„Maslinova grana“ ironični je naziv opsežne invazije turskih oružanih snaga i brigada Slobodne sirijske vojske (FSA) na kurdski kanton Afrin - izolirani teritorij u sjeverozapadnoj Siriji koji kontrolira Partija demokratskog saveza (PYD), dominantna stranka sirijskih Kurda. Turska država, čija vojna operacija traje već tri tjedna, spomenuti PYD smatra ogrankom Radničke partije Kurdistana (PKK) koja već više od trideset godina vodi oružani ustanak protiv službene Ankare u kojem je do sada život izgubilo preko 40.000 ljudi. Isprva se PKK borio za nezavisnost od represivne turske države koja je u prošlosti negirala čak i sami pojam "Kurdistan". No, s godinama su odustali od ideje nezavisnosti i sada se bore za političku autonomiju i ostvarenje kulturnih prava Kurda u Turskoj.

U operaciji sudjeluje četvrtina ukupnih turskih zračnih snaga, podupire je teška artiljerija, moderne oklopne kolone i pripadnici specijalnih jedinica. Turski vojni analitičar Metin Gurcan „Maslinovu granu“ opisuje – u skladu s turskom vojnom doktrinom – kao „kompleksnu sigurnosnu operaciju čija je svrha postizanje političkih ciljeva i utjecaja na stratešku situaciju protivnika, a ne njegov potpuni poraz“.

Operacija "Maslinova grana" - zelena boja označava područje pod kontrolom opozicije FSA, turskih saveznika, žuta boja označava zonu pod kurdskom kontrolom, a crvena pod upravom sirijske vojske, dok je narandžastom bojom označen mali komad neutralnog teritorija (IZVOR: Wikipedia)

Od prvog dana internet su preplavile iznimno brutalne snimke izmasakriranih, raznesenih i spaljenih ljudskih tijela, uglavnom civila stradalih u masovnim bombardiranjima. Komunikacijski kanali zagušeni su dezinformacijama, čijem širenju doprinose i renomirani mediji poput AP-a, Reutersa, CNN-a i BBC-a danima prenoseći lažne tvrdnje pretežno turskih medija o događajima na terenu, primjerice one o prisustvu ISIS-ovih trupa u Afrinu.

Nakon tri tjedna "Maslinova grana" nije dovela do značajnijih teritorijalnih pomaka. Žestoki otpor kurdskih postrojbi bio je očekivan i godinama pripreman temeljitim ukopavanjem u brdovito afrinsko zaleđe. Kurdske postrojbe visoko su motivirane i sastoje se od prekaljenih veterana rata protiv ISIS-a i Al-Kaide. Pogoduje im surovi teren kojeg dobro poznaju, maglovito siječanjsko vrijeme i podrška lokalnog stanovništva. 

Kurdska perspektiva

Bez obzira na relativno uspješan otpor napadačima, kurdsko vodstvo izrazito je frustrirano držanjem velikih sila po pitanju turske invazije. Turska nije mogla pokrenuti napad na Afrin bez, barem prešutne, suglasnosti Rusije i Sjedinjenih Država koje su Siriju podijelile u istočnu i zapadnu zonu utjecaja, razdvojenu rijekom Eufrat. Kurdski kantoni Kobane i Jazira spadaju u američku zonu na istoku, a kanton Afrin u rusku zonu na zapadu. Ankara tako u potpunosti ovisi o dobroj volji Moskve i dozvoli za korištenje zračnog prostora nad Afrinom koji je pod ruskim nadzorom.

Zbog "Maslinove grane" Kurdi diljem Europe i Bliskog istoka organiziraju masovne prosvjede, poput ovog u njemačkom Kölnu (FOTO: Hina/EPA/Sascha Steinbach)

Rusija i SAD u Siriji su prvenstveno fokusirane na jačanje vlastitih pozicija, a tek su sekundarni ciljevi borba protiv salafističkih militanata i ograničavanje iranskog utjecaja. Kurdi u svemu tome igraju važnu ulogu za svaki od navedenih ciljeva pa obje velesile imaju interes surađivati s njima. Kurdski pokret je, za razliku od većine drugih u regiji, sekularan i etnički inkluzivan. Međutim, za Kurde se balansiranje između Rusije i SAD-a u najkompleksnijoj i najsurovijoj ratnoj zoni na svijetu iz nužde pretvorilo u pokušaj sjedenja na dvije stolice, koje u ovoj situaciji nalikuju na električne. 

