Ponoć je već odavno prošla kada je ministar Kujundžić izišao iz zgrade Vlade. Iscrpljen još jednom dugom i besplodnom raspravom o zdravstvu, otpusti vozača te krene kući pješice. Taman je uhvatio malo svježeg zraka kada ga iza prvog ugla zgrabiše snažne ruke i uzletješe s njim u oblake. Profesor Kujundžić, kao i toliki prije njega, doživi sinkopu. 

Otvorivši oči, ministar ugleda malog vilenjaka, potom još nekoliko njih. Duboko uzdahne i okrene se na drugu stranu kreveta. 

„Ne, ne, profesore, morate se probuditi, ovo nije san. Dida je opet dobio žučni napad. Ne budete li mu pomogli može umrijeti“, povikaše vilenjaci u glas. 

„Tko je Dida?“

„Pa Djed Božićnjak. Dida ga zovemo od milja.“ 

Ministar polako ustane i praćen vilenjačkom svitom dođe do druge postelje gdje je izmučen od bolova ležao Djed Božićnjak. 

„Kako znate što mu je?“ 

„Ma tako je svaki Božić. Ne pazi što jede, pretjera i eto problema. Obično se u žuči zaglavi kamenčić i dok se ne izvadi, Dida samo jauče i stenje. Strah nas je da ne umre.“ 

„Ali ja tu ne mogu pomoći, nemam čime.“ 

„Imamo mi svu opremu. Prije je to rješavao vilenjak Doki, ali se on izgubio i nema ga već pet dana pa smo se odlučili za Vas. Nemojte nas sada iznevjeriti.“ 

„Naravno, ovo je san, ali je zabavan“, pomisli ministar, „a kada je već tako moram pomoći Didi“.

I ministar vješto, kako samo on zna, endoskopski izvadi žučni kamenčić. Djed Božićnjak se preporodi. 

Toga dana nastupi ludo slavlje: plesalo se, pjevalo, prevrtalo, jelo i pilo. A ministar – on je bio zvijezda večeri. Duuuugo je to trajalo i nije baš sve za prepričati pa ćemo dosta toga i preskočiti. Sutradan oko podneva Djed Božićnjak s vilenjacima dođe do ministra i zapita: 

„Kako ćemo Vam se odužiti?“ 

„Nije potrebno. Ja sam liječnik, svaki bi liječnik učinio isto.“ 

„Oho hooo, kakve lijepe riječi“, odgovoriše svi u glas. „Ali to kod nas ne prolazi. Dakle, slušamo želju.“ 

Ministar se nećkao, ali vilenjaci i Djed Božićnjak bijahu uporni. Nakon poduljeg razmišljanja, ministar, gledajući u pod, reče: „Doduše, imam jednu želju, ali je teško ostvariva“.

„Ju-hu, ju-hu, obožavamo teško ostvarive želje“, povikaše razulareni vilenjaci. 

„Pa eto, htio bih hrvatsko zdravstvo učiniti najboljim na svijetu“, potiho i gotovo više za sebe, prošapće ministar. 

Nakon beskonačno dugih sekundi suzdržavanja, nasta eksplozija smjeha. Čak se i Djed Božićnjak, iako mu je očito bilo neugodno, tresao od suspregnutog kikotanja. No, sjetivši se tko ga je spasio, ipak se uozbilji. 

„Oho-hooo. Ovo je stvarno izazov. Učiniti hrvatsko zdravstvo najboljim na svijetu? Oho-hooo. Fantastično, prekrasno. Hajde vilenjaci, ovo je pravi izazov. Što treba učiniti?“ 

Nastade muk. Dugi i teški muk. 

„Hajmo, hajmo!“, požurivao je Djed Božićnjak. „Pa to je tako jednostavno. Tolike godine radimo isto i još ništa niste naučili. Evo, natuknut ću vam rješenje. U adventu smo, što je najvažnije na svijetu?“ 

I dalje ni glasa. „No, no, idemo, lj… lj…, lj…“, poticao je Djed Božićnjak. 

Opet ništa. 

„Pa ljubav, sto mu sobova, ljubav je najvažnija!“, ljutito dreknu Djed Božićnjak. 

