Baš na dan kad se na kioscima pojavio "Feral specijal" u povodu deset godina izlaženja, podijeljen je kamion novinarskih nagrada Hrvatskog novinarskog društva. Nijednu od dvadeset i kusur, koliko ih je podijeljeno nije dobio novinar Ferala. Sad bi netko mogao reći da je to nepravda, ali baš i nije tako. Naime, puno bi izgubili kad bi Feral svodili samo na novinarstvo, Feral je način razmišljanja, reagiranja, pisanja, čitanja, gledanja na stvarnost. Feral ima svoju vrstu humora, informacije, komentara, grafičkog dizajna pa čak i fotografije. Ako ćemo baš teoretizirati to je zaokružen koncept jedne ideje kako se narugati svemu ljudskom, a da se (p)ostane veći i bolji čovjek.
Ono po čemu je Feral možda najmanje velik je to što je netko poput mene, koji je kupovao još onu Slobodnu Dalmaciju subotom kad je Feral tamo bio podlistak, još uvijek nije otkrio čitav  Feral. Recimo, ne znam zašto, ali je tako, tek odnedavno sam počeo čitati Dražena Matošeca. Jednu večer grozničavo sam tražio stare Ferale i iščitavao Matošecove tekstove. Sjećam sam da sam tako svojedobno previđao kolumne Bore Ćosića. Sigurno sam tu imao neku apriornu pribadaču, ali više ne znam kakvu. I to je, mislim, oriđinalnost Ferala - ništa nije kako se čini. Znate li što je po struci Predrag Lucić? Kazališni redatelj, a nije u ovih 600 i nešto brojeva napisao nijedan članak o teatru. A Viktor Ivančić koji je živio u Sarajevu desetak godina, još nije napisao ni retka o gradu na Miljacki, ili o Bosni. U Feralovoj biblioteci objavilo je tridesetak autora, ali ne i Ćićo – njega je tiskao Duriex.
Uglavnom, stao sam kod Matošeca i Ćosića. Oni su sada, nakon naknadnog čitanja, pri samom vrhu mog redovitog obreda čitanja Ferala. Prva je i dalje Bilježnica Robija Ka, onda se vraćam na Informbiro Predraga Lucića, pa Marinko Čulić i onda zaokret u drugi dio novine na Berlin Apatrida. Ili, ako je Kovačnica, onda Mirko Kovač. Inače je četvrto mjesto držao Đermano Senjanović, ali je iz znanih razloga Ćićo preselio u subotnje izdanje Slobodne. Kad smo kod Ćiće, mislim da su i on i Dežulović puno izgubili na svježini u novim redakcijama. Ima i suprotnih primjera, recimo, Perišić je više došao do izražaja u Globusu. Šteta je što oni više ne pišu u Feralu, a isto vrijedi i za majstora reportaže Damira Pilića, Gojka Berića, Gordana Malića, Teofila Pančića i treba li reći – Miljenka Jergovića. Fali mi u ovom specijalnom izdanju njegov tekst. I, jasno, šteta što nam Bog nije poživio Miljenka Smoja, Vladimira Primorca i Željka Maganjića.
Nego da se vratim na onaj svoj hodogram čitanja. Za sredinu ostavljam hardcore štivo Ivice Đikića i Drage Hedla, šitove, Banca i Juraka, a za kraj vijesti iz budućnosti (da vidim što me čeka he!) i kolumnu Na kraju krajeva.
Nema malo čitatelja Ferala koji će reći nakon raspada velike trojke (A trojke su Đuro šta?) Feral više nije što je bio. Misli se na odlazak žustrog Bore Dežulovića, a od tada je prošlo mislim već četiri godine. Ono što se nakon toga pokazalo jest da je, ne umanjujući Borin doprinos, Predrag Lucić ipak big dog Ferala. Više je došao do izražaja i ako je dopušteno reći, u toj bjesomučnoj utakmici za čitatelje, a suprotivu smeću na kioscima i na vlasti, nije se toliko osjetilo Dežulovićevo neigranje.
Viktor je ono što je u Lakersima bio Magic Johnson. Ali, uz svu kvalitetu, Magic bez Worthya i AC Greena (to je Lucić u jednoj osobi) ne bi osvojio silne titule i ovacije. 
Što reći o Feralovoj biblioteci. Bolja još nije izmišljena, a ne vjerujem ni da hoće. Ako niste ništa iz nje pročitali, trk u Meandar (imaju popust ovih dana) i preporučam, za početak si zemite Mrku kapu Aristida Teofanovića.
Feral je izdržao deset godina na supstratu one manjine manjine hrvatskog društva koja misli svojom glavom. Čovjek više ne zna što je čudo, to što je izdržao Feral ili mi koji smo ga kupovali. I ova deseta godišnjica mature lakše mi pada kada znam da je i Feralu deset godina tek. Uglavnom, Feral tribune – Sloboda narodu!