Ruska perspektiva

Rusija je Kurdima ponudila zaštitu ukoliko prepuste kontrolu nad Afrinom snagama sirijske vojske. Kurdi su taj zahtjev odbili, a Turska je automatski dobila zeleno svjetlo za invaziju. Istog dana ruske i sirijske snage preuzele su kontrolu nad velikom zračnom bazom Abu al-Duhur u Idlibu – pokrajini južno od Afrina, posljednjem bastionu Al-Kaide i sirijskih pobunjenika – praktički bez ispaljenog metka. Takav razvoj situacije ukazuje na trgovinu Rusije i Turske, budući da Turska ima određeni utjecaj na tamošnje frakcije.

Rusi su pragmatično za čitavu krizu okrivili Ameriku i prekomjerno naoružavanje sirijskih Kurda (FOTO: Hina/EPA/Michael Klimentyev)

Općenito, Rusiji odgovara slabljenje Kurda kako bi lakše ispregovarala njihov status jednom kada se rat okonča. Ova dozvola Turskoj za napad ujedno je i poruka ostalim kurdskim kantonima u Siriji da pažljivo biraju saveznike u budućnosti. Dodatni bonus za službenu Moskvu svakako je eskalacija sukoba na relaciji Ankara-Washington. Rusi su pragmatično za čitavu krizu okrivili Ameriku i prekomjerno naoružavanje sirijskih Kurda – provokaciju koju Ankara evidentno nije mogla ostaviti nekažnjenu.

Američka perspektiva

Administracija Donalda Trumpa, u radikalnom preokretu politike bivšeg predsjednika Baracka Obame, najavila je dugoročni ostanak u Siriji s ciljem sprječavanja povratka ISIS-a, pariranja iranskom i ruskom utjecaju te moguću smjenu sirijskog predsjednika Bašara al-Asada, što je cilj od kojeg je Obama s vremenom odustao. Damask i Moskva te su poteze protumačili kao pokušaj trajne podjele Sirije.

Pentagon je uložio znatna sredstva u modernizaciju i obuku Sirijskih demokratskih snaga (SDF), svjestan kako u Siriji ne postoji druga opcija s kojom mogu surađivati. Jezgru SDF-a čine upravo kurdske jedinice bliske PKK-u, što posebno iritira Ankaru. Američko-kurdsko savezništvo iskovano je u ratu protiv ISIS-a i Amerikanci su do sada čvrsto stajali uz sirijske Kurde, bez obzira na turske pritužbe i organske veze PYD-a i PKK-a koje Washington također službeno tretira kao terorističku organizaciju.

U međuvremenu Amerikanci provode zračne udare na borce odane Asadu (FOTO: Hina/EPA/Colton Elliott)

Pod američkim vodstvom arapska plemena i SDF zauzeli su bogata naftna polja u istočnoj sirijskoj pokrajini Deir ez-Zor, uzrokujući bijes Damaska i Moskve. Američka zona na istoku Sirije slabo je naseljena i relativno nevažna u odnosu na zapad zemlje tako da kontrola nad strateškim resursima omogućuje Sjedinjenim Državama važan ulog u budućim pregovorima. Američki zrakoplovi nekoliko puta su bombardirali pripadnike sirijske vojske i ruske plaćenike kada su pokušali ući u područje Deir ez-Zora, opasno izazivajući potencijalni sukob dviju velesila.

Do sada je američko vodstvo pralo ruke od odgovornosti za Afrin, ističući kako se kanton nalazi u pod ruskom nadležnosti. Pokušali su zaprijetiti Kurdima u svojoj zoni da se ne miješaju u sukob s Turskom, ali bezuspješno. Kurdske jedinice počele su napuštati položaje u Raki i naftna polja Deir ez-Zora hrleći u obranu Afrina.

