Kurdi su u oči javnosti tijekom rata u Siriji po prvi puta upali za vrijeme opsade Kobanea, krajem 2014. godine. Tada su kurdske vojne snage u Siriji, Jedinice narodne obrane (YPG), kao i Jedinice ženske obrane (YPJ), obranile Kobane, grad na sirijsko-turskoj granici, od napada „Islamske Države“. Bila je to prekretnica u sirijskom sukobu koja je označila kraj rasta „Islamske Države“ i početak značajnijeg širenja Rožave tj. sirijskog Kurdistana. 

Sirijski Kurdi, izrazito blisko povezani s Kurdima u Turskoj i PKK-om, Radničkom partijom Kurdistana, kurdskom ljevičarskom skupinom koja od kasnih sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća ratuje s Turskom i zalaže se za prestanak represije nad Kurdima u Turskoj, odjednom su se našli u povoljnoj poziciji u kojoj su, zahvaljujući vojnim uspjesima te iskreno-progresivnim društvenim stavovima, imali na svojoj strani simpatije gotovo cijelog svijeta, kao i potporu zapadnjačke vojne koalicije koja se u Siriji borila protiv „Islamske Države“.

Snovi pali u vodu

Mnogi su pomislili da su tada bili udareni temelji za veću ulogu Kurda u regionalnim zbivanjima. Pričalo se čak, doduše s velikim oprezom, i o potencijalnoj autonomiji Rožave u nekoj budućoj Siriji. No, proteklih dana ti snovi polagano padaju u vodu. 

Zahvaljujući vojnim uspjesima te iskreno-progresivnim društvenim stavovima, sirijski Kurdi na svojoj su strani imali simpatije gotovo cijelog svijeta (FOTO: Flickr/Kurdishstruggle)

U nepredvidljivom kaosu Sirije i Bliskog istoka, na jednu stvar smo uvijek mogli računati: Turci će pokušati potkopati Kurde u svakoj prilici. PKK i Turska bili su zapleteni u 35 godina dugačkom ratu sve dok 2013. godine nije pokrenut mirovni proces koji je trebao rezultirati deeskalacijom sukoba. PKK je trebao povući svoje vojne snage u irački Kurdistan, a Turska je trebala reformulirati svoje pravne okvire kako bi smanjila diskriminaciju Kurda u Turskoj. No, situacija u Siriji je stvari preokrenula naglavačke. Jačanje Rožave na sjeveru te zemlje je u Turskoj probudilo stare paranoje o formiranju Kurdistana, iako s tom idejom nezavisne države nije bila otvoreno oduševljena niti jedna veća kurdska frakcija. Ideja eventualnog autonomnog sirijskog Kurdistana je bila dovoljna za Erdoganovu reakciju. Prema istraživanju Davida L. Philipsa s eminentnog Ivy League sveučilišta Columbia, Turska je u više navrata namjerno potpomagala „Islamsku Državu“ tijekom bitke za Kobane kako bi smanjila šanse Kurda za pobjedu. Tu tvrdnju podupiru i pronalasci dokumenata tijekom američke racije na sklonište računovođe „Islamske Države“ polovinom 2015. godine. 

Dok su svijetom kružile fotografije turskih tenkova na sirijskoj granici koji sakupljaju prašinu u trenutku kad „Islamska Država“ nemilosrdno vrši etničko čišćenje i pokolj Kurda svega nekoliko stotina metara dalje, međunarodna koalicija predvođena Amerikancima nije mogla puno napraviti. Turska nije zemlja koju je lako ucijeniti ili natjerati na bilo što. Dapače, upravo je Turska ta koja drži Zapad u šaci. Ne samo da je članica NATO-a što joj garantira snažne karte u diplomatskim igrama nego je i uvjerljivo najsnažnija vojna sila (osim SAD-a, a kasnije i Rusije) koja je upletena u rat u Siriji. Geostrateški je neprocjenjiva budući da je čep na Bosporu i projekcija NATO-a u zapadnoj Aziji. Stoga je Turska odlučila svoj bogati geopolitički kapital uložiti u represiju nad Kurdima što je uključivalo i gorenavedeno potpomaganje „Islamske Države“. I nitko joj nije mogao ništa.

Američke ratne "sluge"

U međuvremenu, Sjedinjene Države pokušavale su naći načina da efektivno utječu na ishod rata u Siriji bez da na teren pošalju značajan broj vlastitih snaga. Naime, dugoročna američka vanjskopolitička vizija za 21. stoljeće, objavljena još 2012. godine oslanja se na izostanku slanja vojnih snaga u druge države na skali kakva je viđena u Iraku i Afganistanu. Američki vanjskopolitički utjecaj u ovoj novoj eri oslanjati će se, osim na diplomaciju, na ograničenu vojnu prisutnost u savjetodavnom kapacitetu, na zračnu prisutnost, kao i očekivanja da američki saveznici na sebe prenesu znatan dio vojnog tereta. Tako američko vodstvo ubija dvije muhe jednim udarcem - vojno djeluju u zonama interesa preko drugih aktera, a da ne trpe gubitke ljudstva, dok uz to američka vojna industrija nastavlja gomilati profite budući da američki saveznici (u prvom redu apsolutističke monarhije Perzijskog zaljeva poput Saudijske Arabije i Katara) kupuju američku vojnu opremu. 

