U ovom nastavku istraživanja “Koliko je teška Crkva u Hrvatskoj?” ukratko ćemo opisati kako izgleda financiranje Crkve putem crkvenih poreza na primjeru nekoliko europskih zemalja, na koje sve načine država ondje i dalje financira Crkvu te, na koncu, koliko je Crkva ondje transparentna u poslovanju.

PLATILI STE, GLEDAJTE: Objavljujemo ono što Crkva zove "financijskim izvještajima"

FINANCIJSKI KRVOTOK: Može li Crkva bez novca poreznih obveznika?

MATEMATIKA VJERE: Imamo konačnu cifru kojom porezni obveznici plaćaju vatikanske sporazume

Govorimo li o prednostima crkvenog poreza, jedna od njih je svakako činjenica da počiva na izboru svakog vjernika da financira Crkvu, ali i da on vodi i do nešto veće, no nipošto potpune, financijske transparentnosti crkvenih struktura prema svojim vjernicima.

Njemačka Crkva - drugi najveći poslodavac u državi

Krenimo od Njemačke, čija Crkva glasi za drugu najbogatiju na svijetu, nakon one u SAD-u. Prevladavajuće je mišljenje da se Katolička crkva ondje uvelike financira putem crkvenih poreza. To je točno, ali njemačka država, unatoč tome, i dalje iz proračuna direktno pomaže Crkvu: kroz savezne pokrajine financira plaće dijela svećenstva kao kompenzaciju za oduzeta zemljišta tijekom procesa sekularizacije još iz vremena Napoleona, plaća održavanje crkvenih objekata, daje Crkvi porezne olakšice. Carsten Frerk, autor nekoliko knjiga o financiranju Katoličke crkve u Njemačkoj, kazao je da je država i glavni financijer njenih socijalnih programa, jer sama Crkva financira tek oko dva posto Caritasovih aktivnosti. 

Katolička crkva u Njemačkoj je i drugi najveći poslodavac u zemlji, odmah nakon njemačke vlade. Država je Crkvi prepustila ogroman broj javnih djelatnosti – vrtiće, škole, bolnice, koje i dalje financira između 90 i 100 posto. Crkva preko svojih redova upravlja trećinom bolnica u Njemačkoj, sa čak 165.000 zaposlenika. Svi oni su u pravilu dužni pokoravati se vrijednosnim stavovima Crkve, čak i kada nemaju izbora nego da rade u ustanovama koje je preuzela ili osnovala Crkva, jer u nekim ruralnim područjima drži monopol na zdravstvene i obrazovne ustanove.

Bolnica Svetog Duha u Kölnu (FOTO: Wikipedia)

Posljedice toga su, među ostalim, odbijanje silovanih pacijentica koje, nakon pregleda i prijave policiji, zatraže “pilulu za dan poslije”, a abortus ne dolazi u obzir. Više od milijun zaposlenika Katoličke i Protestantske crkve u ovim javnim djelatnostima riskira otkaze u slučaju razvoda, podvrgavanja medicinski potpomognutoj oplodnji, izražavanju simpatija prema seksualnim manjinama, ali i ako se odaju porocima o čijoj ozbiljnosti poslodavac arbitrarno odlučuje. 

Država ubire porez

Ipak, velik dio godišnjih prihoda Crkve dolazi od crkvenih poreza. Stručnjak za financijsko pravo Božidar Jelčić, u svom radu “Porezni sustav i porezna politika“, u kojem analizira i neke modele crkvenog poreza, procjenjuje da porezi čine 80 posto prihoda njemačke Crkve, dok se iz crkvenih krugova može čuti da se radi o 70 posto. No, zbog manjka financijske transparentnosti, u oba slučaja radi se tek o pretpostavkama. No, kako njemačka porezna uprava ubire porez, pouzdano se zna tek da je, primjerice, 2013. godine Crkva od poreza uprihodovala 5,5 milijardi eura, što je objavila i Crkva. Država pritom zadržava tri posto prikupljenog novca u ime svojih troškova, koji znaju biti značajni kad bi Crkva morala to činiti sama.