Turska perspektiva

Glavni cilj turskog napada na Afrin slabljenje je kurdskih snaga bliskih PKK-u na svojoj južnoj granici. Sporedni ciljevi tiču se povratka Turske na regionalnu scenu kao ozbiljnog aktera u rješavanju sirijske krize, ali i mobilizacije birača pred ključne izbore 2019. godine, saniranje problema tri i pol milijuna sirijskih izbjeglica te promocije turske vojne industrije koja se od prosinca 2017. godine nalazi pod kontrolom predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana i u djelomičnom vlasništvu njegove obitelji.

Borci Slobodne sirijske vojske odmah su prigrlili tursku zastavu (FOTO: Hina/EPA/Hasan Kirmizitas)

Turski mediji napad na Afrin uvelike predstavljaju kao obračun sa SAD-om, svojim NATO saveznikom. Sotonizacija SAD-a započela je 2016. godine nakon propalog vojnog puča za koji je turski predsjednik više puta izravno okrivio CIA-u i Pentagon. Kap koja je prelila čašu bila je nesmotrena američka izjava o obuci i opremanju 30.000 pripadnika SDF-a kao garancije protiv povratka ISIS-a na sjever Sirije. Erdoğan je otvoreno zaprijetio širenjem napada na preostala kurdska područja, uključujući i ona istočno od rijeke Eufrat, pod nadzorom američke vojske. Pritom je poručio da će američke vojnike smatrati legitimnim metama ukoliko se pokušaju suprotstaviti ili se zateknu u kurdskim redovima.

Kurdi su, razočarani američkim pasivnim stavom, neslužbeno pozvali Pentagon da zaštiti Afrin ili napusti Siriju. Amerikanci su u znak odgovora poslali Turskoj poruku da ni ne pomišlja na širenje operacija izvan Afrina. Ironično, za američke ciljeve u regiji, kooperativna Turska beskrajno je moćniji strateški partner nego Kurdi. No, pitanje je da li je poboljšanje odnosa s Ankarom moguć dok je Erdoğan na vlasti.

Raskol između Turske i SAD-a, dvaju NATO saveznika, toliko je dubok i temeljit da se sve češće dovodi u pitanje i samo članstvo Turske u Sjevernoatlantskom savezu. Turski izlazak iz NATO-a teško je zamisliv s obzirom na geostrateški položaj i važnost Turske, ali tendencija postoji.

Turska javnost uvelike podupire vojnu operaciju - detalj s javnog okupljanja povodom pokopa turskog vojnika poginulog u napadu na Afrin (FOTO: Hina/EPA/Erdem Sahin)

Antizapadnu histeriju u Turskoj nužno je promatrati kroz ključne predsjedničke izbore 2019. godine, koji će u zemlji aktivirati predsjednički sustav, izglasan tijesnom većinom na referendumu prošle godine. Potpora Erdoğanu u 2017. godini pala je na rekordno nisku razinu, stoga se do daljnjeg očekuje mobilizacija glasača potpirivanjem atmosfere straha i ugroze i predstavljanje Erdoğana kao borca protiv imperijalnog zapada koji se s kurdskim separatistima urotio protiv Turske.

Javno mnijenje u Turskoj za sada uvelike podupire napad na Afrin. No, rizik otezanja, nepredviđenih komplikacija ili povećanih gubitaka vojnika nije zanemariv. Ukoliko Turska uspješno završi operaciju u narednih nekoliko mjeseci, Erdoğan će pobrati nebrojene poene na svoj račun, organizirati prijevremene izbore i praktički postati nepobjediv. Prolongiranje i eventualni neuspjeh, gomilanje gubitaka, kao i moguće odmazde kurdskih militanata na turskom tlu, s druge strane, mogli bi se izrazito negativno odraziti na Erdoğanov rejting.

