Na Svjetskom prvenstvu ulozi su veći od samoga nogometa – to posebno vrijedi za Brazil. Tu ne igra samo momčad, nego cijela nacija – ili se tako barem uvijek iznova tvrdi. Narativ nogomet-nacija može nam se činiti upitnim, ali zasigurno nije bez učinaka.

U svibnju 2013. brazilska vlada pokrenula je svoju kampanju povodom Svjetskog nogometnog prvenstva sloganom A pátria de chuteiras – domovina kopačke. Izraz pátria de chuteiras sugerira da je nogomet (barem dijelom) nadležan za proizvodnju nacionalnih identiteta. Država Brazil, glasi teza, postala je domovinom tek kada je obula kopačke. Sintagmu o domovini kopačke stvorio je svojedobno Nelson Rodrigues, jedan od najvažnijih brazilskih književnika 20. stoljeća, koji je slavu stekao kako svojim nogometnim kronikama, tako i svojim kazališnim predstavama.

"Mulatski" nogomet i "rasna demokracija"

Pokušaj Nelsona Rodriguesa da Brazil interpretira kroz nogomet ima važnog prethodnika. Na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1938. brazilska je reprezentacija dospjela u središte pozornosti svjetske nogometne javnosti, a crni napadač Leonidas da Silva (o diamante negro, crni dijamant) postaje jednom od njezinih najvećih zvijezda.
 
Gilberto Freyre, koji je s knjigom Gospodska palača i robovska koliba postao možda i najslavnijim tumačem Brazila, pozorno je pratio Svjetsko prvenstvo u Francuskoj. U dnevniku Diário do Pernambuco potom objavljuje članak koji možemo čitati kao pratekst svih pokušaja interpretacije Brazila kroz nogomet.

Dok su europski nogomet karakterizirale znanstvene metode te mehaniziran i podređen čovjek, brazilski je, prema Freyreu, "predstavljao oblik plesa u kojemu se ljudska osobnost ističe i blista" - Leonidas da Silva (SCREENSHOT: YouTube)

Freyre u članku slavi hrabrost odluke da se u Pariz pošalje "snažno afrobrazilski obojenu momčad". U prisutnosti crnih igrača vidi upravo snagu brazilskog nogometa i savršen odraz društvenog razvoja Brazila. "Naš mulatski nogomet sa svojim artističkim flamboajantnostima, čija je efikasnost – više u napadu nego u obrani – na tako briljantan način demonstrirana u utakmicama protiv Poljske i Čehoslovačke, jedinstven je izraz našeg socijalnog i demokratskog stanja."

Ne radi se samo o tome da su Brazil sada predstavljali i crnci i "mulati" – ta reprezentacija je igrala nogomet koji je oduševljavao, snažno obilježen socijalnim porijeklom momčadi. Freyre je brazilski stil suprotstavio europskom. Dok su europski nogomet karakterizirale znanstvene metode te mehaniziran i podređen čovjek, brazilski je, prema Freyreu, "predstavljao oblik plesa u kojemu se ljudska osobnost ističe i blista". Članak završava himnično: "Mulatski, afrobrazilski stil nogometa oblik je dionizijskog plesa."

Freyre se u svome tekstu dotiče mnogih temeljnih pitanja brazilskog nogometa, no poseban naglasak stavlja na značaj afrobrazilskog porijekla igrača. Freyreov hvalospjev je 1938. imao sasvim drugačiju političku težinu i brizantnost nego što ga ima danas. Freyre se borio za nadilaženje rasističkih interpretacija Brazila koje su u prvoj polovici 20. stoljeća bile i više nego rasprostranjene. S Freyreom nogomet postaje centralnim sastavnim dijelom jednog novog nacionalnog mita – mita o "democracia racial", "rasnoj demokraciji".

Ako su rasističke konstrukcije i interpretacije nacije dotad prisutnost crnaca i "mulata" držale razlogom njezine inferiornosti, proglasivši u istom potezu "pobjeljivanje" stanovništva sredstvom njezina spasa, sada je upravo miješanje "rasa" počelo važiti za nešto pozitivno. Pa ipak, ideja "rasne demokracije" ostala je problematična jer je i dalje realnu diskriminaciju sklonila iza proklamiranog ideala.

