Manje ili više oštra upozorenja, prijetnje i brojni načini utjerivanja straha nisu samo metode kojima se često služe siledžije i kojekakve skupine onkraj zakona. One se svakodnevno pojavljuju na stranicama tiska, televizijskim ekranima i društvenim mrežama i to ne samo u rubrikama i emisijama namijenjenim zabavi već i u informativnom programu. Obzirom na prirodu medija, društvene mreže i televizija vjerojatno su i najefektnije u izazivanju reakcije kod publike. U potrazi za većim dosegom, mediji se sve češće i intenzivnije fokusiraju na dramu, propuste i potragu za krivcima konstantno podražavajući publiku. Iako je trend dobio zamah u prošlom stoljeću pojavom tabloida, dodatno gorivo u neograničenim količinama počeo je crpiti razvojem interneta i društvenih mreža. 

Način na koji mediji obrađuju teme, od izrazite politizacije preko otvorenog zauzimanja pozicija do minimalne kontekstualizacije i maksimalne konfrontacije, nerijetko s visoka, više podsjećaju na predstave Jerryja Springera nego informativne standarde korektora demokracije. Na sličan način tretira se i problematika klimatskih promjena. Mediji se hvataju katastrofalnih poplava, suša ili međunarodnih konferencija za klimu na isti način na koji tretiraju tragične prometne nesreće, masovne ubojice ili međunarodne sportske događaje. Redaju se eksperti, redaju se javljanja s mjesta događaja, infografike i već sa sljedećim danom sve pada u mašinu novijih i eksplozivnijih događaja. Čim se voda povuče, klimatske promjene teško konkuriraju nekom novom trendu koji nadire s društvenih mreža ili sljedećoj prijelomnoj vijesti. 

„DNA medija programiran je da se bavi onim što se događa u ovom trenutku. To klimu čini pričom koju je teško objasniti, a da zadrži relevantnost”, rekao je jednom prilikom Phil Chetwynd, urednik vijesti pariškog AFP-a (Agence France-Presse) upozorivši kako se radi o dugotrajnom fenomenu koji nije konstantno vidljiv zbog čega teško može konkurirati konstantnom priljevu novih vijesti.

Mediji se hvataju katastrofalnih poplava, suša ili međunarodnih konferencija za klimu na isti način na koji tretiraju tragične prometne nesreće, masovne ubojice ili međunarodne sportske događaje (FOTO: Lupiga.Com/Alen Međić)

Kao što kontinuirani izvještaji o ratovima publiku umaraju do mjere da ona više i ne haje da li je bomba pala na Kramatorsk, Gazu ili negdje drugdje. Isto se može reći i za posljednju konferenciji COP28 na kojoj se raspravlja o klimi. 

„Konstantnu negativnost teško je podnijeti. Ljudi se osjećaju bespomoćni kada slušaju, čitaju ili gledaju takve stvari”, objašnjava Chetwynd. 

„Psiholozi su ustanovili kako ljudi nemaju beskonačni kapacitet za brigu. Taj je efekt posebno vidljiv kada promatramo kontinuirano praćenje ratnih događanja. Publika može pratiti određeni broj tema, ali potom dolazi do zamora. To donekle objašnjava konstantni fokus medija na 'prijelomne vijesti', navodi se u izvješću o novinarstvu koje prati klimatske promjene Europske radiodifuzijske unije EBU.

Agresivno izvještavanje o klimi, kao i o ratovima, koje podrazumijeva puno događanja, a malo objašnjenja, neminovno dovodi do zamora i apatije kako kod novinara, tako i kod publike. No, pri izvještavanju o klimatskim promjenama, gledatelj ne samo da se mora suočiti s time da njegova djeca neće znati što je proljeće ili bijeli Božić, već se od njega traži i da žrtvuje način života na koji je navikao. 

„Već dvije tisuće godina kršćanska kultura upozorava kako se zbog grijeha već u ovom životu moramo žrtvovati ne bi li se očistili i jednom, u dalekoj budućnosti, otišli u bolji svijet. Ta se mantra ponavlja dva milenija, ali unatoč tome ne postoji primjetni napredak u ponašanju ljudi. Štoviše, izazivanje straha i krivnje može dovesti do kontraefekta”, upozorava profesor Per Espen Stoknes norveški psiholog i bivši parlamentarac Zelene stranke.

Premda se klima mijenja i varira prirodnim putem, ključnu ulogu u zagrijavanju atmosfere imaju staklenički plinovi koji su nesumnjivo izazvani utjecajem čovjeka što od početka industrijske revolucije postepeno povećava zagrijavanje atmosfere. To smo prvenstveno „postigli” sagorijevanjem fosilnih goriva, urbanizacijom, sječom šuma i razvojem poljoprivrede. Time se mijenja kemijski sastav atmosfere, jača efekt staklenika i dolazi do većeg i bržeg zagrijavanja atmosfere od onoga što bi se događalo prirodnim putem. 

Niti medije niti većinu građana to ipak ne zanima, to je tek informacija s kojom ne znaju što bi. Klimatske teme medijima nisu i neće biti u fokusu, osim u slučajevima katastrofa, jer klimatske teme nisu „klikabilne“, nisu gledane, nisu „prava roba“, a katastrofe jesu. I to je, naprosto, stanje stvari - kako u svijetu, tako i u našem sokaku. Pogotovo u našem sokaku. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Flickr/MarcoVerch