Crvena zvijezda na američkim uniformama (SCREENSHOT: YouTube)

U Siriji su Amerikanci pokušali djelovati na nekoliko načina. Prvi je bio neslavno financiranje „umjerene opozicije“. To se pokazalo izuzetno kontroverznim jer ispada da je u Siriji izuzetno teško pronaći umjerenu opoziciju koja istovremeno može efektivno vojno djelovati na terenu. Posljednji u nizu tih promašaja se dogodio kada je u srpnju ove godine islamistička skupina Nur al-Din al-Zenki, koja je do 2015. godine bila dio američki-financirane koalicije „umjerene oporbe“ odsjekla glavu palestinskom dječaku u sjevernom Alepu te, da bi taj čin ostao sačuvan za sva vremena, to i snimila i objavila na Internetu. 

Stoga su se Amerikanci nedugo nakon bitke za Kobane okrenuli sirijskim Kurdima budući da isti ne samo da imaju averziju prema dekapitaciji nevine djece, nego su se pored toga pokazali i kao izuzetno efektivna snaga u borbi protiv „Islamske Države“. YPG i YPJ su postali pješadija koju je SAD podupirao zračnim udarima. Suradnja je dosegla nove dimenzije kada su malobrojni američki vojnici na terenu viđeni s YPG i YPJ prišivkama na uniformama. I dok je dobar dio svijeta uživao u paradoksu toga da se na američkim uniformama sada nalazi crvena zvijezda, Turska je bila bijesna. 

Turski ulazak u igru

Dok se Erdogan oporavljao od pokušaja puča i pojačane terorističke aktivnosti „Islamske Države“ unutar Turske (skupa lekcija da se podupiranje islamističkih radikala nikada ne isplati - nešto što su mu mogli objasniti Amerikanci koji su istu grešku ponovili toliko puta da to više nema ni smisla nabrajati), YPG i YPJ su u sklopu multietničke vojske Sirijskih demokratskih snaga (SDF) i zračnu potporu Amerikanaca oslobađali Manbidž, grad na sjeveru Sirije koji je bio kritična točka na ruti koja je funkcionirala kao zadnja poveznica IS-a s vanjskim svijetom. Nakon dva mjeseca borbi Manbidž je oslobođen i tu nastaje gužva. 

Turske snage u pohodu na Siriju (FOTO: Hina)

Manbidž je bio zadnji veći grad zapadno od Eufrata u kojem je IS imao svoje uporište. Njegovo osvajanje otvorilo je put ka Džarabulusu, prema sjeveru, i Al Babu prema zapadu. Ukoliko bi YPG ostvario prisutnost u Džarabulusu i u Al Babu, što uopće ne bi bilo nevjerojatno za predvidjeti, spojili bi svoj istočni teritorij s distriktom Afrin na sjeverozapadnoj granici Sirije s Turskom koji je također pod njihovom kontrolom. Pojednostavljeno, kontrolirali bi gotovo sto posto sirijsko-turske granice.

Takvo što Turskoj je bilo naprosto nedopustivo. Dan nakon oslobođenja Manbidža, Turska je poslala svoje snage na Siriju u ofenzivu kojoj je cile preuzeti Džarabulus od „Islamske Države“. Istovremeno su napali i pozicije YPG-a te im postavili ultimatum: YPG se ima povući istočno od Eufrata ukoliko ne želi izravan sukob s turskom vojskom. 

I onda je Joe Biden, potpredsjednik SAD-a, u izjavi koja će konkurirati za najveću izdaju tijekom rata u Siriji, snagama SDF-a, uglavnom sastavljenima od Kurda, poručio da se povuku istočno od Eufrata inače će izgubiti američku potporu. Tko je uživo pratio razvoj situacije ispočetka nije znao što se točno događa. Kolale su glasine da će Kurdi ostati u Manbidžu te riskirati gubitak američke vojne i diplomatske potpore i tursku osvetu. Naposljetku, oni su ti koji su prolili svoju krv da bi oslobodili Manbidž, isto onako kako su obranili Kobane i preuzeli tisuće kvadratnih kilometara teritorija od „Islamske Države“. 

No, na kraju su se povukli. Osim neznatnog broja kurdskih vojnika koji su ostali u Manbidžu i dalje riskirati svoje živote čisteći grad od improviziranih eksploziva, glavni dio njihovih snaga povukao se preko Eufrata. Turska je sada u Siriji. Amerikanci imaju novu pješadiju, a Kurdi? Kurdi će i dalje biti iskorištavani kada Zapadu tako bude odgovaralo, u nadi da će steći dovoljno diplomatskog kapitala kako bi, kada se cijeli ovaj sirijski horor dovede do kraja, mogli osigurati sebi i svojoj djeci zemlju ili barem teritorij u kojem će živjeti bez da ih itko diskriminira, progoni i ubija. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina