Grčki je slučaj do sive moždane mase ogolio mondenu medijsku svijest u Hrvata, mahom čemerno razapetu između internacionalnoga kvazi-liberalizma i državotvornog nacionalizma autohtonih, lokalnih, provincijalnih korijena. Ponajprije su dreknuli melezi, polutani, mješanci toga za sada skladnoga braka koji je, pak, dugoročno gledano, osuđen na propast – možda i dramatičan razvod na bojnom polju - refleksno ustajući već na prve znakove grčkoga otpora bankarskom diktatu sa sjevera Europe. Iz brbljanja s TV ekrana i pisanih anti-grčkih komentara nemoguće je shvatiti stanje izmrcvarenoga Mediterana, ali se jasno pomalja što grudobran medijskih eksperata misli o sebi. Zapravo zašto o sebi misli sve najbolje. Vrhunac nehotičnoga samoprokazivanja predstavlja ponosni tekst jednoga kolege koji kaže da su grčka zbivanja identična „događanju naroda“ Slobodana Miloševića iz Jugoslavije osamdesetih.

S obzirom na dob spisatelja, shvatljiva je, pomalo čak dirljiva, neupućenost u motive i ciljeve imperijalnih zahvata tadašnje srbijanske politike koji su se najizravnije ticali Hrvatske. Blago neukima, njihovo je carstvo nebesko, rekao bi Bozanić, unesrećen ukazanjem pape Franje. No, vrlo je uznemiravajuće da korporacijski vlasnik javnoga prostora, daje zeleno svjetlo za plasman tugaljivoga neznanja svoga mladoga plaćenika.

Populizam, veli nadalje jedan kolega iz probrane armije kapitalnih medijskih kompanija, reagirajući na najavu grčkoga referenduma. Narod je neuk, kaže potom njegova i moja kolegica, uzvišenim prosvjetiteljskim tonom koji opravdava činjenicu da projekt eurozone nije nikada bio učinak demokratskoga odlučivanja. Grci su lijeni, godinama su živjeli na račun njemačkoga novca, zapisuje treći, uvjeren da on sam, glavom i bradom, pripada radišnim, zasluženo nagrađenim i produktivnim inovatorima roba i usluga kojim - zajedno s Nijemcima - oplođuje međunarodni financijski kapital. Štoviše - uvjeren je da deficite njegove egzistencije uzrokuje eksploatatorska Grčka, u tom pogledu njemu osobno nešto dužna.

Kakav bi to mogao biti dug? 

A što drugo – do li glavnicu višestruko umnoženu za kamate koju trudbenici fiskalnih kretanja, teški mučenici svoga kafkijanskog posla, obračunavaju po bijelom svijetu sjedeći pred zaslonom kompjuterske tehnologije sve veće „izvrsnosti“ – krajnjega cilja hrvatske obrazovne politike. Tako je nužno da se kamate u korporacijskom agitpropu prezentiraju kao nedodirljiva kreacija Svevišnjega, koje god konfesije bio. Da su ipak na djelu ovozemaljske i krajnje prizemne operacije, znali smo još nedavno, kada je Nikica Jelavić kamatario po Zagrebu uz dvostruko povoljnije uvjete od danas neprikosnovenih banaka. Promućurni Hrvat, svakako ništa gluplji od Švicaraca i Nijemaca, jedino nije uživao blagoslov saborske legislative samostalne i suverene Hrvatske, završivši na optuženičkoj klupi kao šef tzv. zločinačke organizacije. Pa premda se samorastući dugovi danas utjeruju uljuđenim sudbenim putem – tim univerzalnim instrumentom civiliziranoga svijeta čistih i nevinih ruku - karakter čina ostao je potpuno isti, ravnodušan prema ljudskim životima.

Grijeh Grčke je da je osim toploga mora, hrane, ležaja, kurvi i folklornih predstava za trudbenike europskoga kopna, ponešto investirala u društveni opstanak između dva godišnja odmora vladajuće proračunske birokracije (FOTO: pixabay)

Tek zbog podsjećanja: europske krunjene glave, svojedobno su lihvarenje pripisivale urođenoj zločinačkoj prirodi skitalačkih Židova bez države i domovine, pa su milijuni završavali na lomačama, potom u konclogorima. Danas je kamatna manipulacija vrednovana kao nedostižna sposobnost i vrlina europskih domorodaca koji su, sebi za utjehu, izbrisali iz memorije da potječu od barbarskih nomada, dotepenaca, došljaka, okupirajući tuđe prostore. Da nisu zatekli Grke na Mediteranu, veliko je pitanje što bi danas znali, počevši od higijene i zdravstvene skrbi, do filozofije i demokracije.

