Svjetski dan zaljubljenih, slavljen uz dužno sjećanje spram kršćanskog mučenika Sv. Valentina, poznat po kičerskoj komercijalizaciji ljubavi već godinama nadograđujem u skladu s intimnim svjetonazorom koji je po inerciji pratio emocionalnu busolu partnerica redovno regrutiranih sa Ženskih studija. Prešavši preko prijateljskog poziva kreme slovenskog pjesništva na koncert Lambchopa, znate koji ste, predao sam se hedonističkoj melankoliji uz playlistu koja počinje s „My Funny Valentine“ Cheta Bakera, u smjeru posljednjeg albuma Vesne Pisarović „The Great Yugoslav Songbook“, pojačavajući retro-volumen uz pripadajući esej (tzv. liner notes – op. aut.) filozofa Borisa Budena, samo da bi se nastavilo legendarnom suradnjom Ilegalnih emocija i Margita je mrtva, budući da Laibach nije bio pri ruci, uz sav respekt prema Neubautenima. Pored toga, u planu je bio i susret s autorom alternativnog turističkog vodiča kroz Bosnu i Hercegovinu, „Dođi, vidi, pričaj dalje“. 

No, jedan poziv – menja sve. Kolega s ÖRF-a, austrijske državne televizije, koji je proljetos snimao reportažu s maratona u Pjongjangu, zamolio me da pođem s njim na domjenak u veleposlanstvo Demokratske Republike Koreje u Beču. Povod je bio rođendan Velikog vođe. Provjerom na osobnoj stranici Velikog vođe, nije teško ustanoviti kako njegov rođendan pada na 16. veljače, a ne na Valentinovo. U skladu s imidžom posljednjeg bastiona komunističkog uređenja, ova rošada u datumima mogla bi se shvatiti i kao trolanje Valentinova i angažiranu dekadenciju u jednom. 

Naša sjevernokorejska domaćica (FOTO: Vid Jeraj)

O njegovom posjetu Pjongjangu, već smo sve pretresli ljetos, budući da se događaj pretvorio u obiteljski projekt. Naime, kolegin šogor je Berislav Sokač, menadžer Oraclea i maratonac-rekreativac koji je otrčao pet najpoznatijih svjetskih maratona širom svijeta, a u Koreju je došao promovirati svoj projekt Run Croatia u kojem sa sekom Ivom promovira Hrvatsku kao trkačku destinaciju. Tako je ovaj alternativni start-up, bio pothvat jedne supkulturne skupine iz regije koja je zakoračila u Koreju, sličan koncertu koji su održali i kontroverzni art-provokatori, slovenska rock-grupa Laibach. Povodom promocije albuma „Sound of Music“ u kolovozu 2015. godine i sami su pozvani u Pjongjang, a o istom se upravo snima i dokumentarac.

Odabravši svoju najbolju kravatu, pogled u ogledalo bio je dovoljan reality check da je za pripadnicu Osovine zla jedan okovratni dopupak možda i semantička zališnost, te smo u 18:30 moj kolega i ja, koji je također odabrao sličan dres-kod – blaženi samt! – stupili u dvorište veleposlanstva gdje su nas simpatični službenici legitimirali i propustili. 

Ambasada smještena u sivkastom radničkom kvartu 14. bečke općine, obična je mittelklasse jednokatnica, koja se sastoji od velike dvorane za audijencije ukrašena uljem na platnu koje ne dodaje previše kulturnoj ponudi Beča. 

„Povodom 75. rođendana velikog druga Kim Jong-ila, osnivača Korejske radničke stranke i naših naroda, koju je pod izvanrednim i dugogodišnjim vodstvom suosnovao s Kim Il-sungom, red je istaknuti kako se razvila u nepobjedivu revolucionarnu stranku te provela revoluciju i konstrukciju na putu ispunjenom pobjedom“, riječi su aktualnog vlastodršca Kim Jong-una, nekadašnjeg pitomca Vazduhoplovne gimnazije „Maršal Tito“ u Mostaru, gdje svoje školovanje nastavljaju i mlađi izdanci ove dinastije. 

Uz Velike vođe (FOTO: Vid Jeraj)

Valentinovo je, međutim, barem u svjetskim medijima, označila vijest o smrti Kim Jong-nama, sina osnivača države, bio je legitimni prestolonasljednik i polubrat Kim Jong-una. Posljednjih godina živio je diljem Macaa, Šangaja i Singapura, hvaleći se na Facebooku, kako živi punim plućima, uglavnom iznoseći u javnost svoje posjete kladionicama i bordelima. Otrovan je dok je na aerodromu u Kuala Lumpuru čekao na ukrcaj. 