Porez moraju plaćati svi kršteni, zaposleni građani i on iznosi visokih osam do devet posto godišnjeg poreza na dohodak. Ako ga ne plaćaju, ne mogu primati sakramente. I tu država podržava Crkvu, čemu svjedoči slučaj Hartmuta Zappa, frajburškog stručnjaka za crkveno pravo. On je 2007. godine pokrenuo sudski spor zahtijevajući da ne plaća porez, ali da ostane član vjerske zajednice i tvrdeći da vjerska pripadnost proizlazi iz uvjerenja, a ne novca. I dobio je, na prvom stupnju, no Visoki upravni sud je 2012. godine srušio odluku nižeg suda u Freiburgu. Uoči te presude, njemačka biskupska konferencija je uz blagoslov Vatikana izdala dekret u kojem stoji da neplatiše poreza ne mogu sudjelovati u vjerskom životu te da mogu ostati i bez vjerskog pogreba, osim ako prije smrti ne pokaju. 

Rastrošni biskup pokrenuo lavinu 

Što se financijskih izvještaja Crkve tiče, država se i tu drži po strani – ne traži dokaze o trošenju novca od poreza vjernika, niti to propisuje zakonom. Zato tek manji broj od ukupno 27 njemačkih biskupija redovno objavljuje godišnja financijska izvješća s bilancom rashoda i specifikacijom prihoda. Kao i u Hrvatskoj, ta izvješća ne daju cjelovitu sliku pozamašne crkvene imovine i prihoda. 

Biskup Franz-Peter Taberz-van Elst, ljubitelj luksuznih automobila i svega što sja (FOTO: Wikipedia)

I zato se Crkva, kada se 2013. godine saznalo da je limburški biskup Franz-Peter Taberz-van Elst samo za svoju rezidenciju potrošio čak 31 milijun eura, našla pod pritiskom javnosti. Saznalo se da je veći dio novca uzet iz tzv. “skrivenih zaliha”, koje se ne spominju u izvještajima. Afera je pokrenula egzodus vjernika, toliki da je petina biskupija - u Kölnu, Münchenu, Essenu, Hamburgu i Speyeru - odlučila otkriti svoje “tajne zalihe” i objaviti detaljnija financijska izvješća za 2013. godinu. Biskupija u Speyeru navela je prihode od imovine, kapitala, dionica, stanja problematičnih “zaliha” pa i troškove namještaja ili prijevoza. I tu, očigledno, leži moć crkvenog poreza: da bi spriječila ispis vjernika, Crkva mora zaraditi njihovo povjerenje. Osim toga, Crkva mora balansirati s visinom nameta. 

Egzodus i teške 2014. i 2015. godina

Njemačku Crkvu godišnje prosječno napušta 127.000 vjernika zadnjih dvadeset godina. Kao najčešći razlozi egzodusa 2,5 milijuna vjernika u tom periodu spominju se skandali te visina poreza. Ova godina je među gorima zbog promjena u prikupljanju poreza koje stupaju na snagu u siječnju 2015. godine. Više ga, naime, neće ubirati porezna uprava, već banke, a porezna osnovica neće biti samo plaća, već i prihod od kapitala (dionice, kamate na štednju, itd.) ukoliko on premašuje 800 eura. To je odavno trebalo zaživjeti, no država nije kažnjavala građane koji nisu prijavljivali dodatni prihod. Sama vijest je zgromila vjernike – crkveni čelnici objavili su da je broj ispisa iz Crkve u prvoj polovici 2014. u odnosu na 2013. godinu povećan za više od 50 posto. Što će se dogoditi kada krene sama naplata, preostaje vidjeti.