Kompleks uličnog pseta

Sljedeće Svjetsko prvenstvo održano je tek 1950., ovaj put u Brazilu. Završilo je dramatičnim porazom Brazila od Urugvaja u finalu pred 200.000 gledatelja na stadionu Maracanã u Rio de Janeiru. Neuspjesi brazilskog čarobnog nogometa nastavili su se i narednih godina, što je Nelsona Rodriguesa isprovociralo na jednu od najvažnijih interpretacija Brazila u 20. stoljeću.

Osvrćući se na poraz Brazila protiv Engleske od 2:4, 9. svibnja 1956. u Londonu, Rodrigues razvija teoriju kompleksa uličnog pseta: "Pod kompleksom uličnog pseta mislim na osjećaj podčinjenosti u kojem se Brazilac dobrovoljno akomodira u odnosu na ostatak svijeta. I to u svim područjima, a naročito u nogometu. (...) Zašto smo izgubili na Wembleyju? Jer je brazilska momčad pred plavokosim i pjegavim engleskim reprezentativcima podvila rep i cvilila. (...) Brazilcu mora postati jasno da nije ulično pseto. (...) Ponavljam: biti ulično pseto ili ne, to je pitanje."

Čak se i brazilska predsjednica Dilma Rousseff često referirala na "kompleks uličnog pseta" (FOTO: PR)

Odgovor na to pitanje je poznat: Brazil je nadišao kompleks uličnog pseta u Švedskoj i Čileu. U finalu 1958. seleção je sa 5:2 trijumfirao nad domaćinom Švedskom. Nelson Rodrigues je bio euforičan: "Brazil je otkrio samog sebe. (...) Ova pobjeda će utjecati na sve naše odnose sa svijetom. (...) Brazilac se uvijek smatrao nepopravljivom huljom i zavidio je Englezu. Danas smo svojom besprijekornom disciplinom dokazali: istinski Englez, jedini Englez, je Brazilac."

No kako to već biva s kompleksima – teško ih je jednom zauvijek ostaviti iza sebe. Rodrigues je svojom dijagnozom naciju polegao na terapeutski kauč, a ona s time očito nije imala naročitih problema, jer nijedna se druga karakterizacija Brazila nije pokazala toliko utjecajnom. Čak i brazilska predsjednica Dilma Rousseff često se referirala na "kompleks uličnog pseta", kako bi na koncu u travnju 2013. objavila da ga je Brazil sada konačno nadišao te postao i politički i ekonomski "pobjednička zemlja". No kada je to ponovila i u svome govoru na otvaranju Konfederacijskog kupa u Brazilu u lipnju 2013., u trenutku kada su u cijeloj zemlji upravo eskalirali prosvjedi, s mnogih se strana ponovno javila sumnja koliko je opravdano da se Brazil doista smatra "pobjedničkom zemljom".

No vratimo se Freyreu. Sa svojom evokacijom "flamboajantnog mulatstva" reprezentacije iz 1938. položio je kamen temeljac po svojim učincima moćnoga mita o fundamentalnoj različitosti brazilskog nogometa od europskog. Ono što je Freyre još nazivao dionizijskim plesom, kasnije je preimenovano u futebol-arte, umjetnički nogomet.
 
Otad se brazilskim društvom provlači strastvena rasprava: može li Brazil takvim drugačijim nogometom biti uspješan ili će za to biti nužno nemilosrdno prilagođavanje europskom stilu – futebol de resultados, nogometu rezultata? Može li se u nogometu izraziti drugačiji identitet, koji bi počivao upravo na diferenciji? Zagovornici umjetničkog futebol-arte to žele i tome se nadaju.

Riječ je o popularnoj raspravi u kojoj ulog nisu samo nogometna pitanja, nego se u njoj pregovara i o temeljnim pitanjima nacionalnog identiteta. I uvijek iznova se pojavljuju igrači koji oživljavaju nadu u nogomet čiste strasti. Nositelj tih nada danas je prije svega Neymar, brazilski nogometni profesionalac koji trenutno igra za FC Barcelonu. Dovoljno je pogledati nekoliko videa njegovih driblinga kako bi se uvidjelo zašto je tome tako.