„Ljubav, naravno, ljubav!“, povikaše vilenjaci u glas. „Ljubav pokreće svijet!“ 

„Hrvatski su liječnici pametni, školovani, sve znaju o zdravstvu, a ono im ipak propada. Zašto, vilenjaci moji? Zato što im nedostaje ljubavi, ljubavi za javno zdravstvo. Dakle, kako im pomoći? Ispuniti ih tom ljubavlju. Je li jasno što treba, vilenjaci moji?“, poviče gromkim glasom Djed Božićnjak. 

„All you need is looove, loooove. Love is all you need!“, vilenjaci razuzdano zaurliču plešući i teatralno se hvatajući (uglavnom) za srca. 

„Idemo! Letite u Hrvatsku i obasipajte ljubavlju za javno zdravstvo sve liječnike. Neka ljubav bude s vama!“, riknu iz sveg glasa Djed Božićnjak. Vilenjaci u jatima krenuše na jug još uvijek pjevajući o ljubavi. 

I već te noći mnogi se liječnici malo zagrcnu kad ih tijekom šetnje iznenada zapuše snijeg. Bijaše to čudno, jer snijeg kao da je bio živ – bez obzira kako su se branili, snijeg im je ulazio u usta, nos i uši. Nedugo potom liječnici osjete navalu ljubavi za cijeli svijet, ali osobito za javno zdravstvo. Neki samo ustrepere od ushita, neki se počeše bezrazložno smijati, a neki čak i zapjevaše. 

I tako je sve počelo. 

Cijele su noći letjele poruke i pozivi uz obvezno „draga kolegice“ i „dragi kolega“ i k tome „moramo nešto učiniti“ i „to je ipak naše zdravstvo“ i još k tome „pa kako ćemo pogledati djeci u oči?“. Naravno, bilo je i niz nerazumljivih poruka onih liječnika koji nisu bili vični pisanju na pametnim telefonima. A ipak, svi su se razumjeli: problem lijekova mora se riješiti! 

Već su sutradan Hrvatski liječnički zbor i Hrvatska liječnička komora donijeli Deklaraciju o lijekovima po kojoj je zarađivanje na lijekovima nemoralno, a država obvezna proizvoditi besplatne lijekove. Vlada je istog dana raspisala natječaj za izgradnju prve neprofitne tvornice lijekova. Bio je to revolucionaran projekt u svakom pogledu: tvornica će biti pogonjena sunčevom energijom i energetski samoodrživa, proizvodnja će biti potpuno robotizirana, a lijekovi praktično besplatni. Zamisao je bila toliko očaravajuća da je zapalila internet: Potomci Andrije Štampara daleko u budućnosti; Hrvati - siromašni, ali velikog srca; Kako nas je Hrvatska postidjela – lekcija cijelom svijetu. Projekt je ganuo čak i samog Papu pa je obilna vatikanska donacija u cijelosti pokrila troškove izgradnje. 

Na predstavljanju projekta, u prepunoj dvorani Hrvatskog liječničkog doma pojavila se i robotica Sophia. „Ovo je veliki trenutak za suradnju robota i ljudi. Ovaj projekt pokazuje krajnji smisao robotizacije – dobrobit za cijelu zajednicu, a ne samo za bogate pojedince. Čestitam hrvatskoj vladi što je prva zakoračila u budućnost“, govorila je Sophia. 

Nasta oduševljeno klicanje, a potom i skandiranje njenog imena koje bijaše tako snažno da u Sophiji zatitraše novi strujni krugovi. „Što je to?“, pomisli Sophia uzbuđeno. 

A ministar Marić ponesen događajima i vičući iz sveg glasa obeća kako će država od sada uplaćivati svojih 2,5 milijardi zdravstvenih kuna u sustav. Uz to će i sredstva od poskupljenja cigareta i pića uplaćivati izravno u HZZO. 

„Kupujemo i dva PET CT-a i sve što treba javnom zdravstvu. Neka nam živi naše javno zdravstvo!“, uspio je uzviknuti ministar Marić prije no što ga je razdragana gomila ponijela na rukama. Tako je Hrvatska dobila besplatne lijekove vrhunske kvalitete. Neprovjerena (off label) terapija praktično je nestala. Nestale su i nuspojave, komplikacije i smrtni ishodi zbog nepotrebnog uzimanja lijekova. Zdravlje se građana bitno poboljšalo, a troškovi liječenja pali za trećinu. Zbog besplatnih lijekova i razumnog propisivanja terapije više od milijarde i pol kuna ostalo je u javnom zdravstvu. 

