atmosferu od ugljičnog dioksida. Tako je problem, koji su zadnjih godina javno spominjali tek rijetki arktički i klimatski znanstvenici, a to je oslobađanje metana s oceanskog dna i permafrosta, izbio u prvi plan i zabrinuo dobar dio svjetske klimatološke scene.

Područje Arktika je izuzetno važan klimatski senzor (FOTO: commerce.gov)

Ponašanje tih odleđenih mikroba potpuno je nepoznato, tvrdi Janet Jansson, znanstvenica Laboratorija Lawrence Berkley. Ona i njezini kolege iz Američke nacionalne uprave za geologiju identificirali su, naime, mikrobe u permafrostu, te ustvrdili kako zasada nemaju nikakve ideje o tome što su oni bili nekad davno i kako točno reagiraju nakon otapanja. Mogućnost da nam planetu drastično zagriju oživljeni mikrobi koji su se zamrznuli prije više tisuća godina u permafrostu zasada ne potvrđuje, tek dodaje da su potrebna dodatna istraživanja njihovog djelovanja.

Ruska, pak znanstvenica Natalia Shakhova koja sa svojim timom godinama istražuje ruski dio arktičkog podmorja kaže kako se hidrati metana puno lakše oslobađaju u plićim, do 20 metara dubokim, morskim površinama Istočnosibirskog mora zbog veće topline. Razlog tog oslobađanja, osim pliće površine mora je i oluja. Mikrobi iz mora su inače u stanju pojesti određeni dio količina metana koji se oslobađa u moru, no mjehurići im izgleda odnose metan na površinu.

Arktik se od početka industrijskog doba zagrijao prema više izvora 3-5 stupnjeva, za razliku od ostatka zemljine atmosfere koja je ovisno o izvoru mjerenja dobila 1-2 stupnja. Postupno topljenje leda i snijega dovelo je do puno veće apsorpcije sunčevih zraka u dubine mora, te poremetilo stabilnost oceanskog dna oko Arktika koje sadrži velike količine metan klatrata. To se posebno odnosi na Istočnosibirski zaljev gdje postoji realna opasnost da se uslijed još viših temperatura velike količine metana oslobode iz dubina i kao metan hidrat prokuljaju na površinu. Odleđivanje permafrosta iz arktičke tundre također je izvor oslobađanja metana gdje isti nastaje uz djelovanje mikroba.

Istočnosibirsko more trenutno izbacuje oko 17 miliona tona metan hidrata godišnje (FOTO: ria.ru)

Čini se da su najbolji okidači za oslobađanje metana upravo mjehurići koji se stvaraju u moru uz pomoć oluja koji ih na tom području kao i drugdje ima sve više. Skakhova tvrdi kako je Istočnosibirsko more skladište čak 50 gigatona metan hidrata. Prema zadnjim istraživanjima objavljenim prije nešto više od mjesec dana Istočnosibirsko more trenutno izbacuje oko 17 miliona tona metan hidrata godišnje što je manje od 3 posto ukupne emisije metana u atmosferu koja iznosi 600 miliona tona. Ono što je vrlo zabrinjavajuće jest činjenica da je, prema mjerenjima tima Natalie Shakhove, prije tri godine Istočnosibirsko more izbacivalo nekih osam milijuna tona metana!

Međutim, tome već treba dodati i jednaku količinu emisije metana iz arktičke tundre, odnosno permafrosta koji se polako odmrzava, tvrdi Shakhova. Obzirom na potencijal ovog depoa metana i sve veću zagrijanost atmosfere iznad Arktika metan bi uz daljnje zagrijavanje mogao poprilično doprinijeti potpunoj katastrofi Arktika. Jer veće temperature oslobađaju metan, a metan potom dodatno zagrijava područje.

Ono što nije poznato je precizna brojka koliko trenutno samo Istočnosibirsko more i arktička tundra pojačavaju efekt globalnog zagrijavanja, a nepoznata je i brojka ukupnog oslobađanja metana iz mora i permafrosta na cijeloj planeti. Zajedničko tijelo UNEP-a i WMO-a, poznato kao IPCC (Intergovernmental Panel on Climate Change) procijenilo je globalnu godišnju emisiju metana iz mora i permafrosta na sedam milijuna tona!? Zahvaljujući mjerenjima Natalie Shakhove od prije samo mjesec dana, eto, znamo da samo Istočnosibirsko more izbacuje dvostruko više metana. IPCC je također odlučio da zasada ne upozorava svjetsku javnost o ovom porastu, vjerojatno i zato što jednom takvom glomaznom tijelu treba malo više vremena da provjeri, te eventualno potvrdi i usporedi podatke o emisijama.

