Imao je pravilne crte lica s buckastim obrazima i oštrim nosom, čiji se vrh jedva primjetno pomjerao dok je govorio, skužio je Eliot odmah, zainteresiran za čovjeka koji u tom trenutku nije pokazivao ni zrnce interesa za njega, ili se barem tako distancirano držao.

Tada se iz jednog panja moglo komotno srolati desetak jointova, što se s godinama poprilično promijenilo; uostalom, panj je kao mjerna jedinica u prodaji trave zauvijek iščeznuo, te su ga zamijenili nekad odokativno procijenjeni a nekad precizno izvagani grami iz kojih su nastajale petice, desetice, dvadesetpetice, pedesetice... Ovisno o tome koliko se novaca imalo za trošenje na travu, ali i koliko daleko se bilo spremno ići, nekad doslovno na drugi kraj grada a nekad u društvo koje je imalo potencijal biti opasno.

U ljeto 2008. bio je zauvijek kraj s panjevima, jer je tada – Eliot će kasnije tvrditi planirano – u cijelom gradu nestalo trave. Tijekom ljeta bi se određeni broj dilera doista zaputio na jadransku obalu spajajući posao i godišnji odmor, ali nikad tako da u cijelom Zagrebu nije bilo moguće naći niti jedan jedini joint. Nakon što je nestašica te jeseni misteriozno završila, na tržištu se pojavio navodni 'supergrass', kako su svi dileri brendirajući novi proizvod unisono ponavljali, koji je trebao biti mnogo bolja verzija obične trave. Cijena je bila sve samo ne prava sitnica, nego bezobraznih 100 kuna gram, iz kojega se uz oštre mjere štednje moglo izvući maksimalno pet jointova. Zato se masovnije pojavio i skank, koji je naravno bio još skuplji, tako da su najlakše droge pred kraj prvog desetljeća 21. stoljeća bile zastrašujuće skupe, otprilike kao danas cijene režija u gradu.

Eliot je kao bivši profesionalni diler i vječni konzument, budimo realni - ovisnik, bio detaljno upoznat s mijenama na tržištu trave, a sve je preko njega počeo pratiti i Denis, u međuvremenu njegov najbolji prijatelj, u jednom periodu i povremeni ljubavnik, neko vrijeme i cimer dok je bio u bio u potrazi za stanom nakon što se zbog velike svađe odselio iz onoga u kojem je živio s (bivšim) dečkom, te odavno osoba s kojom je najviše volio zapaliti.

(FOTO: Pixabay)

To im je bio i plan za ovaj proljetni petak, kada je u smiraj dana Denis – iscrpljen od posla  – došao do Eliota u njegov jednosobni stan. Protuprovalna vrata su se otvorila a iza njih je izletio Eliotov osmjeh i kratki pozdrav, zapečaćen njihovim standardnim cmakanjem u usta. 

-Ne mogu ti opisati koliko se večeras želim napušiti. – odmah je rekao Denis, na što je Eliot spremno dodao: 'Znam točno kako se osjećaš! Ali, možda bi se prvo trebao istuširati jer se fakat osjetiš na znoj.'

-Tako je to kad čovjek ima posao! – namignuo je Denis i onda nastavio više za sebe dok je ulazio u malu kupaonicu i sa sebe bacao smrdljivu odjeću. - Cijeli dan sam hodao po gradu, uspio i jednom pokisnuti, pa se sve to još osušilo na meni... 

Desetak minuta mu je trebalo da sapere sa sebe radni dan, te se osjetio preporođeno oblačeći čistu majicu koju mu je Eliot bio pripremio. Bio je to samo jedan komad odjeće s police ispunjene Denisovim stvarima, koju je već dugo imao u prijateljevom stanu.

-Wassup?- pitao je Eliot, izvaljen u velikoj crnoj kožnoj stolici ispred stola s kompjuterom.

-Zasad samo to da ćemo potrošiti 200 kuna na peticu. – nasmijao se Denis. – Javio sam se već mom dileru ali on nema ništa, kaže bit će 'možda sutra, najvjerojatnije sljedeći tjedan'. Well, fuck that! Ovaj je tjedan bio previše smor da se ne bi uništio od trave.

-Okej. Ako želiš baš nešto dobro, onda bi trebali do Dubrave...

