Bilo nam je nerazumljivo zašto se može i hoće toliko dugo ustrajavati u ovjenčavanju jednoga kolosalnoga gubitka. Da, Srbi stoljećima lamentiraju, jer Kosovski boj bijaše 1389. godine (!!), pa se ne bi moglo reći kako su "rane još svježe". Trebaju li i nama stoljeća da ogreznemo u svojoj boli ili su ove tek protekle 23 godine već dostatne da počnemo ublažavati patetičnost i izbjegavati mitologizaciju?

Nakon svih masovnih žalopojki 18. studenoga o.g. o kojima smo se mogli osvjedočivati barem praćenjem televizijskih izvještaja, naletio sam 19. studenoga na jedan razuman novinski komentar. Piše Goran Gerovac (u Večernjem listu, 19. XI.), da je "Vukovarom opet prolazila posve kriva kolona". Hoće reći i dalje piše, kako bi u cilju izbjegavanja daljnjih "silnih manipulacija", ubuduće obljetnicu trebali obilježavati isključivo oni "koji su ga 1991. branili i oni koji su tamo tada živjeli"! Mi, svi ostali, "nemamo moralnog prava prisvajati je", e kako ta manifestacija ne bi (više) podlijegala "redateljskim interpretacijama i intervencijama u njenu bit". Režiranje žalovanja i orkestracija pijeteta, slaba su naknada za onovremene boli i za sadašnji jad u tome gradu. Još, kad sve pod svoje skute skupe popovi, koji jeftinim plastičnim lampionima ukrašavaju oltar za prikazivanje euharistije, onda je to jednako žalosno kao (ne)vidljiva policijska zaštita, bilo pojedinaca, bilo kao "osiguravanje" čitavoga događaja. Svećenici i (u velikom broju) vojnici kao podrška izražavanju pijeteta, kao da daju na znanje kako je još mnogo toga nesređenoga u zraku, da mnogobrojne savjesti nisu na čistu same sa sobom. Odavno je to ovako sažeo mudri rumunjsko-francuski filozof Emil M. Cioran (1911.-1995.): "Istine počinju tako što se sukobljavaju s policijom, a završavaju nalazeći u njoj oslonac, jer bilo kakva glupost zbog koje je netko stradao izrođuje se u zakon, i svaki stradalnik teži ka zakonskim paragrafima, ili bi da uđe u sive kalendare, ili u spiskove ulica."

Režiranje žalovanja i orkestracija pijeteta, slaba su naknada za onovremene boli i za sadašnji jad u tome gradu (FOTO: Novilist.hr)

Nelagoda u atmosferi toga obljetničkoga dana očitovala se tek kroz kratke uvide tv-kamera, a koje su posredovale pogled na već dobrano sumnjive dvopisamske ploče (latinično-ćirilične), premda nitko od mimohodnika nije na njih obraćao pažnju. Još je moglo biti najbolje, da je preko njih barem za tu priliku bio prebačen "flor" iliti crna koprena, pa bi nelagoda bila kompletna, ali barem očitovana! Nekome bi od ćiriličnih pismena pao mrak na oči, ali tko je mogao ne osjetiti jezu kad se pri polaganju vijenaca na Memorijalnom groblju zamijetilo (danas) drhtavu figuru jedne osobe kojoj se još sudi za ratne zločine (dok je osiono gospodario tuđim životima). Kao, on još nije osuđen, pa ima "pravo" pridružiti se opće orkestriranom sažaljenju, da bi se vidjelo kako i on moli za svoje, tj. naše, kad je već s "pravom" na nekoj "poljani" posmicao određeni broj njihovih, tj. tuđih.

Nedostajao je još samo onaj osuđeni ratni zločinac, naš prebjeglica u Bosnu, nedostajao je s pravom koje mu daje naš sabranih djela i lektirni super-turbo-ekstzra-uvaženi-klasik-akademik g. Ivan Aralica: naime, da hrvatska "država nije blamirana pred Europom"... zaslužan je i "jedan osuđenik osuđen za navodni ratni zločin..." tj. "Branimir Glavaš, koga je komunističko mentalno nasljeđe u sudskoj i izvršnoj vlasti u procesu upitne zakonitosti, u kojemu je ubojica krunski i zaštićeni svjedok, uspjelo, kao hrvatskog branitelja strpati u zatvor" (u prvom dijelu feljtoniziranja knjige "Smrad trulih lešina"; Večernji list, 10. XI. o.g.). Eto, tko je još nedostajao, pa da nelagoda jednog ceremonijala bude savršena: osim branitelja kojemu se još sudi, tamo je trebao biti i jedan osuđeni hrvatski branitelj!

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com