Svoju Božićnu priču namjeravao sam naći u svom gradu, gradu kojeg neizmjerno volim, a na Badnjak je čaroban. Iako nemamo snijega Split je u te dane kada njegovi Splićani izađu u grad, još uvijek grad u kojem se, kako kažu, „vridilo rodit“. 

Ljudi nemaju doživljaj interijera, u Dioklecijanovoj palači sam te kamen nosi u to doba, doba u kojem su neki vjerovali da postojeći sustav, robovlasničko društvo nije za ljude i da će te kamene spomenike srušiti vrijeme, jer nisu namijenjeni za sve, za siromašne, za robove - već za gospodu. Ta romantična priča koja se na mnoge načine kroz cjelokupnu ljudsku povijest ponavlja, pretočila se u Oktobarsku revoluciju. U sve revolucije svijeta, koje je taj čovjek kojeg danas slavimo uspostavio. Ma koliko se povijest trudila da tu jedinstvenu poruku naruši, poruka života Isusa Krista bila je revolucija, kako za ono doba, tako i za ovo danas. No mnogi od mojih sugrađana niti su shvatili tu poruku, kao što nisu ni vladajući, nažalost ni dio klera i ta poruka ne dopire do ljudi kroz stoljeća. A trebala bi.

Svoju Božićnu priču namjeravao sam naći u svom gradu. Po prvi put zatvorenom, po prvi put izoliranom za njegove ljude. Još lani grad se tih dana punio sretnim ljudima, koji su uživali u kuhanom vinu, po prvi put razmještenim po lokacijama koje obasjane svjetlima trebaju da nam daju ugodu. Onaj suptilni osjećaj Božića … I moji sugrađani su pokušali imati taj osjećaj Badnjeg dana. Riva krcata, na Pjaci punoj nostalgije, na gradskim ulicama punim pokušaja sreće, na šetnji kroz grad – koji mi nije pružio ništa.

Tako je bilo lani, pa sam se ove „covid godine“ uputio na jedno sasvim drugačije mjesto. Svoju Božićnu priču naći ću u Zagrebu, na sasvim neuobičajenom mjestu. Mjestu zaboravljenom od svih, mjestu punom pritajene tuge i samoće. Mi, koji dolazimo na to mjesto znamo kakve su to pritajene samoće, tuga ljudi na koje se zaboravilo, a koji su nas sve toliko zadužili, ljudi koji su izgradili grad kojeg poznajemo. 

Svoju Božićnu priču našao sam među njima. Izgasio sam mobitel i neka mi oproste svi koji su očekivali moju poruku, moju čestitku. Ako ne znate da vas volim, da sam cijelu godinu s vama i da je to moja Božićna čestitka vama, moja ljubav kroz godinu, ne trebate se ljutiti zbog zaborava danas. Moje molitve vas prate cijelu godinu. Ako vam nešto znači moja poruka, iskreno, sutra ću vam je uputiti, jer sam danas na jednom mjestu na kojem se mobiteli koriste u drugačije svrhe. 

Svoju Božićnu priču našao sam u današnjici. Mislim da vas sve u mom gradu ove dane, a ukorite me ako se varam, nije dotaknuo Božićni duh, iako ste ga tražili, a niste ga našli. Raspršen, na mnogim stranama - a nigdje. Jer vam ga je ukralo ovo bešćutno vrijeme. Robovlasništvo koje vas tjera i ne da vam mira. Barem dva dana slobode. Slobode bez dužničkog ropstva, slobode bez robovlasnika koji vas zovu ili tjeraju da radite i ove dane. 

Svoju Božićnu priču našao sam na odjelu onkologije zagrebačke bolnice Rebro. U kutu, za pultom, u jednoj Princezi koja će i na ovaj Badnjak biti uz ljude. Ljude ostavljene, ljude zaboravljene, ljude koji više nemaju mogućnosti da se spuste u grad. 

Mjesto zaboravljeno od svih, mjesto puno pritajene tuge i samoće (FOTO: Lupiga.Com)

Ta djevojka odabrala je da bude uz njih. Mogla je, kako kaže, izbjeći dežurstvo na Badnjak, ali se sama prijavila za rad. Njene kolegice imaju djecu, a ona ionako zbog prirode posla i opasnosti neće kod svojih. Da se ne zaraze. 

Ta je djevojka ovaj Badnjak uz stare, uz nemoćne, uz dementne, uz one koji se sutra neće sjećati, niti nje, niti njene dobrote. Ta djevojka žrtvovala je Božić uz svoju familiju, žrtvovala je Božić uz vaš grad, vaš adventski sretni i bajkoviti osjećaj, koji vi nikada nećete priznati da ste ga imali, jer niste! Ona ga je jedina u ovom gradu imala.

Uz stare koje su ostali sami, bez svojih familija, bez svoje djece … Jer ih ne smiju posjetiti. Ona im nosi fritule, bakalar, pozdrave od njihovih najdražih. I ona je uz njih.

Ona je sestra na odjelu onkologije u Kišpatićevoj 12.

I uz nju, uz njenu dobrotu osjetio sam istinski smisao Božića, istinsku ljubav Krista koju na svim destinacijama svoga grada nisam osjetio. Osjetio sam i vidio samo ljude koji očajnički traže taj osjećaj. 

Istinsku sreću Božića doživio sam uz tu sestru, sestru koja me tiho ispratila i zaželjela mi sretan Božić. Meni, u kojem nikada neće biti toliko ljubavi, toliko žrtve i toliko spoznaje pravih poruka Isusa kojih ta djevojka ima. A sve što želi jest da bude medicinska sestra, da u bolnici brine za potrebite. 

Svoju Božićnu priču namjeravao sam naći u svom gradu, gradu kojeg neizmjerno volim, a na Badnjak je čaroban. Moja Božićna priča zasramila je prvo mene, jer sam shvatio koliko sam samodopadan, koliko sam lijen i koliko sam loš čovjek. 

Tome me naučila ta jednostavna djevojka. I to je moja Božićna priča i poruka. Samome sebi. Da od sutra budem bolji čovjek. 

Sretan ti Božić Princezo s odjela onkologije. I hvala ti za osjećaj Božića kojeg sam izgubio davno, a ti si mi ga vratila.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com