"Ljeto iza nas, ne spominji mi ljeto iza nas".
Vani upeklo sunce, ljudi negdje, pitaj boga gdje, more, planine, wc-ovi. Nas par bijednika na zagrebačkom asfaltu svakodnevno raspravljamo o vremenskoj prognozi:
"Je, je, rekao je na televiziji da će od preksutra malo hladnije",
"Ma kurac si ti čuo, ima još sedam dana da neće biti ništa od zahlađenja", i tako u nedokraj.
Na poslu poslovno: nema vijesti? Nađi vijest! Ubij nekoga ako ništa drugo, snađi se, zašto te plaćamo tako kako te plaćamo. I bezgranično duge pauze za kavu u hladovini u kojoj nije ništa hladnije nego na suncu. Totalna fjaka koju dnevni ritam ne poznaje i ne priznaje.
I onda doma, u sprženu sobu. I gazdarica koja priča o tome da je vruće. Ma da?! Meni je baš malo friško... Valjda mi je to zbog nedostatka željeza u krvi. Malo grozničavog pričanja o tome kako sam se živ skuho dok sam se dovukao do stana, i onda na gledanje filmova nekakvih. A soba uskuhala, nema ni malo milosti prema činjenici da sam već na poslu izgorio.
Zatim pogled ili dva na Lupigu. I zvona na opasnost: moji tekstovi u posljednje vrijeme najbrojnije, nije dobro. Al OK, nema ni puno komentara, očigledno ljudi imaju pametnijeg posla od bauljanja nesigurnim prostorom sajberspejsa. More, ljeto, turistkinje, odmor, gdje, tko, kada? 
I onda prosvjetljenje - odoh i ja dole za koji dan. Razglednica iz afričke zemlje, safari, zbogom žohari. I odluka da Lupigi pohranim još koji pametni i manje pametni tekst uz nadu da će ga netko pogledati, ako se sjeti, prije nego ovo ljeto bude iza nas.