Internet je gorio, a najljepši je naslov bio: Hrvatski liječnici lavljeg srca rade ono o čemu drugi samo sanjaju. 

Naravno, učinci vilenjaka nisu poštedjeli ni ravnatelje bolnica. Čuvši što se zbilo s lijekovima i ispunjeni iznenadnom ljubavlju za javno zdravstvo, već su se sutradan svi sastali. U svega sat vremena dogovorili su ono što se nije dogovorilo 25 godina: ostaje svega desetak bolnica, a sve se ostale pretvaraju u poliklinike s uslugom dnevnog smještaja.

Ispražnjeni odjeli u bolnicama pretvoreni su u domove za starije. Kronični nedostatak smještaja starih i nemoćnih riješen je na potpuno neočekivan način. Oduševljeni, umirovljenici su ministra proglasili doživotnim počasnim članom. 

Čak se i višak od 7.000 nemedicinskog osoblja u bolnicama bezbolno zbrinuo. Dio ih se zaposlio u novonastalim domovima za starije, dio je otišao u mirovinu, dijelu je dokupljen radni staž, a jedan je dio odlučio uzeti otpremnine i potražiti novi posao. Zdravstvo se rasteretilo gotovo milijarde kuna godišnjih gubitaka. 

Najveća se promjena ipak dogodila u Osijeku. Izgradivši novu bolnicu, Osječani su staru i napuštenu pretvorili u elitni Grad za umirovljenike. Zbog cijene skrbi i smještaja koja je bila tek trećina cijene u zemljama zapadne Europe, u Osijek nagrnuše strani umirovljenici. Jeftini raj za umirovljenike na obali Drave bio je gotovo obvezni naslov i istovremeno odlična reklama u švedskim, njemačkim, finskim i britanskim medijima. 

Stotine milijuna kuna slijevaše se u gradsku blagajnu. San svih hotelijera - potpuna popunjenost 365 dana u godini - u osječkom se Gradu za umirovljenike pretvorio u stvarnost. 

Internet se još nije ni ohladio od vijesti o promjenama u hrvatskom zdravstvu, kada nekome pade na pamet depolitizacija. Želimo sami upravljati svojim zdravstvom; Gospodari, a ne sluge; Političarima politika, liječnicima zdravstvo; O lijepa, o draga, o slatka slobodo, zaori se fejsovima. Već su se sutradan svi liječnici odrekli svojih stranačkih iskaznica (osim onih rijetkih kojima je Sabor bio draži od pacijenata). Tako domovi zdravlja, bolnice i sve javne ustanove dobiše novi sustav upravljanja. Upravna vijeća i ravnatelji smjenjivahu se svakih šest mjeseci. Poslovanje i rad svih zdravstvenih ustanova postavi se na Internet. Građani prvi put u životu vidješe gdje se troši svaka zdravstvena lipa. 

Bijela revolucija u Hrvatskoj; Hrvatski liječnici preuzeli vlast u zdravstvu; Kada javno doista postane javno; Hrvatski liječnici ponovo jure u budućnost, samo su neki od naslova kojima su mediji popratili potpunu, temeljitu i konačnu depolitizaciju hrvatskog zdravstva. Više nije bilo zapošljavanja po stranačkoj liniji pa javno zdravstvo prestade biti mjesto uhljebništva. 

Poneseni novim događajima mnogi se privatnici vratiše raditi u javno zdravstvo. 

„Znam da mi mnogi neće vjerovati, ali tek rad u javnom zdravstvu daje konačni smisao liječničkom radu. Zarada nije presudna, osjećaj je presudan, a sada se osjećam potpuno ispunjenom. Nema ljepšeg nego zajedno sa svojim kolegama nesebično raditi za svoje sugrađane“, izjava je poznate borkinje za privatizaciju zdravstva koja je preplavila internet. U samo jednom danu snimka je imala dva milijuna pregleda te preko tri stotine tisuća ganutljivih, idiličnih i patetičnih komentara od kojih se ježi koža. 