No, pomodna i probrana „izvrsnost“ vjerovničke matematike protivi se nepotrebnim znanjima koja bi pokvarila medijsku djecu kao ponajbolje trbuhozborce Korporacije, nudeći im zauzvrat osjećaj raritetnih izabranika, svakako superiornih u odnosu na „neuke“ narodne mase njihovoga auditorija. Zato demokracija nije primjerena baš svakoj situaciji i trenutku. Kada ugrozi postavljene granice financijskoga plana, navodno, silno sofisticiranoga – postaje populizam, dostojan samo najvišega prezira visoko educirane ekonomske pameti. U konačnici, svaki ovdašnji račundžija identificira se s njemačkim brokerom papagajski ponavljajući (a što bi drugo) da je Mediteran prizorište masovnoga dokoličarenja i parazitiranja na račun produktivnoga bankarskoga Sjevera. Predrasuda, doduše, nije lišena svake osnove. Samo je valja malo izokrenuti: južna kolijevka europske civilizacije, tamo negdje u Švicarskoj, Njemačkoj, u Bruxellesu, projektirana je kao veliki bazen za ljekovito toćanje umornih sjevernjačkih trupala. Utoliko je grijeh Grčke da je osim toploga mora, hrane, ležaja, kurvi i folklornih predstava za trudbenike europskoga kopna, ponešto investirala u društveni opstanak između dva godišnja odmora vladajuće proračunske birokracije. 

Ne može to tako, vrište gospodari Europe, uključujući Hrvate koji imaju ambiciju da njima pripadaju, užasnuti svakim spomenom Balkana, „regiona“ i bivše Jugoslavije, kao signalima nacionalne veleizdaje na korak od kaznenoga progona. Usput rečeno, „region“ se doista polako obnavlja prema nad-državnim interesima korporacija koje još za sada trpe porezna izdvajanja za nacionalni patriotizam Markovoga trga. Jednoga dana kada se zaokruži maritimni jugoistok Europe u rezervat masovnoga sezonskoga dokoličarenja za sjevernjake, najmanje polovica Hrvatska – ona uz Jadran – ući će u istu kategoriju lijenoga društva koja je za sada rezervirana samo za Grčku. Što će na to reći trbuhozborci medijskih korporacija koji u svome nacionalnom domoljublju iskreno vjeruju da su ravnopravni bankarskim kolonistima, odnosno ekonomski nadmoćni nad Grcima?

Osim na Grčku hrvatski jal, čuven koliko i hrvatska šutnja, sručio se i na Borisa Dežulovića (FOTO: Lupiga.Com)

Ali ta stvar s Grčkom ima svoju uvertiru, od samo nekoliko dana. Prije nego je na dnevni red došla grčka drama, provalile su emocije u obliku Mirjane Hrge, preciznije, njezinoga trijumfalnoga veselja jer je Boris Dežulović protjeran sa stranica Slobodne Dalmacije. Ona, Mirjana Hrga – od milja zvana Hrguša – obavlja zadaću urednice u multinacionalnoj Al Jazeeri. Možda je nadarena i ostrašćena novinarka, u kojoj spava veliki novinarski opus. Ali gdje se to vidi, u kakvom učinku? Za autorsku osujećenost, zasuta je svim materijalnim blagodatima elitnoga korporacijskoga položaja. Tako je svoj stav o Dežuloviću kao anti-novinarskom suvišku, kako znamo, mogla iskazati – kojega li poniženja - na medijskom dnu: Facebooku. Ta Hrgušina radost, međutim, ima dublji motivacijski sloj: godinama gutanu potrebu za novinarskim samodokazivanjem. Čime je to Dežulović, za razliku od nje - uskraćene, disciplinirane, službenički smjerne i obilato plaćene - zaslužio da u Slobodnoj Dalmaciji slobodno zamjećuje i imenuje okruženje u kojemu živi? Od kuda njemu pravo na toliku hrabrost, drskost, bezobrazluk, naspram nesalomljive korporacijske nužde? I onda je dočekala taj naslađujući trenutak sankcioniranja, dokazujući kako je njezin položaj ipak najbolji mogući od postojećih medijskih svjetova.

Bez amaterskoga psihologiziranja i filozofiranja, na Grčku i na Dežulovića izlio se hrvatski jal, čuven koliko i hrvatska šutnja. Stanoviti uzorak ovdašnjega stanovništva povezuje u kolektiv istomišljenika koji nikada ne biraju slobodu, jer ništa unosno ne jamči. Sebe nazivaju domoljubnim Hrvatima demokratske provenijencije, ali takvih je bila puna bivša Jugoslavija. Znamo kako je završila.

Lupiga.com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com