Pozornica je mjesto propitivanja i prosvjeda ili je kazalište kultivirana dosada? Kako kazalište pridonosi društvu i ima li ono danas političku važnost pitanja su na koji su odgovor pokušali dati redatelji Oliver Frljić i Mario Kovač te revolucionar, ideolog i kreativni direktor Miroslav Nune Popović, organizator mirnih prosvjeda protiv režima Slobodana Miloševića u Srbiji.

Dok se na ulicama Zagreba odvijao pravi primjer političkog teatra, u vidu zatvaranja ulica radi Joea Bidena i ostalih političara, u zagrebačkom Kulturno informativnom centru, nakon projekcije nagrađivanog dokumentarca „U glavnim ulogama: Nestabilni bjeloruski elementi“ o prosvjedima protiv diktatorskog režima Aleksandra Lukašenka, govorilo se o nekim drugim primjerima političkog teatra.

Povlačeći paralele između prosvjeda 2010. godine gdje su prikazani umjetnici bjeloruskog Slobodnog kazališta te situacije devedesetih godina prošlog stoljeća na ovim prostorima, Frljić, koji trenutačno mnogo pažnje pobuđuje radom u riječkom HNK-u, ustvrdio je kako institucionalno kazalište nije ni devedesetih pružalo otpor političkom režimu, a niti to radi danas.

„Kazalište mora iskoristiti svoju istinsku funkciju, no čini se da je propašću nezavisnog kazališta, propao subverzivni teatar“, kaže Frljić.

"Institucionalno kazalište nije ni devedesetihpružalo otpor političkom režimu, a niti to radi danas" (FOTO: Lupiga.Com)

S tim se složio i perfomer, kazališni i filmski redatelj Mario Kovač, iznikao iz nezavisne scene devedesetih, koji je svojim Schmrz teatrom izvodio performanse i predstave bez budžeta. Iako je tijekom tribine Kovač bio u funkciji moderatora te postavljao pitanja dvojici kolega, redatelj smatra kako danas više nema nezavisne scene.

„Nedavno sam vidio kako za jednu nezavisnu predstavu koja bi trebala kritizirati konzumerističko društvo, autori traže 40.000 kuna za produkciju predstave. Pitam se kako to može onda biti nezavisno kazalište“, rekao je Kovač.

Problem kazališta je kome se ono danas obraća, a Nune Popović smatra kako je veliki dio današnje javnosti nezainteresiran za ono što se događa u institucionalnim kazalištima, jer im to ne govori ništa o pravim problemima.

„Svi mi želimo biti voljeni, ali pitanje je s kim želiš komunicirati. Oni s kojima ja želim obično nemaju novaca da idu u kazalište“, dodao je Frljić.

I dok Bjelorusija, „posljednja istinska diktatura u Europi“ svojim stanovnicima osigurava socijalnu sigurnost, nešto što su zemlje regije izgubile dolaskom demokracije na naše prostore, Nune Popović ne može shvatiti kako netko može danas reći „a zašto se oni tamo bune“?

„Pravo pitanje je zašto se vi ne bunite. Zašto vi šutite? Paradoksalna je situacija da imate zemlju gdje je milijun puta teže, pogledajte današnju Srbiju, gdje živimo u demokraciji, gdje nam treba mnogo manje hrabrosti za promjene, ali toga nema. Bit pobune je u mijenjanju, a ako se može nije loše iskoristiti institucije za promjene“, zaključio je Popović.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com/screenshot YouTube