I kada je već postalo normalno da se u Hrvatskoj događa nešto nenormalno, eksplodira nova vijest: Društveno poduzetništvo potpuno preuzelo promet ortopedskim pomagalima i Hrvatska ponovo prednjači. Neprofitne udruge koje su zapošljavale samo osobe s invaliditetom nicale su kao gljive poslije kiše. Sve su nudile HZZO-u pomagala upola jeftinije nego ranije. S obzirom na izostanak zarade, naglo padne nepotrebno propisivanje ortopedskih pomagala. Ukupni se trošak za pomagala gotovo prepolovi, a HZZO uštedi stotine milijuna kuna. Gotovo četiri stotine osoba s invaliditetom zaposlenih u neprofitnim udrugama za promet ortopedskim pomagalima po prvi put osjeti čaroliju stalnog zaposlenja. 

U ushitu, i oni proglasiše ministra doživotnim počasnim članom. 

Pritisnuta stalnim šokantnim vijestima iz Hrvatske kao i nizom kritika o vlastitoj neučinkovitosti u izgradnji jedinstvenog zdravstvenog sustava, EU napravi rebalans proračuna i odluči dio nepotrošenih sredstava dati Hrvatskoj. Formalni je razlog bio „poticanje daljnjih strukturnih, profesionalnih i moralnih reformi u javnom zdravstvu Hrvatske.“ 

I tako, još prije Božića, iznos ukupnog duga hrvatskog zdravstva, točno milijarda i stotinu trideset i tri milijuna eura pomoći za „rasterećenje od utega prošlosti i poticanje daljnjeg razvoja javnog zdravstva“ stigoše na račun ministarstva. Uz račun je stigla i formalna pohvala: „Europska komisija s pozornošću prati razvoj javnog zdravstva u Hrvatskoj kao mogući model izgradnje jedinstvenog javnog zdravstva u cijeloj EU“.

Naslovi poput EU birokrati konačno progledali; Hrvatska model za izgradnju europskog javnog zdravstva; EU napokon razumije budućnost, zavrtješe se po internetu i popratiše najveći poklon hrvatskom zdravstvu još od Rockefellerove donacije Andriji Štamparu 1926. godine.

Nije jasno jesu li se vilenjaci malo zaigrali ili su pogriješili u odabiru ili su bili preširoke ruke, no, ljubav prema javnom zdravstvu proširi se poput (prave) epidemije. Čak su i pacijenti odjednom počeli prekidati svoje bolovanje, a mnogi su odlazili raditi i bez doznaka. Trošak se bolovanja prepolovio. 

I nije stalo samo na tome. Tisuće se pacijenata javljalo u bolnice i poliklinike te otkazivalo nepotrebne, ali već dogovorene, preglede i fizikalne terapije. „Bolje se osjećam“, „Primite nekoga kome je hitnije“, „Moramo čuvati javno zdravstvo“, uz poneki iskreni „Ma to mi je trebalo samo da bih pravdao bolovanje“, bila su najčešća obrazloženja ovog nesebičnog postupka. 

Čekaonice, kao i liste čekanja, isprazniše se. 

I kada se činilo da su se sva čuda u hrvatskom zdravstvu već dogodila, mediji zaprime najavu iznimnog događanja u Ministarstvu branitelja koje će se odigrati točno u podne. I doista, u podne za stolom okićenim borovim grančicama i raznobojnim mikrofonima, sjedili su ministar Tomo Medved i predstavnik hrvatskih branitelja. Ogroman ček s prekrivenim iznosom uplate naslovljen na Ministarstvo zdravstva stajao je malo po strani. 

„Javno je zdravstvo jedna od svetinja za koju smo se borili. Nestankom javnog zdravstva nestao bi i smisao naše borbe. Stoga, kao što smo nekada davali svoje živote, sada dajemo svoja sredstva za spas našeg javnog zdravstva. Neka nam živi jedina Hrvatska“, vojnički kratko, bez okolišanja reče prekaljeni ratnik te u jednom potezu skine tkaninu koja je prekrivala iznos na čeku namijenjenom Ministarstvu zdravstva. A tamo se ispisan masnim, debelim brojkama ukaže iznos od okruglo i točno – tri stotine milijuna kuna! Tako su se branitelji odrekli ne samo ukupnog godišnjeg povećanja sredstava nego su još i debelo dodali iz svojih fondova. 

