"Neobični, zagonetni i dekadentni bijeli diplomat dolazi u središnju Afriku, izgledajući pritom kao kombinacija Henrya Stanleya i Karla Lagerfelda. Nedavno je kupio ambasaduru i tvrdi da je dobronamjerni bogati poduzetnik koji je došao predvoditi diplomatsku misiju. Službeno, u Africi je kako bi pokrenuo tvornicu šibica u kojoj bi zaposlio lokalno stanovništvo i naučio ga kako proizvoditi to jednostavno sredstvo za stvaranje vatre. Neslužbeno, zapravo je ondje kako bi dobio pristup neizmjernim rezervama dijamanata. 'Ambasador' je tragična komedija o bizarnom svijetu afričke diplomacije, koja se opire svakom svrstavanju u žanrove."

Jedno od luđih i hrabrijih dokumentarnih i novinarskih ostvarenja u povijesti filma i novinarstva (FOTO: Twitch)

Ovako glasi službeni opis filma "Ambasador" danskog autora i TV novinara Madsa Brüggera, jednog od - ako pretpostavimo da je sve u njemu prikazano istinito i snimljeno bez namještanja, pri čemu autor tvrdi da jest, a dosad ga nitko nije demantirao - luđih i hrabrijih dokumentarnih i novinarskih ostvarenja u povijesti filma i novinarstva, koje smo nedavno imali prilike vidjeti u Zagrebu tijekom posljednjeg ZagrebDoxa. Tko god je u zagrebačkom Dokukinu prošle godine pogledao Brüggerov apsurdni dokumentarac o Sjevernoj Koreji "Crvena Kapela" iz 2009. godine - inače nagrađen velikom nagradom žirija na prestižnom Sundance festivalu - znao je da može očekivati krajnje pomaknuto, zapanjujuće i nepredvidljivo djelo.

Scena iz avanture infiltiriranja u Sjevernu Koreju - Crvena kapela (FOTO: Red Chapel)

Ukratko, u "Ambasadoru" Brügger pod imenom "Mads Cortzen", preko mutne agencije po imenu "Diplomatic Services" za 135.000 dolara kupuje lažne dokumente, koji ga legitimiraju kao liberijskog diplomata u Centralnoafričkoj republici (CAR). U cijenu je, kao bonus, uključen počasni doktorat Monrovijskog sveučilišta i liberijska vozačka dozvola. Brügger, odnosno beskrupulozni diplomat "Cortzen", potom odlazi u CAR. Unatoč enormnim zalihama rudnih bogatstava poput urana, zlata i dijamanata, riječ je o jednoj od deset najsiromašnijih zemalja na čitavom planetu: očekivana životna dob je oko 45 godina, približno 11 posto stanovništva zaraženo je HIV-om, a godišnji prihod po stanovniku iznosi oko 300 dolara. Tri četvrtine stanovništva bavi se poljoprivredom koja generira 55 posto državnih prihoda; ostatak, pak, uglavnom otpada na izvoz dijamanata, Međutim, od ukupne proizvodnje dijamanata, oko 30-50 posto se prošverca preko granice, u čemu, kako pokazuje Brüggerov film, vodeću ulogu imaju diplomati zapadnih zemalja, koji se u zemlji krajnje bijede ponašaju kao kolonijalna aristokracija čija se glavna zanimacija sastoji u priređivanju dekadentnih zabava te legalnom i ilegalnom zgrtanju vlastitog bogatstva. Dodajte tome činjenicu da u zemlji nikada nije postojala efikasna vlast koja bi kontrolirala teritorij van glavnog grada Banguia.

Ako je Kongo "srce tame", Centralnoafrička republika je slijepo crijevo

U samoj prijestolnici traju neprekidne borbe za vlast između raznih frakcija, ministarstava i tajnih službi, a van glavnog grada vlast vrši onaj tko trenutačno maše kalašnjikovom; iz povijesti zemlje na zapadu je zapamćen bizarni predsjednik Jean-Bédel Bokassa koji se 1976. godine proglasio carem i na svečanost krunidbe potrošio ravno trećinu godišnjeg državnog proračuna. Brüggerovim riječima, CAR se "nudi kao svojevrsni Jurski park onima koji žude za Afrikom sedamdesetih. Ako je Kongo "srce tame", CAR je slijepo crijevo. Neki je zovu "propadajućom državom" ("failed state"), ali to bi bila istina samo u slučaju da je ikada postojao učinkovit državni aparat. Umjesto toga radi se o teritoriju bez zakona veličine Teksasa u kojem nekoliko tisuća loše opremljenih vojnika pokušava zaštiti glavni grad Bangui od užasa divljine. U samom Banguiu mala politička elita većinu vremena provodi u kriminalnim aktivnostima, čekajući na tjedni let do bivšeg kolonijalnog gospodara - Pariza.