Manji porez, ali više problema za austrijsku Crkvu

Jedan od najsličnijih modela njemačkom je austrijski. Porez je obavezan, ali znatno manji – iznosi 1,1 posto oporezivog dohotka i prema riječima istraživačkog novinara i koautora knjige o crkvenim financijama u Austriji “Božji rad, naši troškovi” Christopha Baumgartena, godišnji porez donosi Crkvi oko 400 milijuna eura. 

Christoph Baumgarten (FOTO: Wikipedia)

No, civilne se vlasti ovdje drže korak dalje nego u Njemačkoj. Iako je osnova poreza plaća vjernika, država ne ustupa Crkvi informacije o njihovim prihodima, pa Crkva mora vjerovati svojoj pastvi koliko zarađuje. To ponekad vodi i komičnim situacijama. Naime, Crkva svoje vjernike provjerava preko svih javno dostupnih izvora, pa čak i društvene mreže Facebook. Jednom su glazbeniku osporavali prihode izlistom gaža koje je imao te godine. 

Štoviše, Crkva sama mora ubirati porez preko svojih službi i to košta do čak 15 posto ubranih prihoda. Taj susret vjernika i poreznika, u konačnici i odvjetnika Crkve, koji utjeruju dugovanja, nerijetko izaziva revolt, o čemu svjedoči slučaj Josepha Geppa, austrijskog novinara. Ispisao se iz Crkve nevoljko, isključivo zbog poreza, nakon petogodišnje bitke.  

Počelo je fino. Crkva je pretpostavila da je studij gotov i da Gepp ima plaću. On je najprije ignorirao njihova pisma, no, kaže, jednom kad im se javite – znaju gdje ste i kreću s pritiskom. 

“Najprije ti Crkva izda račun na određeni iznos, a ti ako primaš manje, moraš im dostaviti dokaz o visini svoje plaće i onda ti ga snize”, objašnjava nam Gepp.

Isprva im je govorio da je u problemima s djevojkom koja je odselila i odnijela namještaj, pa ih je malo ignorirao, a onda im se i pozivao na slučaj Hartmuta Zappa... No, sve je to samo odgodilo plaćanje. Ovi su mu nudili i akcije i popuste, čak je stiglo i jedno njihovo pismo sa satom nacrtanim na kuverti koji pokazuje pet do dvanaest sati, uz poruku: 'Vrijeme istječe, morate platiti'"... ali Gepp je odbio plaćati metafiziku.

Natezanje ga je, kaže, podsjećalo na cjenkanje na turskoj pijaci – crkveni računi varirali su između 200 i 750 eura. “Naposljetku su mi poslali: 'Ako ne platiš, prosljeđujemo slučaj našim odvjetnicima'. Onda sam im rekao da ću baš zbog toga napustiti Crkvu. Pristao sam platiti 376 eura i iščlanio se iz Crkve”. 

Naime, u slučaju da austrijskim klericima ne uspije utjerati porez, ostaje im mogućnost utužiti ga na sudu i to prema općem zakonu koji regulira plaćanje dugova u austrijskom društvu. Kako nam govori Baumgarten, Crkva izbjegava koristiti to pravo zbog straha od gubitka vjernika pa traži kompromisna rješenja, cjenka se. Ipak, broj sudskih procesa nije zanemariv. Katolička crkva u Austriji je 2011. godine zbog neplaćanja poreza na sud privela oko 30.000 vjernika.

Crkva - drugi najveći austrijski zemljoposjednik, vlasnik banke koja je suvlasnik kasina

No, daleko od toga da je Crkva u Austriji financijski neovisna o državi. 

"Država financira oko 80 posto svih aktivnosti Protestantske i Katoličke crkve. Javnim novcem se de facto plaćaju crkvene bolnice, zatim vjeroučitelji, učitelji u školama kojima upravlja Crkva itd. Isto vrijedi i za aktivnosti u socijalnom sektoru: 69 posto proračuna Caritasa dolazi iz javnih izvora, a samo dva posto iz crkvenih; oko 50 posto svih subvencija za renovaciju povijesnih i kulturno značajnih objekata odlazi na Katoličku ili Protestantsku crkvu koje pak posjeduju manje od deset posto takvih objekata, mada treba reći da su te zgrade ipak izrazito velike i skupe za održavanje", kaže nam Baumgarten.

