U Bosco Albergati krenuli smo s Bijelim anđelima, navijačkom skupinom koja prati Nogometni klub Zagreb. Vjerovali smo da ćemo putovati po principu "benzin, smještaj i hrana vaši, ideje naše", ali Bijeli anđeli imaju puno utakmica u nogama pa su od Lupige uspjeli iscijediti ozbiljnu lovicu. Cijelim putem pitali smo se vrijedi li taj festival na koji nas Anđeli vode tri stotine kuna. U putu je svako jeo svoj sendvič, iako se ne može reći da nas momci nisu nudili kruhom i parizerom.  




Na odredište smo stigli u četvrtak ujutro. Izletište u blizini Bolonje već je bilo naseljeno. Ogromno šatorsko naselje na površini od nekoliko kvadratnih kilometara na svakom koraku bilo je obilježeno navijačkim transparentima. Na ovoj slici vidimo gdje se smjestila ekipa iz Drezdena. Navijači Dinama, a nisu agresivni mutanti. Lajkali smo.

Kad su svoje šatore digli Zagrebovi Anđeli, shvatili smo da od hotela s tri zvjezdice neće biti ništa. Ipak, nekakva utjeha je pronađena. Bijeli anđeli su ponijeli rakije, a taj organizacijski poduhvat jako nam se svidio. Na kraju će se ispostaviti da smo se rano poveselili. Nismo popili niti dva gutljaja, a rakije je nestalo. Netko prosuo. Anđeli su imali u kombiju i tristo piva. Uz ovu fotografiju vrijedi istaknuti primjedbu jednog gosta koji je posjetio naš kamp: "Točno se vidi kroz čiji kamp prolaziš. Talijani su svoje najljepše nakitili transparentima, Nijemci imaju kuhalo, stolove i stolice, a ovo kod vas je čisti Balkan. Raspašoj."      

U neposrednom nam susjedstvu šatore su digli anarhisti iz Modene. Kao što možete vidjeti, kampovali su pred crkvenim vratima. Lutku su jednog jutra donijeli sa šanka obližnjeg improviziranog bara. Na crkvi je netko još prije dolaska komšija anarhista napisao: "Nema boga, nema države!"  

Ovo je Žak ili Džek, kako hoćete. Njega ne nervira ono "A" po zidovima. Naprotiv, jedno "A" istetovirao je na trbuhu. Prvi čovjek kojeg smo upoznali u Bosco Albergatiju. Mislili smo da će nas smarati tri dana, da je na teškim drogama i slično, ali ispostavilo se da je u pitanju odličan tip. Isti jezik ne govorimo, ali savršeno smo se razumjeli. Jedan od članova ekipe s kojom smo došli dao je dijagnozu: "Džek je profesionalni žmukler, sve ti objasni u tri pokreta." Čovjek je iz Švicarske, govori samo francuski, a simpatizira Virtus iz Verone. Virtusi su, inače, jedina antifa navijačka skupina u Veroni, gradu poznatom po jakoj političkoj desnici. Virtusi su, također, jedna od najpoznatijih malih navijačkih skupina Europe. 

Tek što smo se smjestili kroz kamp je prodefilirala skupina navijača s crveno bijelim zastavama na kvadratiće. Taman kad smo pomislili da se radi o navijačima iz Klisa, Sinja, Vrbovca ili nekog drugog kutka crveno bijele Hrvatske na kockice, oko vrata ovog navijača zamijetili smo šal s grbom koji podsjeća na grb Crvene Zvezde. Zajebava li se to gospodin Bog s Hrvatima ili se radi o nekoj većoj izdaji? Pitali smo za koji klub navijaju, odgovorili su nam, ali podatak je nestao u bespuću mozgovnih ćelija. Ako znate - javite.  

 U prvom planu bio je ili trebao je biti nogomet. Mondiali Antirazzisti neslužbeno je prvenstvo svijeta u nogometu za navijačke skupine. Očekivali smo gorljive nogometne dvoboje, kad tamo - to je gola zajebancija i šega. Nekoliko hiljada ljudi neopterećeno igra nogomet. Igraju mladići, starci, žene i djeca. Rezultat je manje bitan.  