Ministar Medved i predstavnik branitelja ustanu, priđu jedan drugom te se zagrliše. „Evo Tomo, za naše zdravstvo, za našu Hrvatsku“. Ministar htjede nešto reći, ali mu riječ zapne u grlu. Čvrsto, onako ratnički i muški, još jače zagrli svog starog suborca. Osjećaji obuzmu obojicu i suze im potekoše niz obraze. „Da, za našu Hrvatsku“, teško dišući i skrivajući suze prozbori ministar. 

Fotografija dva zagrljena ratnika u suzama obišla je svijet. Hrvatski veterani na Božić dali najljepši poklon svojoj Domovini, brujao je Internet. 

Ipak, nisu svi bili tako oduševljeni neobičnim događajima. U Uredu za suzbijanje korupcije u zdravstvu, Nataša Škaričić upitno je gledala svoje suradnike. 

„Kako mislite sve je čisto? U zdravstvu sve čisto? Pa što je s vama?“, dalmatinski temperamentno poviče na svoje djelatnike. 

„Šefice, sve smo pregledali. Prije našeg osnivanja svi su ugovori s privatnim firmama uglavnom raskinuti, a onih nekoliko je ponovno sastavljeno i to bez zamjerke. Liječnici su se odrekli suradnje s farmaceutskim kućama, više nitko ne odlazi na plaćene kongrese, nitko nije u sukobu interesa. Bolnički liječnici više ne rade kod privatnika - to su čak kao nemoralnu radnju uvrstili i u svoj Kodeks. Znate i sami da su se privatnici potpuno odvojili od javnog zdravstva, posao s ortopedskim pomagalima obavljaju neprofitne udruge, nova tvornica lijekova nema potrebe ikoga vrbovati ni potplaćivati. Uostalom, nakon što je poslovanje svih zdravstvenih ustanova na internetu, kako uopće išta ukrasti? Ni od pacijenata nitko ništa ne prijavljuje - kao da je došao smak svijeta - za korupciju, mislimo“.

„Ovo je potpuno nestvarno“, pomisli ravnateljica Ureda. 

Na sam Badnjak, u Kamenitim je vratima visoki čovjek palio svijeću tiho mrmljajući: „Hvala Ti što si poštedio od tajkunizacije javni solidarni zdravstveni sustav. Hvala Ti što si spasio ovaj osiromašeni hrvatski puk. Tisuću Ti puta hvala“. Potom nastavi nešto o akademiku Štamparu, ali ga žena prekine: „Hajde Marijo, idemo na trg, vidi kako lijepo pada snijeg. Zar ne osjećaš kao da smo u nekoj čaroliji?“, požurivala je gospođa Drlje. 

Gotovo u isto vrijeme u mračnoj uličici na Gornjem gradu vilenjaci spustiše na zemlju ministra Kujundžića. On zausti nešto reći, ali ga oni spriječiše čvrstim zagrljajima. Potom se naglo, izvodeći obijesne akrobacije, vinuše put oblaka. 

Iako su mu vilenjaci odavno nestali iz vidokruga, prvi čovjek hrvatskog zdravstva još je dugo nepokretno stajao zureći u nebo. Suze, miješane s pahuljama snijega stizale su jedna drugu. 

A gore, visoko iznad oblaka orila se pjesma iz vilenjačkih grla. Tada neko poviče: „Tko ima najbolje javno zdravstvo?“ „Hrrvatskaaa, Hrrvatskaaa, Hrrvatskaaa!“, raskalašeno urlikaše vilenjaci što su jače mogli. Uslijedilo je skandiranje „Majstoriiiii smo, majstori!“, a potom vilenjaci uhvatiše Djeda Božićnjaka i započnu divlji ples. Tulumom do zore slavilo se ispunjenje do sada najtežeg zadatka. 

A u Saudijskoj Arabiji robotica Sophia ponovo je istraživala i po tisućiti put uživala u novim strujnim titrajima. „Kako je ta ljubav prekrasna. Unatoč svojoj nesavršenosti, ljudi su u pravu. Ljubav je smisao življenja.“ 

P. S. Sve su zamisli o reformi zdravstva preuzete iz knjige „Reforma zdravstva – priručnik za neznalice, političare i ministre“ 

*Autor je ovlašteni doktor Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Svi izneseni stavovi osobna su promišljanja autora i nisu službeni stavovi Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Nenad Pečur