Katolička banka Schelhammer&Schattera dioničar je lanca kasina u Austriji. Na slici: kasino u Innsbrucku (FOTO: Wikipedia)

Ukratko, procjenjuje da Crkva samostalno financira samo vjerske obrede, dok je za sve ostalo tu država, s barem 3,4 milijarde eura godišnjih davanja Crkvi. Pretpostavka da je Crkva na tu darežljivost odgovorila transparentnošću nije utemeljena: "Godišnji financijski izvještaji Katoličke crkve nisu dovoljno detaljni i daju tek nešto više od grubog pregleda onog što se događa s otprilike 400 milijuna eura koje Crkva dobiva od doprinosa svojih članova... A godišnji proračun Katoličke crkve varira između 4 i 4,5 milijardi eura!”.

Nadalje, Baumgarten naglašava da je austrijska Katolička crkva drugi najveći austrijski zemljoposjednik, odmah nakon države. Posjeduje na tisuće sakralnih objekata, ali i stambenih zgrada, hostela, hotela, banku koja je dioničar kasina (!) te čak dvije medijske kuće, od kojih nam je jedna bliska – radi se o Styriji, izdavaču najtiražnijeg dnevnog tabloida, 24sata. 

Otto per mille iliti Crkva i marketing

Sljedeća interesantna nam država je ujedno i teritorij na kojemu se kršćanstvo kao religija probilo u mainstream – Italija. Nakon revizije 'Mussolinijevih' lateranskih sporazuma 1984. godine, u Italiji je započela nova era odnosa između Crkve i talijanske države: Katolička crkva prestala je biti državna Crkva, ukinuto je direktno subvencioniranje svećeničkih plaća, a vjeronauk u školama postao je izborni predmet. No, prijelomna točka bila je uvođenje mandatnog poreza, popularno nazvanog otto per mille (8x1000). Prema ovom modelu, građani svake godine na svojim poreznim prijavama biraju hoće li tih osam promila godišnjeg poreza dati Crkvi ili žele da taj novac troši država u humanitarne svrhe; građani koji se ne izjasne daju svojih osam promila prema omjeru onih koji su izabrali.

Ovo je, prirodno, dovelo do kompeticije između Crkve i države – s tim da ju je Crkva shvatila nešto ozbiljnije. Ovisnost o popularnosti među građanima potakla je Crkvu da poveća financijsku transparentnost, objasni što radi s novcem, ali i da se bavi impresivnim marketingom, čak dovoljno neprimjerenim da si 2012. godine priskrbe prijavu talijanske udruge za zaštitu potrošača, o čemu ćemo kasnije. Reklama je dala ploda: od 1990. do 2010. godine broj građana koji su svoj novac odlučili dati Katoličkoj crkvi povećao se sa 76 na 82 posto; a udio onih koji ga žele dati državi smanjio se s 22 na 14 posto (razlika do 100 posto odlazi drugim vjerskim zajednicama, op.a.). No, i država je sukrivac za ovakav rezultat. Umjesto za borbu protiv gladi, prirodnih katastrofa ili pomoć izbjeglicama, vlada Silvija Berlusconija je 2004. godine dio novca iz fonda otto per mille upotrijebila za vojnu misiju u Iraku te manjim dijelom za obnovu crkvi (!), a 2011. godine za poboljšanje infrastrukture zatvora, što je izazvalo zgražanje javnosti. 