Najgore čemu se možete nadati je da ćete završiti mrtvi u nekom jarku u Africi

Sve u svemu, čini se da se za Brüggera, koji se bez ikakvih garancija ubacio u ovu avanturu, može reći isto ono što je svojevremeno Velimir Visković kazao za Pavla Kalinića: da je lud, da nema dlake na jeziku te da ima muda kao lubenice. Jedan od dilera lažnih diplomatskih papira na početku filma, naslućujući da se ovaj namjerava baviti švercom dijamanata, kaže Brüggeru: "Ako ćete raditi ono što mislimo da ćete raditi, ako ćete to napraviti onako kako vam kažemo imate velike šanse za uspjeh. Ako ćete to raditi na bilo koji drugi način, najbolje čemu se možete nadati je da budete uhapšeni i ostanete bez svega što imate. Najgore čemu se možete nadati je da ćete završiti mrtvi u nekom jarku u Africi". Brüggerov poduhvat još je veći kad se uzme u obzir da je čitavu avanturu snimao, često potajno, s aparatima skrivenima negdje u prostoriji ili mini-kamerama u odjeći. Kroz njegovu "diplomatsku rezidenciju" defiliraju tako državni ministri, drugi veleposlanici i razni lokalni biznismeni upleteni u tajnu trgovinu dijamantima, a naročito je upečatljiv šef državne tajne službe - naravno - Francuz s dvadeset i šest godina iskustva u zloglasnoj Legiji stranaca, komično groteskni desperados s debelom cigarom koji kao da je izišao sa stranica Alan Forda ili nekog pustolovnog romana. Međutim, da se ne radi o šali pokazuje činjenica da rečenog "psa rata" tijekom Brüggerovog boravka u CAR-u, dakle i snimanja filma, protivnička frakcija - ubije.

Film vrvi bizarnim scenama, poput one kada jedan od ministara Brüggera odvede u posjetu pigmejskom selu u kojem vlada potpuna ekstaza i trans, s obzirom da su prethodno ministrovi ljudi malim seljanima - budućim radnicima u fantomskoj tvornici - dijelili alkohol u neograničenim količinama, e ne bi li bili "zabavniji". Apsurdnih situacija je na pretek, a naročito se groteskno doima okupljanje na kojima "Cortzen" prisutnim novinarima iz Banguia objašnjava princip rada njegove navodno planirane tvornice šibica. Na projekciju filma kojim se na primjeru Indije demonstrira tehnologija potrebna za proizvodnju - jednostavni mehanički aparati koji pretvaraju drvo u trijeske te fosfor u koje se one potom umaču - novinari reagiraju tvrdnjom da "u Centralnoafričkoj republici ne postoji potrebna razina industrijske razvijenosti". Ponavljamo, riječ je o početku dvadeset i prvog stoljeća i proizvodnji - šibica.

Autor u čizmama od tisuću i nešto eura posjećuje pigmejsko selo u kojem vlada potpuna ekstaza i trans, jer su ministrovi ljudi seljanima prije dolaska podijelili neograničene količine alkohola ne bi li bili što zabavniji (FOTO: Ambassador)