Opasna destabilizacija cijelog Bliskog istoka

Tursku invaziju na Afrin nemoguće je odijeliti od ostatka rata u Siriji, osobito od sukoba u Idlibu. Glavni turski adut u Siriji je utjecaj koji ima nad pobunjenicima u Idlibu, jer je upravo turska vojska ušla u Idlib na ruski poziv 2017. godine u pokušaju da pridonese mirovnom procesu za okončanje rata koji traje već osmu godinu.

Početkom veljače u Idlibu je došlo do nove eskalacije nasilja nakon što su borci Al-Kaide oborili ruski zrakoplov Suhoj. Rusija je u znak odgovora pokrenula zračne i raketne udare apokaliptičnih razmjera, zatvorivši zračni prostor nad zapadom Sirije za sve strane zrakoplove, uključujući turske. Takav razvoj događaja pokazao je limite turskog utjecaja na pobunjenike i samim time važnost Ankare kao faktora. Propala mirovna konferencija u Sočiju, koju su bojkotirale pobunjeničke skupine, a koje se Ankara obvezala dovesti za pregovarački stol, samo je podcrtala navedene limite.

Prije nekoliko dana, sirijska vlada razmjestila je protuzračne sustave u blizini Afrina, na teritoriji koji kontrolira, signalizirajući trajnu zabranu letenja turskim zračnim snagama. Ukoliko zabrana potraje, turska vojska i njene FSA brigade u Afrinu doći će u težak položaj. Damasku odgovara međusobno iscrpljivanje Turske i Kurda, budući da i jedne i druge doživljava kao prijetnju teritorijalnom integritetu Sirije.

Turska vojska uoči napada na kurdski kanton Afrin (FOTO: Hina/EPA/Sedat Suna)

Turska je za napad na Afrin angažirala brojne islamističke frakcije FSA, rasteretivši tako sirijsku i rusku vojsku u Idlibu. Međutim, od samog starta „Maslinove grane“ službeni stav Damaska izrazito je negativan prema turskoj operaciji. Između Ankare i Damaska vlada duboko nepovjerenje i prezir. Početkom veljače došlo je do više oružanih incidenata sirijske i turske vojske u Idlibu praćeno razmjenom artiljerijske vatre. Turska je godinama pokušavala srušiti Asada što sirijski predsjednik nije zaboravio.

Svi pokazatelji s terena upućuju na to da Rusi ipak nisu dugoročno digli ruke od Kurda. Robert Fisk, dopisnik britanskog The Independenta izvještava iz Afrina kako svakoga dana ruske oklopne patrole ulaze u grad i kontroliraju situaciju. Na jugoistoku Afrin graniči s teritorijem pod zapovjedništvom ruske i sirijske vojske, preko kojeg svakodnevno pristižu lijekovi, oružje i pojačanja iz drugih kurdskih kantona.

Za sada se, u najvećoj mjeri Turska oslanja na rusku podršku. Vladimiru Putinu u ožujku predstoje izbori i neophodna mu je stabilna situacija u Siriji. Erdoğanu je pak neophodna pobjeda u Afrinu pred eventualne prijevremene izbore na ljeto. Kada prođu predizborne kampanje i doznaju se rezultati sigurno će doći do novog preslagivanja odnosa i saveza. I tada će sve opcije biti zamislive i moguće. 

Nakon propasti mirovnog procesa s PKK (2013.-2015.), progona parlamentaraca prokurdske Narodne demokratske stranke u Turskoj i prijetnji iračkim Kurdima zbog referenduma o nezavisnosti 2017. godine, Erdoğan je operacijom „Maslinova grana“ možda čitavoj jednoj generaciji zauvijek oduzeo šansu za mir i do daljnjega opasno destabilizirao cijeli Bliski istok, poslavši poruku kako neće tolerirati nikakve kurdske političke aspiracije, bez obzira gdje one bile. Erdoğan je majstor opasnih političkih vratolomija i prevrata, no možda je ovim prešao crtu bez povratka i to neće moći promijeniti ishod sukoba u Afrinu bez obzira kakav bio.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina/EPA/Sedat Suna