"Smanjujemo poreze za 18 milijardi eura", slavodobitno je prošlog tjedna naglasio dobru vijest talijanski premijer Matteo Renzi nakon što je vlada odobrila prijedlog proračuna i Zakon o stabilizaciji. Nešto ranije, praktički ucjenom parlamenta, za to je pak sama sebi dala mandat. No, tek su se kasnije pojavili konkretni podaci s potpunim mjerama za rast gospodarstva sa svim socijalnim aspektima posloženim u 47 članaka ispisanih na 119 stranica teksta.

Nakon što se priča zakotrljala ljudi su odmah nahrlili na ulice (FOTO: Lupiga.Com)

Riječ je o opsežnim reformama kako bi se pokrenulo gospodarstvo, smanjili državni izdaci, reorganiziralo sudstvo, smanjila korupcija... Uglavnom identični problemi s kojima se suočava Hrvatska. Europski pakt o stabilnosti dopunjen 2011. godine, nakon krize koja je zahvatila Europsku uniju, članicama nalaže poticanje konkurentnosti, zapošljavanja, održivih javnih financija i financijske stabilnosti.

Smjernice Pakta o stabilnosti slijede pak logiku trenutno dominantne ekonomske politike rezanja troškova iz čega proizlaze i rezanja prava. Ono što političke elite u hrvatskoj još uvijek nisu u stanju provesti u Italiji je pošlo za rukom Matteu Renziju.

U odnosu na Hrvatsku nezaposlenost u Italiji i nije tako velika (IZVOR: Eurostat)

Tijekom travnja 2007. godine, na samom početku krize, Italija je bilježila najmanju nezaposlenost u povijesti od samo 5,9 posto. U posljednjih sedam godina broj nezaposlenih udvostručio se te je u studenom lanjske godine bio na povijesno najvišoj razini od 12,8 posto. Prema posljednjim pokazateljima iz rujna nezaposlenih je 12,3 posto. I dalje malo, u usporedbi s Hrvatskom gdje je u srpnju nezaposlenost bila na 17,5 posto.

Iako minorno, ukupni broj nezaposlenih ipak pada, no posebno bolan podatak za talijansku ekonomiju jest broj mladih koji ne mogu pronaći posao. Posljednji podaci iz kolovoza kažu kako je upravo tog mjeseca Italija imala najveći broj mladih nezaposlenih u povijesti - čak 44,2 posto. Tek nešto malo više nego u Hrvatskoj, gdje u srpnju nije radilo 43,9 posto mladih.

Međutim nezaposlenost među mladima u Italiji je veća nego u Hrvatskoj (IZVOR: Eurostat)

Ovom trendu nezaposlenosti, madih, strarih, žena, djece i vojnika Renzi se odlučio oduprijeti najjačim oružjem iz arsenala koji predlaže Trojka. Naime, novozaposleni na neodređeno vrijeme svoje poslodavce neće koštati ništa, barem što se tiče izdataka za zdravstveno i mirovinsko osiguranje čime će, vjeruje Renzi, Talijani ponovo postati konkurentna radna snaga.

Temeljem 1,9 milijardi eura namijenjenih pokrivanju tih troškova, prema nekim proračunima tvrtke bi u Italiji mogle zaposliti oko 200.000 ljudi što je otprilike 6,6 posto od ukupnih 3,1 milijuna nezaposlenih. Osim rasterećenja poslodavaca koji više ne moraju plaćati doprinose (barem iduće tri godine, a što će biti poslije još nitko nije pitao), stabilizacija koju u Italiji namjerava provesti Renzi oslanja se i na smanjenja prava radnika.

Ulice Bologne (FOTO: Lupiga.Com)

Najavljenom revizijom famoznog članka 18. Zakona o radu po svemu sudeći će se radnike moći otpuštati bez financijskog troška po poslodavca. Naime, članak 18 radnike (još uvijek) štiti od otkaza zbog ekonomskih (ne)prilika, odnosno predviđa isplatu minimalno 12 plaća otpuštenom radniku. Ovim potezom stvorit će se razdor među radnicima koji su već zaposleni na neodređeno vrijeme, a kojima tvrtke isplaćuju "punu" plaću i koji neće osjetiti reformu u istom smislu kao i nezaposleni.

Ukidanjem, ili najavljenim smanjenjem ovlasti članka 18., lako se može zamisliti situacija koju bi pak poslodavci mogli iskoristiti te bez odštete otpustiti brojne radnike, a na njihova mjesta zaposliti one kojima neće morati plaćati doprinose.

Rijeke prosvjednika i prije generalnog štrajka (FOTO: Lupiga.Com)

Hrvatske političke elite (još) se ne usuđuju na poteze slične onima koje ima namjeru provesti Renzi. Možda i u strahu zbog događanja koja su se odvila u Italiji odmah nakon Renzijevog poteza, a na kojima se igrom slučaja našla i Lupigina ekipa.

Premda je generalni štrajk najvećih sindikata najavljen za subotu 25. listopada, već krajem prošlog tjedna je u Bologni organiziran osmosatni regionalni štrajk na kojem su sindikati okupili desetak tisuća prosvjednika iz čitave pokrajine Emilia Romagna. Obzirom da sâm Renzi ima sve manje sljedbenika u redovima matične Demokratske stranke, obzirom da se sindikati i studenti opiru reformama, da se i poslovično neorganizirana ljevica napokon organizira, čini se da talijanskom premijeru ne prostaje ništa nego vjerovati. Nadati se da će njegove mjere štednje i smanjenja radničkih prava uistinu dati rezultat unatoč tome što i njegov mentor iz Berlina također posrće provodeći iste te mjere već puno desetljeće.

Talijanskoj vladi ostaje nada da će mjere uistinu dati rezultate (FOTO: Lupiga.Com)

"Kažu bez članaka 18. kreirati će se više radnih mjesta, tvrtke će zapošljavati više, samo 17 posto radnika ionako podliježe tom članku... Iskreno, nikada ni jedna vlada nije rekla veću glupost od ove Mattea Renzija. Italija je jedina zemlja, koliko je meni poznato, u kojoj Ustav u prvom članku kaže kako je ovo republika zasnovana na radu. Taj famozni članak 18. radnike štiti ne zato što je netko bio dobar, nego zato što su se tisuće, stotine tisuća ljudi, borile i izborile da radnike štiti zakon, da radnike štiti Ustav. Nećemo se toga odreći, nećemo dozvoliti da krizu iskoriste kako bi nas ponovo vratili 200 godina unatrag", kaže za Lupigu Vincenzo Colla, tajnik talijanskog krovnog udruženja rada, CGIL, za regiju Emilia Romagna.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Socijalna pravednost u uvjetima visoke nezaposlenosti".