„Vaše želje su na našim policama“ reklamni je slogan jednog trgovačkog lanca uoči Božića. Jesmo li pali toliko nisko da se naše želje mogu kupiti, i to na policama nekog opskurnog dućana?

Taj reklamni slogan najbolje odražava konzumerističku kulturu suvremenog svijeta koja čovjeka u doslovnom smislu svodi na kupca, potrošača. Ona čovjeka depersonalizira – on, dakle, nije osoba, nego tek jedan od mnogih „potrošača“. Svi smo u većoj ili manjoj mjeri „žrtve“ marketinški upakiranih obećanja o „ispunjenju naših želja“. Suvremeni svijet i naši odnosi u njemu funkcioniraju kao ogromni supermarket u kojem vrlo često uzaludno tražimo ispunjenje svojih želja na „policama“.

Naš svijet je svijet mnogih paradoksa (FOTO: tacno.net)

Ipak, je li ispravno zaključiti da su trgovački lanci i sveprisutni materijalizam ukrali Božić?

Promatran u komercijalističkom kontekstu, Božić odavno nije (samo) vjerski blagdan. U suvremenim sekularnim božićnim interpretacijama zaodjenutim u dirljive marketinške priče o velikom obiteljskom blagdanu i međusobnom darivanju ljudi, božićni blagdan izlazi iz tipično vjerskog ambijenta. Sekularizirana i komercijalizirana božićna slavlja posebno su karakteristika zapadnog kršćanskog kulturnog i civilizacijskog konteksta te često nemaju puno zajedničkog sa stvarnim teološkim značenjem ovog blagdana. Komercijalizacija i materijalistička logika života vjerske blagdane, ne samo Božić, pretvaraju u spektakularne komercijalne medijske, estradne i političke manifestacije, u kojima naziv „blagdanski“ ostaje tek okvir za mnoštvo različitih sadržaja i poruka, pa i onih koje su teško spojive s blagdanskim misterijima. Tradicionalnom kršćanskom i teološkom shvaćanju božićnog blagdana takve percepcije Božića mogu biti zbunjujuće i neprihvatljive, ali i one u sebi imaju i nekih pozitivnih stvari. Ljudi se u tim danima češće i radije susreću, trude se biti bolji, darežljiviji, susretljiviji i pomirljiviji jedni prema drugima. Božićno vrijeme i božićni ugođaj budi u ljudima, u intimi izlomljenih, ispražnjenih i izigranih duša, iskonsku čežnju za transcendentnim, ali i za licem drugoga, za blizinom drugih i pogledima u kojima osjećamo da smo prihvaćeni i voljeni.

Može li ovo potrošačko društvo pasti još i niže?

Može i, nažalost, vjerojatno i hoće sve dok se samo u sebi ne uruši. Nehumanost i prazninu potrošačkog društva s onu stranu njegova vanjskog sjaja, iskusili su i iskusuju mnogi. U zbirci eseja pod naslovom „Bijeda blagostanja - tržišna religija i njezini neprijatelji“ francuski filozof Pascal Bruckner govori o suvremenom čovjeku kao čovjeku ugašene čovječnosti – svedenome na potrošača, proizvođača, dioničara, kupca ili prodavača, vlasnika ili vlasništvo, o čovjeku nesposobnom da napravi hijerarhiju svojih pohlepa. Takva logika života nije samo karakteristika takozvanih bogatih zemalja i društava, ona je jednako, ako ne i više, prisutna i u siromašnim društvima kakva su naša južnoslavenska.

Sadašnjoj dominantnoj kulturi dehumanizacije čovjeka, može se jedino suprotstaviti osobno, pojedinačno, inzistiranjem na vrednotama koje čovjeku znače i koje su bitne za njegov život i njegove odnose (FOTO: prometej.ba)

Nezgodno je što u doba duboke ekonomske krize mnogi nisu u stanju poštivati uspostavljene „kodekse“ Božića i bogato darivati svoju djecu, što kod ljudi izaziva vrlo veliki pritisak, dok reklamni slogani nemilice udaraju na najniže osjećaje. Kako se nositi s tim i kako bi se ove nametnute vrijednosti uopće mogle promijeniti?

