Ne, nisam sretan ovih dana, ni ponosan, ni euforičan. Samo sam tužan, poražen i nosim kamen u stomaku. Jer, zašto se, pobogu, masovni trijumf razlio ulicama Hrvatske, od petka 16. studenog? Korijeni toga slavlja su ipak u ratu, zar ne, a rat je zlo. Rat sije žrtve na obje strane iskopanog rova, kosi živote a preživjelima ostavlja ožiljke. Oslobađajuća haška presuda Gotovini i Markaču melem je njihovoj sedmogodišnjoj zatvorskoj čamotinji, gdje su sjedili za tuđi račun, i satisfakcija njihovim obiteljima. Kad se njihova privatna sreća slegne, ostat će im dovoljno vremena da sami sebe preispitaju jesu li učinili dovoljno da spriječe zločine sitnih fukara i lešinara. Tim sumnjama, vjerujem, budili su i svoje zatvorske noći. Sumnjama koje nosi i svatko od nas, koji rat nismo željeli, ali ni danas ne znamo da li smo doista učinili sve da ga spriječimo.

Zašto su, zapravo, stale škole u petak, a najmanja djeca povedena u nacionalnu ekstazu? Čemu su klicale stotine hiljada po trgovima Hrvatske? I zašto me zebe oko srca da su u to ime povađene uniforme iz ormara? Porazna činjenica da smo prije sedamnaest godina odživjeli još jedan rat, u najmanju ruku traži sućut prema toj gadnoj etapi naših života. Života ljudi na svim stranama zemlje koja se nekada zvala Jugoslavija. Sućut prema tisućama hrvatskih vojnih i civilnih žrtava, poginulih, invalida i raseljenih, izgubljenih domova i razorenih ili napuknutih porodica. Ali i pijetet za bližnje koji su se našli s druge strane nišana, jer i kad ubiješ u samoobrani opet si, kvragu, ubio čovjeka. I ta činjenica nije razlog za slavlje nego za muku. Ili se, u protivnom, samoobrana pretvara u samoobmanu. Osim toga, za tisuće ubijenih, protjeranih u egzodus i poniženih civila srpske nacionalnosti, krivci moraju odgovarati.

Nemoćne starce u Varivodama ili Gruborima nije pojela maca nego je zgromila čizma legitimnih osloboditelja koji se povampiriše u nelegitimnu fukaru. Podsjećam da ubojstva, pljačku i palež u postolujnom deliriju ’95. do danas Hrvatska nije sankcionirala. Dakle, ugasimo trijumfalne pokliče, spustimo glave i odšutimo koji dan, u ime svih nestalih, mrtvih i poniženih ljudi. Životinje su tu pametnije od nas, sklupčaju se u kut i cvile. Posebno mi je nejasna egzaltacija i pomazanje Hrvatske kao dosegnutog sna o sreći, nakon svih ovih godina trežnjenja. Nakon posvemašnjeg urušavanja svih institucija društva. U trenucima dok je više od 300.000 ljudi bez posla i grca na rubu egzistencije, što li će ti isti jesti – zastave?

Dvadesetak je godina ovdje trajalo mljevenje pojedinca, njegovo pljačkanje i havarija ljudskosti. Zašto su ti prezreni, preko noći zaboravili kako su ih namagarčile nacionalne elite i bacile ih u prolijevanje krvi, riješile ih se da se mogu na miru opariti. “Hoće li sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj”, besmrtni su stihovi Branka Miljkovića i nitko nije savršenije opjevao varljivu prirodu slobode. Dok su jedni naivno mislili da brane svoje njive, ploče, knjige, žene i kavicu na terasi, drugi su slobodu koristili za golo vlastohleplje, šverc nafte, oružja, osnivanje narkokartela i useljavanje u vile na Pantovčaku i Dedinju.

O kakvoj nevinosti mi govorimo ako još uvijek odzvanja škrgut mitomanskog generalita Tuđmana kako je presretan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka. Ili dok “znanstvenički” na salvetama mrljači podjele Bosne ili dok sa Slobom Miloševićem dogovara humana preseljenja nehumanim metodama i tranšu nove pošiljke nafte za tenkove podno Vukovara. Ne bi li, kad je već taj grad poslužio kao bezumno žrtvovana kreditna kartica za upeglavanje nove Domovine (znate ono dok Mile Dedaković Jastreb vapije na liniji da se barem dvije hiljade djece oslobodi iz pakla, a dr. Franjo, između gema u tenisu, kaže ne može, ali dajte mi to faksirajte…), ne bi li Vukovar mogao doživjeti nešto drugo osim protokolarnog sjećanja na dan 18. studenog. Jer i danas je to grad gdje je život sramotno najskuplji – potrošačka košarica ovdje najviše košta! Nakon bogate multikulturalnosti, danas je to grad segregacije u školama, zatrovanih djetinjstava zbog naslijeđenih roditeljskih mržnji, grad prespore obnove (da se cigla na rukama nosila već bi se u 15 godina obnovio, ali curi lova na sve strane u ovoj korumpiranoj državi, drpa se i podmićuje, pa ne preostaje za ovakve izranjene slučajeve), grad u kojem civilne udruge biju tešku bitku da mu vrate njegove višestruke identitete, napredujući korak po korak. Uostalom, grad čiju će se tragediju tek onda posve oplakati kad se sjetimo hiljada mobiliziranih nesretnih dječaka u uniformama JNA, onih koji nisu imali bogate roditelje da ih pošalju u London, a koji su izdahnuli u blatu vukovarske opsade.

I dok se, recimo, u petak Split opijao ritmovima gosta iznenađenja Marka Perkovića Thompsona (ček, ček, nije li to onaj momak što spremno diže ruku uvis i vrišti “Za Dom spremni!” ali za plaćanje poreza nije spreman) u istoj opijenoj večeri na hitnu pomoć je iz Podstrane dopremljeno razderano tijelo silovane 20-godišnjakinje. Nakon teške operacije probudila se iz kome ali joj život i dalje visi o koncu. Bude li imala sreće i preživi, psihičke traume će nositi cijeli život. Silovatelj je priveden, a o četvorici s tuluma koji su očito sudjelovali kao pasivni promatrači nasilja, mediji ni policija ne govore ništa. I zato ne potežimo olako metafore o nebeskoj Sreći koja se spustila s milostivog neba, a med i mlijeko navodno je poteklo i prevelo ovu nevinu zemlju direktno u Raj. Jer, upravo je brutalno poniženo i izmrcvareno tijelo nesretne djevojke mučno točna metafora trenutka u kojem se nalazimo. Da imam djecu ne znam kako bih im danas objasnio što je zlo a što dobro. I da li bi umio obraniti ih od budućnosti koja dolazi.

Davor Špišić

Lupiga.Com via civilka.wordpress.com