Atmosfera u salonu ambasade, među olinjalim predstavnicima diplomacije još iz razdoblja Istočnog bloka, garnirana je rezerviranim modnim stilom u skladu s onom o boji ekrana radara jugoslavenske ratne mornarice. Među tima i takovima posebnu su pažnju izazivale konobarice odjevene u vjenčanice, predstavljajući korejske specijalitete. 

No, na tanjuru je drukčija situacija, kralj i kraljica korejske gozbe su tangpyeongchae, jelo od nokdumuka (škrobasta želatina od graha), kao i gejang, pohani i marinirani račići i škampe koji se mogu jesti kao kanape prigrisci, uz nezačinjena pileća jetrica. Zelje napa se služi kuhano i agresivnije zapapreno, dok se tjestenina služi hladna i prozirne je teksture. A tu je i boyangshik, zdravstvena linija prehrane koja nudi široku paletu specijaliteta koji se pripremaju i jedu posebno tijekom najtoplijeg 30-dnevnog razdoblja mjesečevog kalendara, zvanog sambok. Vjeruje se da će hranjenje toplom hranom poslužiti za obnovu kija, kao i seksualne i fizičke spreme izgubljene tijekom ljetne sezone koja traje samo mjesec dana, od sredine srpnja do kolovoza. U boyangshik spadaju ginseng, piletina, crna koza, abalone, jegulje, šaran, juhe od goveđe kosti, svinjski bubrezi i pseće meso. 

Za razliku od ostatka Azije, odnosno obližnje Kine, mlađi korejski naraštaji izražavaju gađenje spram psećeg mesa, budući da su psi i mačke vrlo popularni kao kućni ljubimci u Sjevernoj Koreji, te se pseće meso jede tek u posebnim situacijama, za primarno zdravstvene svrhe. Jedan od specijaliteta je i pseći penis, koji nije bio na meniju, budući da je riječ o poslastici koja se služi u hotelima za strance i dio je službene oralne propagande koja pokušava sakriti činjenicu da narod u zemlji daleko bogatijoj prirodnim resursima od svoje propulzivne industrijske sestre, Južne Koreje, živi u nutritivnoj pustinji. Naime, državom je devedesetih vladala velika glad u razdoblju otprilike između 1994. i 1998. godine, prouzročivši smrt procijenjenu na otprilike između 600.000 i 2,5 milijuna ljudi. 

Zemlja jutarnjeg mira i obećanja (FOTO: Vid Jeraj)

„Bio je mekan i grickast i istančane mesne arome, pomalo nalik na janjetinu iako je sama tekstura podosta različita. No, kako sam ga zalio s par piva, sljedeći sam dan osjetio da ne sjeda baš dobro na želudac“, pohvalio se Nick Rose pišući reportažu za Vice. No, zato je želatinozni kolačić s filom od maka, bio tajno gastro-oružje koje je vaš suradnik jedva preživio. Nalik na kanape sendvič s kakvim prstom crne ikre na svojem glutenoznom tjemenu, prilikom prvog ugriza pokazao se kao ne baš kompaktna struktura. Svakim sljedećim ugrizom, baza nalik kakvoj knedlici bez punjenja se pomicala, resetirala, a kontingent sline potreban da ju se sljubi – postajao je sve veći i veći. Trojanskog konja ne bi baš bilo diplomatski ispljunuti iz usne šupljine, pogotovo ne na rođendanu Velikog vođe, od pripadnika generacije koja oskudijeva šesticama s obje strane zubnog svoda, govorio je unutarnji glas. No, slavne olimpijske predispozicije jednog međunarodnog šarma i dinarsko-kunskog temperamenta prevagnule su i pospremile ovog kulinarskog aliena u podviđe gurmanstva, gdje mu je i mjesto. Tek s pivom popijenim kojih četiri sata kasnije na alternativnoj Valentinovo manifestaciji, koncertu GLBT-friendly bendova u klubu AU, ispario je i ovaj Unheimlichkeit. 

Uz dobrodošlicu meni i mojem kolegi koji bi trebao snimiti još koju reportažu o Sjevernoj Koreji u dogledno vrijeme, službenik ambasade za odnose s javnošću, g. Pak, natuknuo je nešto o razvoju surfanja u Sjevernoj Koreji, još jednog od sportova koji su popularni među ženskom populacijom, za razliku od establišmenta koji voli golf. 

U toplu bečku zimsku noć ispraćeni smo s monografijom Friedricha Epsteina iz 1984. godine, koja u svom naslovu ovu zemlju opisuje kao „zemlju jutarnjeg mira i obećanja“. Trebalo je ovo doživjeti i prespavati.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube