Zašto su Kobane ostavili na cjedilu?
Početkom listopada, u trenutcima dok su snage ISIS-a napredovale prema Kobaneu, a potom i kada su se borbe počele voditi i u samom tom gradu smještenom na sirijsko-turskoj granici, te dok su turske vojne snage branile turskim Kurdima da pređu granicu i pridruže se sirijskim Kurdima u obrani grada, turska novinska agencija Dogan Haber Ajansi snimala je kamerama na granici te uživo prenosila ISIS-ove napade na grad. Fotografije turskih tenkova kako mirno stoje na granici, te vojnika kako se sukobljavaju s kurdskim prosvjednicima na samoj granici, zajedno s činjenicom da su turski mediji izravno prenosili napade na grad govore o degutantnosti situacije u kojoj jedna država zbog vlastitih političkih interesa ne samo da odbija pomoći u sprječavanju pokolja, nego tu pomoć i aktivno potkopava dok istovremeno dopušta live streaming opsade grada kojega su ostavili na cjedilu.
NEPOTREBNA ULOGA: Zbog čega je Hrvatska sebi stavila metu na čelo?
U paklu rata u Siriji u kojem je do sada poginulo preko 200.000 ljudi, na sjeveru i sjeveroistoku zemlje, u sirijskom Kurdistanu, takozvanoj Rožavi, sirijski Kurdi osnovali su autonomnu regiju kojom vlada Demokratska Partija Unije (PYD) čija je politika pravo osvježenje na Bliskom istoku. Ona počiva na demokratskom socijalizmu, sekularnosti, društvenoj inkluzivnosti, socijalnim slobodama i feminizmu. Vojne strukture povezane s partijom su YPG (jedinice narodne obrane) i YPJ (jedinice ženske obrane, krilo YPG-a, ali s isključivo ženskim članstvom). Tako organizirana vojska bori se istodobno za autonomnost, ali i protiv represivnog režima Bašara al-Asada.
Cijeli svijet gleda live streaming opsade grada (SCREENSHOT: YouTube)
Logično, Kurdi surađuju sa Free Syrian Army (FSA), iako nemaju privilegiju potpore zapada kao što ju ima FSA. Naime, Kurdi Rožave nepoželjni su element u cijeloj toj sirijskoj priči zbog svoje ideologije i povezanosti s turskim Kurdima koji su okupljeni u Kurdsku Radničku partiju (PKK) nad kojima se u Turskoj vrši sistematska opresija. Inzistiranje na nacionalnom jedinstvu Turske i turcizacija ne-turskog stanovništva rezultirale su, dugoročno, sistemskom diskriminacijom manjina u Turskoj. Tako Turska još uvijek odbija priznati holokaust Armenaca, a Kurde je desetljećima pokušala raseliti ili ih nasilno turcizirati inzistiranjem na promjenama prezimena.
No, nacionalni identitet se ne uništava tako lako pa se 1978. godine osnovala Radnička Partija Kurdistana (PKK), sekularna marksistička organizacija koja se zalagala za slobodni Kurdistan. Od 1984. godine vodili su sukob s Turskom sve dok lani nisu postigli primirje, no Turska, EU i SAD još uvijek smatraju PKK terorističkom skupinom. Primarni interes Turske u cijeloj ovoj sagi s ISIS-om je stoga bio da se destabiliziraju Kurdi. Turska je omogućavala ISIS-u da krijumčari naftu iz zauzetih naftnih bušotina u Tursku, gdje je tu naftu Turska po tri puta manjoj cijeni po barelu od uobičajene kupovala preko svojih tajnih službi, ili plasirala na daljnja tržišta. Logika takvog poteza je da se financira borba protiv Kurda u Iraku i Siriji te destabilizacija autonomnih kurdskih zona na samoj turskoj granici.
Turski Kurdi osuđeni su na bespomoćno promatranje napredovanja ISIS-a (SCREENSHOT: YouTube)
Međutim eskalacija te situacije dogodila se početkom listopada kada je Turska otišla korak dalje. Snage ISIS-a u Siriji približavale su se Kobaneu kroz period od nekoliko mjeseci, polagano osvajajući selo po selo u njegovoj okolici, učinivši 200.000 sirijskih Kurda izbjeglicama koje su otišle uglavnom u Tursku. Kada je započeo napad ISIS-a na sam grad, Turska je zabranjivala Kurdima iz Turske da pređu granicu i bore se sa svojim sunarodnjacima iz Sirije. Također, Turska je odbila vojno intervenirati u Siriji kako bi pomogla Kobaneu. Šećer na kraju bila je izjava Yalçına Akdoğana, zamjenika premijera, koji je, smrtno ozbiljan, rekao da je Turska napravila sve u svojoj moći i da neće biti zadovoljna ako Kobane padne u ruke ISIS-a.