Niti momentalno zaustavljanje industrije i upotrebe fosilnih goriva više ne bi značajnije utjecalo na proces koji je uzeo maha (FOTO: greenretreat.org)

Vodeće svjetske institucije koje prate klimatske promjene zasada ne rade niti nove kalkulacije o eksponencijalnom rastu svih pokazatelja globalnog zagrijavanja, na osnovu zadnjih pokazatelja za emisije metana na Arktiku. Porast emisije metana u Istočnosibirskom moru, pa čak i procjene za emisije metana na cijeloj kugli tek su pokazatelj rasta jednog stakleničkog plina. Međutim, zasada nemamo kalkulaciju međudjelovanja svih stakleničkih plinova na bazi ovakvog rapidnog porasta udjela metana u povećanju globalne temperature. Tu se kriju brojke koje su vjerojatno daleko dramatičnije od svih koje smo dosad imali. Shakhova navodi i još jedan problem, a to je da se premali broj mjerenja vrši u području Akrtika, a pogotovo u Istočnosibirskom zaljevu. Više mjerenja dalo bi puno precizniju sliku o tome koliko smo daleko od eventualne kritične točke u kojoj bi došlo do naglog oslobađanja puno većih količina metana nego što je sad slučaj.

Čini se da čak niti momentalno zaustavljanje industrije i upotrebe fosilnih goriva više ne bi značajnije utjecalo na proces koji je uzeo maha i polako ostaje bez ikakve kontrole jer za promjene u temperaturi oceana ili permafrosta trebaju desetljeća. Želja za napretkom, pojedinačnim i globalnim odradila je svoje. Ubrzala proces zagrijavanja. Pitanje, koliki udjel u tome ima ljudsko djelovanje, a koliko je po srijedi prirodni ciklus možda više nije niti važno. Ako zagrijavanje planete i jest očekivani predvidivi prirodni ciklus civilizacija ga je ubrzala do, zasada, nepredvidljive razine. Metan uostalom nije jedini problem koji prijeti ravnoteži cjelokupnog klimatskog sustava.

Hoće li metan postati okidač katastrofalnih klimatskih promjena (FOTO: stephenleahy.wordpress.com)

U međuvremenu približavaju nam se sve veće klimatske promjene koje bi mogle rezultirati nesvakidašnjim problemima u životu i zdravlju ljudi. Prvenstveno u prehrani. Farmeri i ribari diljem svijeta već imaju ogromnih problema u stvaranju količina koje zahtjeva tržište. Vodeći stručnjak za Arktik Peter Wadhams sa Sveučilišta u Cambridgeu tvrdi kako bi daljnje pogoršanje klimatskih prilika moglo značajno smanjiti svjetsku proizvodnju hrane, te drastično povećati njezinu cijenu, proizvodeći tako potpunu globalnu neizvjesnost... Arktik tako polako postaje pitanje svih pitanja jer premda se zna da njegovo nestajanje neće uništiti život na zemlji moglo bi dovesti do tektonskih civilizacijskih poremećaja. Ali to su već stvarno prevelike riječi ...

Recimo samo da je Peter Wadhams već predložio američkoj vladi tehnike koje bi nanovo ohladile Arktik. Jedna od njih je bijeljenje oblaka iznad Arktika!? Ulaganja bi vjerojatno bila trilijunska, a nitko ne bi zaradio. Hm...može li to čovjek? I je li uopće izvedivo?

Čak i da se to pokaže mogućim i opravdanim, američke dužnosnike zadužene za nacionalnu sigurnost najviše brine uspješnost postojećih vojnih operacija koje će zbog eventualnih klimatskih poremećaja trebati dodatno osigurati! To je primarni imperativ koji je Odjel američke vlade za obranu naveo u svojem posljednjem izvješću o prilagodbi na klimatske promjene!

Ovdje donosimo i potpuno friški i pomalo šokantni dokumentarni film o globalnom zagrijavanju "Arctic death spiral and the methane time bomb"... Film je snimljen na bazi najnovijih podataka izmjerenih na Arktiku i Grenlandu. Zanimljiv je jer obrađuje procese koji se tamo događaju sada, te se na osnovu njih tvrdi da je radikalizacija klimatskih promjena možda puno bliže nego što su predmnijevale dosadašnje stručne analize.