-Neee! – ciknuo je Denis namjerno dramatično, kolutajući očima. – Je l' moramo baš ići u tri pičke materine and beyond? Đubrava?!

-If you want you money's worth...

-When did I care about that? – prekinuo je Eliota i objasnio da nema energije za neku veću spletku večeras. – Hajdemo samo srediti najbolje što se može srediti ovdje na kvartu i napušiti se ko ljudi.

-Toliko godina je prošlo i kao da te nisam ništa naučio. – uzdahnuo je Eliot. – Za dobar điks vrijedi otići i malo dalje.

-Neki drugi put, molim te. Za razliku od tebe ja nisam danas imao taj luksuz da drkam po WOW-u satima, nego sam ekšuli radio. I ne da mi se sad ići u fakin Dubravu.

-As you wish. Uvijek provodiš klasni rat! – dječje neuvjerljivo se namrštio Eliot. - Idem onda obaviti par poziva.

Denis se izvalio na veliki Eliotov krevet i listao novi broj New Yorkera, koje je Eliot redovito uzimao od svoje mame nakon što ih ona pročita, iako većinom kao podlogu za rolanje jointa ili slaganje punjenja za bong. Eliot je obavio nekoliko telefonskih razgovora, predstavio Denisu opcije, na koje je ovaj reagirao sa svojim uobičajenim slijeganjem ramena.

 ***

Dok su silazili niz stepenice prema trećoj etaži podrumske garaže na Kvatriću, grickajući vrele bučnice iz obližnje pekarne, osjetili su sve snažniji miris benzina, iza kojega se skrivao vonj mokraće i dima marihuane. Sažvakali su bučnice do kraja, pogledali se na kratko, poručujući time jedan drugom da su spremni za akciju, te širom otvorili vrata koja su vodila prema parkingu. Nije bilo baš mnogo automobila na najnižoj etaži garaže, tek desetak, ali je zato cijeli prostor odjekivao glasovima mladih huligana koji su ga izabrali kao svoju bazu i mjesto za provođenje večeri vikendom. Iz graje se nije mogla uhvatiti ni jedna cijela rečenica, nego samo groktaji smijeha, izrazi poput 'buraz' i dvadesetak obrijanih glava u mužjačkom naguravanju i smijehu, sa strujom jedva skrivene agresije u glasu i stavu. 

Denis je imao dovoljno iskustva s takvim tipovima ali je uvijek bio gost u podzemnom svijetu, koji ga nikad nije fascinirao niti privlačio, osim kao povremeni safari među ljude kakvi nikad ne bi mogli biti dio njegove svakodnevice, bezumno meso kakvo se s periferije grada slijevalo u centar kad bi na Trgu bana Jelačića bio Thompsonov koncert. Eliot je zato bio svoj na svome, s obzirom da mu je visokorazvijena socijalna inteligencija omogućavala integraciju u različite kontekste, uključujući i ulični, za koji je mijenjao držanje tijela, način hoda i gledanja, namjerno osiromašio vokabular i kojiput znao stati usred rečenice, nonšalantno pljunuti na pod, te onda nastaviti s pričanjem. Iako je Denis često ironizirao prijateljevu mačo pozu iz takvih situacija, zapitavši ga jednom i ne misli li da mu nedostaje čačkalica u kutu usana, Eliotova snalažljivost mu je davala osjećaj sigurnosti, jer je imao priliku par puta vidjeti kako ih kombinacijom maestralnog muljanja i neizgovorene prijetnje nasiljem vadi iz usranih situacija, za koje se treba doduše reći da su većinom bile rezultat njihovih preuzetnih kalkulacija i pokušaja da u sitnokriminalnim spletkama beskrupulozno izvuku najviše za sebe.

(FOTO: Pixabay)

-Buuuuuraz!- glasno je rekao Eliot zamahujući široko desnom rukom koja se u pozdravu spojila s rukom devetnaestogodišnjeg skinheada. Denis je stao sa strane i kimnuo glavom, sretan što ne mora nezgrapno odigrati ritual rukovanja sa ćelavim tinejdžerom. Simbe je zapravo bio Musliman iz Bosne, pravog imena Besim, koji je s roditeljima kao beba izbjegao zbog rata u Zagreb, gdje se tijekom godina asimilirao u reprezentativan primjerak kvartovskog neoustaše, gorljivog navijača Dinama i velikog protivnika svega nepurgerskog i neheteroseksualnog. Da Simbe nije bio pred njime, Denis bi Eliota za ovaj opis, koji mu je izrekao dok su šetali prema Kvatriću, optužio da je izmišljanje stereotipa. 