Brüggerov film brutalni je i gorki prikaz afričke realnosti, u kojem se ta kolijevka čovječanstva otkriva ne kao tamni, nego najtamniji kontinent kojim, u isključivom cilju zadovoljenja vlastite pohlepe i pohote, drma bijeli ološ. Taj polusvijet najgore vrste, nevjerojatna galerija ekscentričnih likova, često je na službenim funkcijama uglednih predstavnika europskih i afričkih zemalja, uništavajući bez i najmanjeg obzira, i to u suradnji s lokalnom do srži korumpiranom političkom klasom, i ono malo resursa preostalih nesretnoj Africi. Naravno, spominju su i danas sve prisutniji Kinezi - "Imam dojam da smo usred novog hladnog rata, a bojišnica prolazi ravno kroz Afriku", reći će Brügger - za što je možda pravi primjer Sudan. "Ambasador" je i te kako smiješan film, ali zapravo ostavlja krajnje neugodan, pa i jezivi dojam. Prije svega, kao što sam autor kaže, riječ je o "masivnoj kritici postkolonijalne Françafrique, francuske Afrike". Naime, termin "Françafrique" se koristi kako bi se opisala neokolonijalna priroda odnosa Francuske i njenih bivših kolonija. Pariz zapravo upravlja polovicom čitavog kontinenta, iskorištava njegove resurse, šalje trupe koje štite rudnike potrebne Francuskoj, posjeduje vojne baze, a francuska je vojska niz puta u posljednjih četrdesetak godina intervenirala u raznim državama ne bi li zaštitila francuske interese.

Danac iz srednje klase koji iživljava svoje fantazije?

Na kraju, postavlja se i pitanje samoživosti i bahatosti autora. Naime, Brügger - kojeg su uspoređivali s Boratom, odnosno Sachom Baronom Cohenom, mada je ovo što Brügger radi neusporedivo riskantnije, zanimljivije i autentičnije -  nimalo ne krije da uživa u svojoj ulozi bogatog i pokvarenog Europljana. Odnosno, kao što je u razgovoru za web stranicu Danskog filmskog instituta napisao novinar Juul Carlsen, "postavlja se pitanje nije li on, više od svega, Danac iz srednje klase koji iživljava svoje fantazije" te kao primjer navodi činjenicu da je Brügger samo za čizme marke Ann Demeulemeester platio više od tisuću eura, e kako bi dobio "istinski" izgled neokolonijalnog dekadenta. No situacija nije jednostavna, nastavlja Carsen, upozoravajući da to možda i jest istina, ali s dodatkom "zašto bi se itko potucao najcrnjom Afrikom snimajući likove za koje je jasno da su ubojice, i to skrivenom kamerom, samo iz zabave?"

„Većinu svog života radio sam kao novinar. Novinarstvo je zaista osnova mog filmskog rada ... I mislim da je ovaj film novinarstvo u najboljem izdanju i dokumentarizam kakav bi trebao biti. Osvjetljujući područja kojima nije lako pristupiti i razotkrivajući zloupotrebe moći u višim društvenim slojevima. Upravo to je novinarstvo. U mnogim dijelovima svijeta novinari više ne mogu raditi - u Meksiku, Rusiji, Kini ... Mnogim dijelovima Afrike. Novinari su ubijani, zlostavljani, zatvarani ... Dakle, ako će se stvarati novo novinarstvo, potrebno je razmišljati radikalno i alternativno“, objašnjava autor na stranici indiWire, posvećenoj nezavisnom filmu.

Za stranicu FilmMaker je dodao: „Radim filmove jer tako mogu doprijeti do mnogo šire publike nego li je to pet milijuna Danaca. Da sam napisao knjigu i objavio je u Danskoj, ne bih odgovarao na pitanja na engleskom, zato jer za Ambasadora van Danske nitko ne bi ni znao“. Što se desilo s "Cortzenom" i njegovim dijamantima, te kako se izvukao nakon što ga je uhvatila paranoja da vlasti znaju kako on zapravo nije nikakav diplomat, ovdje nećemo otkriti. Ukoliko ikako budete imali priliku, ovaj film morate pogledati; a kako Lupiga doznaje, šuška se i o mogućnosti da u neko dogledno vrijeme autor posjeti Hrvatsku. U svakom slučaju, nakon nevjerojatne "Crvene kapele", dokumentarca u kojem je odglumio komunističkog šefa kazališne trupe - sastavljene od danskog komičara i invalida, obojice sjevernokorejskog porijekla -  u posjetu Sjevernoj Koreji, te svog prvog filma "Danci za Busha", u kojem ironizira Sjedinjene Države, Mads Brügger snimio je još jedan zapanjujući i briljantan film, vjerojatno i luđi i žešći od prethodnika, prekršivši usput još jednom sve etičke i profesionalne norme. Kontroverzan ili ne, genijalnost mu se ne može poreći.

Lupiga.Com