Naš svijet je svijet mnogih paradoksa. Jedan od njih je i taj koji spominjete. Upravo se u zemljama koje su „pogođene“ ekonomskom i socijalnom krizom najviše propagira potrošačka kultura koja „ubija“ ljepotu međuljudskog darivanja. Mnogi siromašni i socijalno ugroženi ljudi ne mogu pratiti taj ritam, jer si ne mogu priuštiti ni ono najosnovnije za život. To stvara duboki osjećaj nesreće i nezadovoljstva. Istodobno i oni najbogatiji i uz najljepše i najskuplje darove – prema njihovim osobnim svjedočanstvima – ostaju nezadovoljni, neispunjeni i nesretni. Kako god to u našoj neosjetljivoj, despiritualiziranoj i dehumaniziranoj kulturi života moglo izgledati patetično i romantičarski, čini se da su temeljna ljudska osjećanja, pa tako i osjećaj životnog zadovoljstva i sreće povezani s drugim ljudima, s osobama koje nam znače i bez kojih naš život gubi svoj temeljni smisao. Sadašnjoj dominantnoj kulturi dehumanizacije čovjeka, može se jedino suprotstaviti osobno, pojedinačno, inzistiranjem na vrednotama koje čovjeku znače i koje su bitne za njegov život i njegove odnose. Takvi ljudi su često „čudaci“ i neshvaćeni u svom vlastitom svijetu.

Što je, prema Vama, ono što u božićnim filmovima tako često spominju – „pravo značenje Božića“? Gdje se istinski događa Božić?

Blagdan Božića ne može ostati samo na ovoj izvanjskoj razini. Božić se ne može svesti tek na puko darivanje, na božićne običaje i folklor koji prati taj blagdan. Božić bi ljude trebao potaknuti na dublje razmišljanje o tajni utjelovljenja Boga, Božjoj čežnji za čovjekom i čovjekovoj čežnji za Bogom. Uz sve drugo što se iz ove tajne može iščitati, božićni blagdan bi kršćane trebao jače senzibilizirati za tajnu Boga, ali i za tajnu čovjeka uopće, njegovo dostojanstvo neovisno o nacionalnim, vjerskim, svjetonazorskim ili orijentacijskim pripadnostima. Drama betlehemske noći, rođenje Boga na margini života, u siromaštvu i skromnosti betlehemske štalice stavlja nas pred izazovno i ne baš jednostavno pitanje našeg odnosa prema ostavljenima, osamljenima, siromašnima, diskriminiranima kojih ima posvuda u svijetu, ali i u našem okruženju politički, socijalno i egzistencijalno ugroženih ljudi. Ukoliko blagdan Božića ne izazove promjenu u našim shvaćanjima i u našoj praksi, on će ostati samo izvanjska manifestacija bez dubljeg značenja, tek jedan u nizu (vjerskih) praznika. Božićni blagdan izvrće sve naglavačke, uspostavlja nove paradigme odnosa Boga i čovjeka, ali i ljudi međusobno. Biblijski tekstovi koji se čitaju u vremenu adventa (došašća), vremenu priprave za Božić stalno govore upravo o tome – o nužnoj promjeni čovjeka. Među njima su najprovokativniji i najizazovniji snažni i dramatični apeli proroka Ivana Krstitelja na obraćenje i na „novo čovještvo“.

"Smiješno je voditi 'teološke' rasprave o 'vjerskoj pripadnosti' Djeda Mraza" (FOTO: cro-eu.com)

Već desetljećima se u ovim krajevima i uz Božić i uz Novu Godinu vežu saonice i sobovi koji dovoze Djeda Mraza kako bi darivao djecu. U BiH godinama traje hajka na sjedobradog djedicu s ciljem da ga se, kao kršćanskog „uljeza“, izgoni iz vrtića i škola. Koliko zapravo kršćanskog ima u Djeda Mrazu?

Božić je, zahvaljujući globalizaciji i medijalizaciji, postao najpopularnije „praznikovanje“ suvremenog čovjeka u kojem na različite načine i s različitim shvaćanjima sudjeluju ne samo kršćani već i pripadnici drugih religijskih uvjerenja, pa i oni koji se izjašnjavaju kao areligiozni. Djed Mraz i simbolika koja se s njim povezuje imaju naravno dodirnih točaka s kršćanskom (božićnom) baštinom, ali oni su posve sekularizirani. Djed Mraz je zapravo sekularni „sveti Nikola“ – čovjek koji iz dječje perspektive i u dječjoj mašti ispunja i najnevjerojatnije želje i snove. „Hajka“ na Djeda Mraza – dobroćudnog i velikodušnog „prijatelja“ djece uz kojega se vežu njihove želje, snovi i čežnje je naprosto izraz ljudske i religijske gluposti i tuposti koja za posljedicu ima dječja razočarenja. Suvišno je i smiješno voditi „teološke“ rasprave i ideološko ratove o „vjerskoj pripadnosti“ Djeda Mraza. To za djecu nema ama baš nikakvo značenje jer ga sva djeca jednako doživljavaju. Zato Djeda Mraza treba prepustiti djeci i njihovoj mašti.

Razgovarao: Ivor Fuka

Lupiga.Com