-Šta trebate?- pitao je Simbe pogledavši prvo prijateljski Eliota, a onda podozrivo Denisa, koji je u susretima s onime što je nazivao 'ljudskim škartom' dobivao nesvjesnu aureolu oholosti, pa tako i ovaj put.

Eliot je odmah registrirao promjenu atmosfere, te s osmijehom uskočio: 'Vas dvojica se ne znate, jel' da? Ovo ti je, buraz, moj frend Denis. Ovo je Simbe.' Denis je sa ciljanošću pokreta skrivao blagu nervozu, te se polako pozdravio sa skinheadom, koji i dalje nije zračio pretjeranom susretljivošću. Već pijana banda iz pozadine je dobacivala, pokazujući da im smeta prisustvo dvojice gostiju sa njihovim nedovoljno hrvatskim izgledom i više od milimetra kose na glavi.

Simbe je zavukao ruku u lijevi džep i iz njega izvukao lopticu trave zamotanu u najlon, te ispružio ruku. Denis je hitro ostavio zgužvanu novčanicu od 200 kuna na njegovom dlanu a skupio smotuljak, pazeći da im se prsti ne okrznu, te promrmljao 'hvala'. 

-Buraz, vidimo se!- prodrmao je Eliot Simbetov i dalje ispruženi dlan, a onda su se obojica na peti okrenula i zaputila prema izlazu. Eliot je pokretom očiju naredio da ubrzaju, te Denisu da se ne okreće dok je sam zabacio glavu u stranu, praveći se da namješta šiltericu. U tišini, koja je služila i za to da mogu čuti korake iza sebe, hodali su do vrata etaže, a iza njih se s ubrzanjem popeli uza stube do površine. Svježi zrak Kvatrića, odnosno svježiji od ustajalog garažnog, ispunio im je pluća u dubokim udisajima, kojima su otpustili napetost od prije nekoliko trenutaka, a onda su se pogledali i opalili smijati.

Denis je povukao Eliota za ruku da krenu hodati dalje, bez obzira na napad smijeha, pa su brzim korakom prešli preko Kvaternikova trga do Šubićeve. 

-You did good. Mislio sam da ću se morati potući tamo dok ti bježiš. – rekao je Eliot.

-Hvala ti što si se hipotetski žrtvovao za mene.

-Oh, shut up. Gdje si stavio to?

-U džepu mi je.

-I šta ako nas zaustavi murija?

-Pa mene u životu nikad murija nije zaustavila, ne izgledam sumnjivo.

-Ja izgledam, zato i kažem. – nasmijao se Eliot. - Zbuksaj to u gaće, pliz. 

-Ne želim gurat travu pod jaja.

-Ako te to smeta kasno si se javio, jer ovih si godina popušio gro trave koja je prethodno bila pod mojim jajima. 

***

Za pet minuta su bili nazad u Eliotovom stanu, ustrčavši uz stepenice zadihani i uzbuđeni što će im alveole uskoro ispuniti ogromne količine THC-a. Time je razočaranje bilo još više kada su rastvorili najlonski smotuljak, iz kojeg se nije odmah osjetio jaki miris trave, zbog čega su obojica, obraz uz obraz, nabili noseve u sasušeno bilje i duboko udahnuli. Skoro pa ništa.

-Krdža. – prvi je progovorio Denis, dok je Eliot ljutito gledao u vjerojatno najlošiju travu koju je sredio u proteklih nekoliko godina, nešto što je očito bilo posađeno u divljini i bez ikakvog nadzora, s impotentnim vrhovima punim sjemenki. 

-Yep. – konačno se složio Eliot, sada spreman i na to da razbije najbliži lomljivi predmet.

-Pa hajde da složimo jedno punjenje i vidimo djeluje li išta... – predložio je Denis s lažnom nadom, koju nije ni pokušavao prikriti.