San o futebol-arteu

Ipak, preporuča se oprez. I futebol-arte podliježe imperativu uspjeha. Pored toga, nema sumnje da sama ta dihotomija predstavlja grubu simplifikaciju. Možda je i futebol-arte konstrukcija koja postoji više u teoriji nego u praksi. Futebol-arte predstavlja san o nogometu – a upravo kao san i ideja pokazuje se "bogatim izvorom smisla", kako je to formulirao filozof i sociolog Pablo Alabarces. A on ne pripovijeda samo san o nogometu, nego i san o identitetima koji se temelje na kreativnosti tijela, na driblingu i muzikalnosti. Kao takav se razlikuje od kapitalističkog duha uspjeha, čak i kada je u praksi nerazmrsivo isprepleten s njime.

Snu o umjetničkom nogometu najveća opasnost stoga možda i ne prijeti od njegove stare i dobro poznate opreke – rezultatskog nogometa. Kako futebol-arte može postati i marketinškom strategijom demonstrirao je pred Svjetsko prvenstvo 2006. Nike svojom kampanjom "Joga Bonito". Uz voditeljsku ulogu nekadašnjeg nogometnog pobunjenika Érica Cantonaa (!), u klipovim kampanje mogli smo se diviti akrobacijama sjajno raspoloženih brazilskih zvijezda Ronalda, Ronaldinha i Robinha.

Neymar je zbog svojih genijalnih driblinga nositelj nada o futebol-arteu, ali ujedno i idealan za reklamne kampanje (FOTO: Fabio Rodrigues Pozzebom/AB/Wikipedia)

Ideja futebol-artea odgovara vremenu u kojemu se velike pripovijesti o naciji, domovini i identitetu otapaju. Zamišljene zajednice nacija, prema riječima argentinsko-meksičkog kulturologa Néstora Garcíje Canclinija, prijete se pretvoriti u interpretacijske zajednice konzumenata. Identitete sve više određuje konzumacija, sve više ovise o onome što posjedujemo. Futebol-arte se kombinira s nacionalizmom tržišta koji obećava zabavu umjesto velikih nacionalnih pripovijesti.
 
Prije svakog Svjetskog nogometnog prvenstva brazilska televizija, a naročito reklame, posežu za zeleno-žutom bojom reprezentacije. To je način na koji domovina danas navlači kopačke. Nitko to vjerojatno ne utjelovljuje u većoj mjeri od samoga Neymara: zbog svojih genijalnih driblinga nositelj je nada o futebol-arteu, ali je ujedno i idealni nositelj reklamnih kampanja.

Poželjna slika nacije pred Svjetsko se prvenstvo miješa sa slikama reklamnih kampanja, koje bez ustručavanja i stida reklamiraju nacionalni patos, pretvarajući ga time u puku reklamu. Taj novi nacionalizam tržišta do krajnjih granica tjera argentinska marka piva Quilmes u svojim slavno-zloglasnim spotovima. Ni nacionalistička propaganda prožeta jogo bonitom (lijepom igrom) tako više ne predstavlja nikakav stvaran nacionalni projekt.

Riječi Argentinca Pabla Albarcesa stoga vrijede i za Brazil: "Ekonomski, politički, socijalni i povijesni problemi našega društva daju se riješiti samo na planu realnog. Ta mudrost nije izgubila ništa od svoga značaja ... unatoč reklamnoj kampanji pivovare Quilmes. Kriza, nacija, naša zajednička budućnost – ništa od toga neće biti riješeno na nogometnom stadionu. A još manje na televiziji. Ali zato možda hoće na ulicama i u politici." A upravo to su pokazali milijuni Brazilaca i Brazilki u lipnju 2013. godine. Ipak, ostaje otvoreno pitanje krije li se u snu o drugačijem, lijepom nogometu i san o drugačijem, boljem svijetu...

S njemačkog preveo: Stipe Ćurković

Lupiga.Com u suradnji s Le monde diplomatique

* Thomas Fatheuer je suizdavač knjige Fußball in Brasilien: Widerstand und Utopie (Nogomet u Brazilu: otpor i utopija) objavljene u travnju 2014. kod izdavača VSA iz Hamburga. Pdf verzija knjige može se skinuti na ovom linku.