Nogomet su igrali i Bijeli anđeli. Ekipa je pojačana nigerijskim napadačem Tomijem Adamom, koji uskoro potpisuje za Hrvatsku. Naime, čovjek je dobio azil, a za koju godinu će i državljanstvo. Stup obrane Anđeli su našli u Irancu Amiru, također posjedniku azila koji čeka hrvatsko državljanstvo. Gledajući ih kako se spremaju vjerovali smo da su favoriti za osvajanje turnira. Naprosto, ove momke krasi pobjednički duh i pobjeda im ne gine. Jednom. Negdje.    

Već u prvih par utakmica pala je naša teza o Bijelim anđelima kao favoritima turnira. Doduše, protiv vrlo slabih ekipa momci su i dalje bili favoriti. Ovo je detalj iz utakmice protiv ekipe koja nije bila vrlo slaba. Anđele smo bodrili povicima: "Ako ne želite izgubiti, morate pobijediti!" Na žalost, nije upalilo.   

Razloge čestih poraza kasnije smo tražili u lošoj tjelesnoj pripremljenosti mladića iz Zagreba. Pomoglo im nije niti to što je kapiten tima vrlo često ulazio u offsajd. 

Druge ekipe naprosto su bile spremnije, uigranije i inovativnije od indisponiranih Anđela. 

I jasno se vidjelo da igrači drugih timova sportskim životom žive cijelu godinu, za razliku od našeg tima kojem bog nije mogao napripremati piva.  

U porazu se, dakako, nije očajavalo. Zajednička fotografija na kraju svake utakmice i - "all colours are beautiful!"

Kopačke su napokon obješene o klin, a dresovi o štrik. Prolazak u drugi krug natjecanja Anđelima je izmaknuo za sekundu. Četiri utakmice, jedna pobjeda, jedan neriješen susret i dva poraza.

I naše nigerijsko pojačanje, Tommy Adam, mogao je odahnuti. 

  Male navijačke skupine znaju biti velike u porazima i mogu popiti hektolitar alkohola. Anđeli su poraz primili stoički, a padali nisu niti nakon petnaestog piva. Ako ste pomislili da su tu negdje, u ovoj birtiji, grdno ste se prevarili. Alkohol smo kupovali u dućanu, jer je, pogađate, jeftiniji. Imućniji gosti festivala opijali su se na ovom mjestu.

  Mi smo imali svoje mjesto za opijanje. Navala na navijačke majice White Angelsa bila je takva da u vrijeme gužvi nismo mogli dobiti niti toliko prostora koliko je potrebno za snimanje fotografije. Tajna velike potražnje krije se u marketinškom geniju navijača Zagreba. Na štandu su dijelili besplatne petarde.

Anarhisti iz Modene koji su digli štand do Angelsa igrali su prljavo. Na teren slobodnog tržišta slali su najbolje trgovkinje koje imaju, ali ništa nije pomoglo. Njihova roba ostala je netaknuta, točnije neprodana.   

Sve oči bile su uprte u štand White Angelsa. Pucale su petarde, nestajale su pive. Zavrtila se ogromna lova.   

Kasno navečer počinjali su koncerti. Ovdje smo na koncertu Bande Bassotti. Iz par tisuća navijačkih grla orilo se: "Siamo tutti Antifascisti!" Jesmo li spomenuli da se sve navijačke skupine koje dolaze u Bosco Albergati deklariraju kao antifašističke?

U kafanu smo svraćali ujutro, na kafu, i tamo gledali lijepe, mamurne ljude. 

 A popodne bi bauljali okolo, družili se s drugim ekipama i išli u trgovinu po još kruha, salame i piva. 

 Opuštena zajebancija trajala je tri dana i tri noći, nakon čega smo krenuli kući. Svratili smo u Bolonju, gdje smo Anđele još jednom ovjekovječili, ovaj put pred spomenikom poginulim bolonjskim antifašistima. U povratku smo u kombiju dijelili parizer i kruh. Ako baš pitate, s Anđelima je bilo više nego dobro, više nego opušteno, a u Bosco Albergati se vraćamo, to je sigurno. 

Lupiga.Com