Jednom sam imao grad. Ponosan grad u kojem su živjeli ponosni ljudi. Jednom je moj grad bio velik i uzdignute glave govorio o svom škveru. U škveru su radili ljudi koji su izgradili ovaj grad. Ljudi čija se riječ poštivala. Ljudi kojih su se moćnici bojali. Davne 1988. godine ušao sam u taj škver sa strahopoštovanjem dječaka koji uživo stoji pred kolosima na navozima. Kolosima koje su izgradili moj otac i vaš očevi, kolose pred kojima je svakom zastajao dah. Jučer sam bio pred kapijom škvera u kojem više nije bilo ponosnih škverana koje pamtim. Jučer sam vidio samo ustrašene ljude kojima su doveli brod pun azbesta. Brod koji, izgleda, nisu htjeli ni u jednom brodogradilištu na svijetu. Na te je grane spao moj škver. Kolos moga djetinjstva koji je gradio „mercedese“ među brodovima kako su tada govorili svjetski brodograditelji. A što je s onima koji su nam prije zadnjih izbora dali rič?

Nakon što je prošlog tjedna Slovenija zabranila izvoz oružja u Izrael, jednako kao i transfer oružja za tu zemlju preko slovenskog teritorija, sličan potez hrvatskoj vladi predlaže i stranka Možemo!. Naime, iz ove stranke su svim klubovima zastupnika u Hrvatskom saboru odaslali pismo s molbom da se zajednički od premijera Andreja Plenkovića zatraži da Hrvatska također zabrani izvoz oružja Izraelu i transfer oružja Izraelu preko teritorija Republike Hrvatske. Uz to se traži i ono što je Slovenija učinila još u lipnju prošle godine – priznanje Palestine. „Naša je dužnost zalagati se za mir, međunarodni pravni poredak i pravo svakog čovjeka na život i sigurnost. Vrijeme je da Vlada RH učini ono što je ispravno - i ono što od nje očekuju hrvatski građani duboko potreseni patnjama civila u Pojasu Gaze“, zaključuje se u pismu koje saborski zastupnici i zastupnice mogu potpisati do 20. kolovoza.

Magijski realizam Josipa Conje Pejakovića bio je naš i autentičan. On je u vrijeme našeg odrastanja poput srednjovjekovnih glumaca obilazio cijelu Jugoslaviju i potom Evropu. Od onoga što smo vidjeli u njegovim monodramama, sklapali smo neke svoje priče i imitirali ga na velikim odmorima. Znam, prekasno je u našem slučaju, ali čovjeku za života treba reći ako vam njegovo djelo nešto znači. Njegov udio u procesu naseljavanja artefakata u svakodnevni govor je možda najveći – od “tol’ko je on jaki bio”, do “šta si se natakario na to paciklo”, od “krenu ona pita kroz prozor, pa udari onog čovjeka u glavu, pa upade onoj ženi u krilo, sa sve onim novinama” do “moj si Španac, ….. ti mater kad – tad”. Ali bilo bi ga, rekosmo, besmisleno samo na to svoditi. Duh Josipa Pejakovića bio je, poput duha zemlje koja ga je rodila i u koju sada odlazi, širi od mjesta koje ga geografski određuje.

Dok se užurbano priprema veliki vojni mimohod u povodu 30. obljetnice „Oluje“, Ministarstvo obrane moralo je reagirati na slučaj seksualnog uznemiravanja unutar Hrvatske vojske. Kako su prije nekoliko dana mediji kratko izvijestili, dočasnik HV-a udaljen je iz službe nakon što je prijavljen da je početkom srpnja seksualno uznemiravao dvije ročnice u vojarni 123. brigade HV-a u Požegi. Događaj je potvrdilo i samo Ministarstvo obrane, a dočasnik je nakon ispitivanja udaljen iz službe te je prijavljen stegovnom sudu, uz podnošenje optužnog prijedloga. Tim povodom reagirale su Antiratne feministkinje, koju je osnovala grupa žena prvenstveno s ciljem borbe protiv rata i militarizacije društva, ali i nacionalizma, seksizma, ageizma i svih oblika nasilja, diskriminacije i isključivosti. „U jeku opće militarizacije društva, kao feministkinje upozoravamo da je militarizacija jedan od mehanizama koji etabliraju patrijarhalnu moć", poručuju.