S obzirom da je Turska uskratila svu vojnu pomoć Kurdima, te je sabotirala pokušaje turskih Kurda da pomognu Kobaneu, logično je da su u turskom Kurdistanu izbili prosvjedi koji su rezultirali s više od 30 mrtvih i preko 1.000 uhićenih Kurda. Na ponašanje Turske prema Kurdima reagirala je i PKK napadima na turske policajce što je dovelo u pitanje mirovni proces između Turske i PKK budući da je na te napade Turska odgovorila bombardiranjem Kurda u Turskoj, koristeći vojne zrakoplove F-4 i F-16.
U međuvremenu, međunarodna koalicija protiv ISIS-a izvršavala je zračne napade na njihove položaje oko Kobanea, no pitanje je koliko su se oni pokazali učinkovitim. Snage YPG-a i YPJ-a junački su se borile u samom Kobaneu i njegovoj okolici te nekoliko puta zauzimali izgubljene položaje. Iz samog Kobanea dolazile su informacije da je ISIS počeo upotrebljavati taktiku napada auto-bombama na kurdske položaje. Zadnjih dana Kurdi su ponovno izašli iz naizgled očajne situacije te poveli ofenzivu i vratili skoro cijeli grad pod svoju kontrolu.
"Turska je napravila sve što je u njenoj moći" (SCREENSHOT: YouTube)
Na kraju priče ne preostaje nam zaključiti da je angažman međunarodne koalicije protiv ISIS-a u slučaju Kobanea bio očito nedovoljan. No teško da se moglo uopće i očekivati od imperijalne mašinerije kako će dati sve od sebe da bi pomogla borcima autonomne regije koji se zalažu za ideje socijalizma, feminizma i međunarodne solidarnosti.
Turska je pak opravdala status zemlje koja beskrupulozno i sistemski vrši opresiju nad manjinama. No, ono što je možda i najtragičnije u cijeloj priči je apatija međunarodne ljevice koja se, po običaju, držala verbalne podrške, ne pokušavši pomoći Kurdima ni novčano, a kamoli ljudstvom. Godine 1936. međunarodna ljevica se masovno slila u Španjolsku kako bi formirala internacionalne brigade u borbi protiv fašista. Danas međunarodna ljevica sjedi i šuti dok kurdski borci i borkinje umiru u prašini Kobanea dok njihovu tragediju uživo prenose novinske agencije zemlje koja ih je osudila na izoliranost od svijeta.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: YouTube/screenshot
U zapadnom svijetu ne postoji prava ljevica bar ne u onom smislu u kojem je postojala nekad, postoje samo nakupine salonskih ljevičara, wannabe komunista i anarhista koji uživaju sve što im kapitalističko društvo i buržoazija nudi pa se tako dešava da ljevičarski intelektualci ne žele držati predavanja bez velikih honorara i soba u finim hotelima. Recimo to tako da su suvremeni ljevičari postali hrpa pičketina koji se na svaki udarac i ispaljeni metak deru o nasilju i sl. Da su boljševici tako razmišljali nikad nebi dobili rat protiv bijelih. Naletih nedavno na jednu sliku koja uspoređuje ruskog komunistu iz 1950 i suvremenog zapadnog komunistu i poprilično je točna. Za suvremenog zapadnjaka piše ovako: hates nationalism, is pacifist, hates militarism, is against nuclear arms, thinks "the cops" have to much power, has never worked a single job, thinks drugs should be legal, is feminist, opposes imperialist wars in middle east, has alergies, can't do one push up. Za Rusa piše ovo:patriot of soviet motherland, proud of his nation military, strong supporter of nuclear arms, believs in strong police force, is a coal miner and veteran of Stalingrad, things drug users/dealers should be shot without a trial, thinks feminism divides nation and working class, supports armed invasion of islamist territories, raised hunting wolves in Urals.