Otto per mille kampanja za pomoć žrtvama tsunamija 

Pogleda li se na drugu stranu, ustanovit će se da ni ona nije tako bezgrešna. Već spomenute marketinške kampanje zaslužne su za krivu pretpostavku vjernika u Italiji da će njihov novac, ukoliko mandatni porez pripadne Crkvi, otići u humanitarne svrhe. Koliko je Crkva agilna u širenju tog uvjerenja, možete provjeriti na njihovom YouTube kanalu. Istina je da čak 80 posto tog iznosa ostaje Crkvi, a samo 20-ak odlazi u humanitarne svrhe. Ponekad, kao u slučaju kampanje za prikupljanje pomoći žrtvama razornog tsunamija u Jugoistočnoj Aziji 2004. godine, cijena marketinga – premašuje novac koji stigne do unesrećenih ljudi. Prema pisanju La Repubblice, crkvenu je kampanju tad vodila multinacionalka Saatchi&Saatchi za čak devet milijuna eura, dok je talijanska Crkva žrtvama tsunamija poslala tek "tri milijuna eura iliti 0,3 posto novca koji su prikupili"! Zato nije iznenađujuće što se Udruga za zaštitu potrošača 2012. godine tužbom pobunila protiv crkvene propagande oko mandatnog poreza, tvrdeći kako je obmanjujuća preko zakonite mjere. 

Transparentnost

No, sjetimo li se da hrvatska Crkva od novca dobivenog od države samo 11 posto daje Caritasu, talijanska Crkva - sa davanjem 23 posto ubranog poreza za karitativne aktivnosti - ne doima se naročito neosjetljivom. Ovaj postotak proizlazi iz šturog financijskog izvještaja o potrošnji novca prikupljenog porezom otto per mille, godišnje sume od oko 1,1 milijardu eura. Talijanska biskupska konferencija po zakonu je dužna izvještaj objaviti svake godine. Ondje su uz humanitarne svrhe nabrojane samo još dvije stavke - troškovi za vjerske potrebe (obavljanje vjerskih službi, izgradnja novih vjerskih objekata itd.) te uzdržavanje klera. Pored samog izvještaja, Crkva je također upogonila i web stranicu s interaktivnom mapom na kojoj građani do razine župe, mogu pratiti koliko je novca neka od čak 226 talijanskih biskupija utrošila u koju svrhu, a podaci se stalno ažuriraju. I transparentnost talijanske Crkve je tako daleko ispred hrvatske; što ne čudi, jer se ona, baš kao i njemačka, mora boriti za naklonost i novac svojih vjernika.

No, baš kao i u Hrvatskoj, država Italija i dalje financira Crkvu iz proračuna: plaća vjeroučitelje u državnim školama koje izabire biskup, pomaže katoličke škole, sveučilišta i bolnice, daje novac za održavanje crkvenih objekata, daje Crkvi porezna izuzeća... To su samo neke od stavki koje nabraja udruga UAAR (Udruženje talijanskih ateista i agnostika) koja provodi projekt izračuna troškova države za financiranje Katoličke crkve. Ugrubo procjenjuju da država godišnje Crkvi daje oko šest milijardi eura. 

Španjolska na sporom putu ka sekularizaciji 

Dolazimo tako do sljedećeg bastiona katoličanstva u Europi, a to je Španjolska. Zadnjih desetljeća ondje je na djelu proces postupnog odvajanja crkvenih financija od državnih. Ubrzo nakon smrti fašističkog diktatora Francisca Franca, 1975. godine, Španjolska počinje ukidati niz financijskih privilegija koje je Katolička crkva uživala kao saveznica tog krvavog režima. Novim konkordatom sa Svetom stolicom iz 1979. ukinuto je direktno financiranje klera iz državnog proračuna i uveden fleksibilan crkveni porez. Svaki građanin Španjolske, naime, ima pravo odabrati hoće li 0,7 posto svog poreza na dohodak dati Katoličkoj crkvi ili, alternativno, državi za socijalne programe.

Nadalje, španjolska se Crkva novim konkordatom obvezala da se financijski više neće oslanjati na državu, već si sama osigurati sredstva za rad kroz donacije, ekonomske aktivnosti i – crkveni porez. Provedba ideje sekularizacije društva nije išla sasvim glatko. Država je u spomenutom ugovoru Crkvi dala rok od tri godine da se prilagodi novom sustavu samoodrživosti te se obvezala da će joj u tom periodu dodjeljivati lump sum za svakodnevni rad prije nego se ova “osamostali”. Te tri godine potrajale su skoro pa trideset: tek 2006. godine vlada Joséa Luisa Rodrígueza Zapatera s Crkvom potpisuje novi sporazum i ukida direktno financiranje Crkve iz državnog proračuna, a zauzvrat se crkveni porez povećava s dotadašnjih 0,52 % na 0,7 posto. 

Izvori financiranja Crkve u Španjolskoj prema tvrdnjama njihove biskupske konferencije (ILUSTRACIJA: Lupiga.Com)

Ni tu priča nije gotova, jer se sustav opet - ne primjenjuje u potpunosti. Naime, kako procjenjuje organizacija za sekularizam Europa Laica, Katolička crkva će u 2014. godini od španjolske države što posrednim, što neposrednim putem dobiti oko deset milijardi eura. Najviše novca, čak 4,5 milijardi eura, ići će katoličkim obrazovnim ustanovama (u Španjolskoj je u 2012. godini bilo čak 2.620 katoličkih škola te 14 sveučilišta) te za plaće vjeroučitelja; potom na karitativni rad Caritasa ili Manos Unidasa (oko 1,8 milijardi eura). Ostale su i porezne olakšice, koje Europa Laica procjenjuje na 1,7 milijardi, a odnose se na izuzeće od poreza na donacije, sakralne građevine i slično, te na druge troškove poput izdvajanja za crkvenu kulturnu baštinu, plaće vojnih ili bolničkih kapelana.

Ako govorimo o službenim crkvenim statistikama, treba zaviriti u financijski izvještaj Španjolske biskupske konferencije, što ga je dotična Katolička crkva također zakonski dužna objaviti javnosti. U izvještaju za 2012. godinu navodi se da se Crkva financira najviše donacijama vjernika (38 posto prihoda) pa crkvenim porezom (oko 25 posto) te prihodima od imovine i ostalih ekonomskih aktivnosti (oko 19 posto), što bi trebalo poručivati da država niti nije među donatorima, odnosno da se indirektna davanja države za obrazovne ili zdravstvene ustanove Crkve opet ne pojavljuju u izvještajima. Crkva je od poreza 2012. godine uprihodovala ukupno 248 milijuna eura, a u izvještaju navodi da je najveći dio dobivene svote, čak 80 posto, potrošila na financiranje hladnog pogona župa i biskupija. U oči upada prijavak da su 1,8 posto budžeta potrošili na medijsku kampanju za prikupljanje crkvenog poreza te da je samo dva posto otišlo - Caritasu. 

Ukratko o drugim zemljama

Što je s ostalim modelima? Na njih ćemo se kraće osvrnuti kroz dostupne znanstvene radove Božidara Jelčića te Mirka Klarića i drugih autora iz 2006. godine, naslovljen "Crkveni porez kao oblik financiranja vjerskih zajednica". Ovo je nezahvalan posao, jer često dolazi do preklapanja modela pa ih se ne može strogo odijeliti.

Crkveni porez, poput već spomenutih zemalja, u Europi imaju još i Danska, Island, Finska i Švedska.  

Drugi način financiranja Crkve koji Klarić spominje je putem dobrovoljnih priloga vjernika, a on, sudeći prema ovom autoru, u nekim zemljama predstavlja i osnovni model: Francuskoj, Sloveniji, Litvi, Latviji i Malti. Recimo samo da je u Francuskoj povijesnim zakonom iza 1905. godine vjerskim zajednicama zabranjeno bilo kakvo direktno financiranje od strane države pa je stoga logično da su u ovoj zemlji prilozi vjernika osnovni izvor financija. Francuska tek u manjoj mjeri, i to posrednim putem, financira Katoličku crkvu. Primjerice, država brine o obnovi sakralnih objekata sagrađenih prije 1905. godine jer su prema zakonu svi u njenom vlasništvu, a kako piše Jelčić ona i “subvencionira podmirenje rashoda crkvenih škola i visokoobrazovnih učilišta, ako služe općem obrazovanju”, odnosno ako, kao i druge privatne škole, imaju ugovor s državom.

Treći veći sustav financiranja Katoličke crkve kojeg želimo izdvojiti je financiranje dominantno iz državnog proračuna. Ovakav sustav koristi se u Grčkoj gdje je službena religija pravoslavna, država snosi velik dio troškova Pravoslavne crkve pa plaća za školovanje svećenstva, financira njihove plaće, kao i plaće crkvenih službenika u vojsci, bolnicama itd. Osim Grčke, u ovoj kategoriji nalazi se još i Danska, iako ima crkveni porez. Ondje država dijelom financira plaće i mirovine svećenika službene Evangeličke crkve, kao i obnovu crkvenih objekata. Nadalje, tu spada i Luksemburg gdje crkveni službenici primaju državne plaće. Češka pak financira plaće, zdravstveno i mirovinsko osiguranje za svećenike, potpomaže katoličke škole, financira i obnavlja crkvenu kulturnu baštinu, a slično je i sa Slovačkom gdje država financira crkvene zgrade, plaće svećenika, vjeroučitelja ili pak vojnih kapelana.

Svi smo mi donatori (FOTO: Lupiga.Com)

Hrvatska definitivno spada u krug zemalja koje direktno iz proračuna izdašno potpomažu Katoličku crkvu, ne tražeći zauzvrat nikakvu financijsku transparentnost, iako joj čitava financijska konstrukcija počiva upravo na temeljima dotacija iz državnog budžeta. Od 1996. do 2013. godine Katolička crkva samo je iz tog izvora dobila najmanje 8,67 milijardi kuna. Pored toga, Crkva godišnje prima dotacije od lokalnih i regionalnih samouprava, donacije javnih poduzeća, ima brojne porezne olakšice, a osiguran joj je i povrat pozamašne imovine, kao i naknada za oduzetu imovinu, o čemu ćemo kasnije pisati. Sav taj novac slijeva se iz džepova svih poreznih obveznika, bez obzira na vjeroispovijest ili nepriznavanje religije, bez naročitog truda crkvenih dužnosnika. Čak i u državama u kojima je Katolička crkva tradicionalno jaka, poput Italije ili Španjolske, Crkva se mora boriti za naklonost pastve, jer priljev crkvenog poreza znači i stabilnost njenih financija. 

No, ono što se također vidi iz ovih primjera jest da se Crkva na tlu Europe uredno naslanja na (sve) porezne obveznike, ponajprije kad je riječ o njenim obrazovnim i zdravstvenim ustanovama te karitativnim djelatnostima. Kritičari koji zagovaraju crkveni porez na ovim primjerima mogu vidjeti da to ne isključuje financiranje Crkve iz državnog budžeta pa stoga ne treba ni žuriti sa zaključcima da je prebacivanje Crkve na sustav crkvenog poreza univerzalno rješenje za njen potpuni financijski, a pritom, razumije se, i politički razvod od države.

No, ono što crkveni porez zasigurno donosi u odnosu na države koje ih financiraju bezuvjetno i izravno jest transparentnost. Crkva, suočena s povjerenjem svojih vjernika, objavljuje kakva-takva financijska izvješća, piše šarene publikacije, crta pite, radi promotivne spotove, drugim riječima, uvjerava ih da je novac kod njih u pravim rukama.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Tekst iz serije "Koliko je 'teška' Crkva u Hrvatskoj?" rezultat je višemjesečnog istraživanja financija i imovine Katoličke crkve u Hrvatskoj. U slučaju da imate ikakve komentare, prijedloge i informacije vezano za ovu temu, autoricama se možete javiti na lupiga.com@gmail.com. Projekt je podržalo Ministarstvo kulture, a tekstovi se izvorno objavljuju na neprofitnom portalu Lupiga.Com.