-Hajde. – uzdahnuo je Eliot. – Koji jadnici, trebali smo tamo pogledati i prije nego smo dali dvije bulje. Zajebao nas je glupi Allah-skinhead!

-Koje je prvo pravilo? – kiselo se nasmijao Denis, pitajući prijatelja da ponovi ono što mu je tijekom godina bezbroj puta savjetovao: nikada nemoj dati novac dileru prije nego vidiš što ti nudi. 

-Oh shut up. I ti si bio tamo...

-I'm just calling it like I see it. – opet je Denis citirao omiljenu Eliotovu rečenicu.

-Hoćeš reći da sam ja kriv?

-Hoću reći da složiš jebeno punjenje pa da vidimo vrijedi li to govno za koje smo upravo dali 200 kuna barem nekih 20 kuna.

U ne baš napetoj, ali ne i ugodnoj tišini Eliot je sjeo za radni stol, iz ladice izvadio komad papira i škarice, te počeo sitniti jedan od sasušenih vrhove, iz kojega su na sve strane prštale sjemenke. Denis je uzeo bong i stavio ga pod jaki mlaz hladne vode u lavabou, puštajući da se prljava tekućina izlije pod pritiskom svježe. Onda se vratio do Eliota, koji je namršteno probirao kroz komadiće trave, izdvajajući iz njih zelenkaste ili čak žućkaste sjemenke. 

-Idemo na kvantitet. – rekao je Eliot i započeo sjeckati još jedan otužni vrh.

Za tri minute je sve bilo spremno, bong čist i sa svježom vodom, a u punjenju do vrha trava sumnjive kvalitete s mnogo manje umiješanog duhana nego što bi inače stavili. Inače bi se znali raspravljati i oko toga tko će prvi povući dim, ali ovoga puta Eliot je bez riječi ispružio bong prema Denisu. On je uzeo stakleni alat u ruke, prislonio usne na gornji otvor, škljocnuo upaljačem i počeo kuriti krdžu. Vrat bonga se ispunio gustim bijelim dimom, koji je u sekundi usisan u Denisova pluća, odavno istrenirana konzumirati do posljednje molekule. Vratio je Eliotu bong, a onda polako izdahnuo dim, čekajući da ga počne obuzimati trava. Cijelo tijelo mu je trebala oduzeti ugoda od koje bi mu kože počela briditi, nakon čega bi uslijedili valovi topline i utapanje u potpunoj opuštenosti. Ovaj put je izostalo baš sve, osim što se teško nakašljao od kiselog ukusa u ustima i katrana u plućima, dok je Eliot spalio ono što je ostalo u punjenju. 

 
(FOTO: Pixabay)

-I?- pitao je Denis.

-Govno.

-Na kvadrat. A tako sam se želio napušiti...

-Fakat mi je žao zbog ovoga.

-Događa se.

***

Vani je pao mrak a nebo je izgubilo svoj ljubičasti sjaj. Eliot je ugasio veliku stolnu lampu, koja mu je inače osvjetljavala stan, pustio 'Hide and Seek' od Imogen Heap u Winampu i legao pored Denisa na krevet. Sklupčao se s njegove lijeve strane, naslonivši mu glavu na srce, i uživao u zajedničkom slušanju pjesme koja je glasno ispunjavala mali stan. Mnogo su već puta, zatvorenih očiju, u mraku i blizu jedan drugog, slušali muziku, usredotočeni samo na zvuk i emotivnu reakciju na njega, podijelivši osjećaje koji su ih tada obuzimali. Denis je mogao zaključiti po izboru pjesme kako njegova prijatelja nešto tišti, ali je razmišljanje ostavio za kasnije i prepustio se čežnji vokala. Isključivši misli konačno, Denis je osjetio nemir i tugu u Eliotovom tijelu, koje se čvrsto prilijepilo uz njegovo, te je spustio svoju lijevu ruku na raščupanu kosu koja mu je dirkala obraz i počeo ga lagano milovati. Eliot se još snažnije stisnuo uz njega i teško uzdahnuo, od čega su Denisa prošle srsi brige. Priljubljeni jedan uz drugog, frustrirani time kako ih je mali skinhead zajebao, obojica sada zaraženi Eliotovom neizgovorenom sjetom, dočekali su kraj pjesme potonula raspoloženja, u kojem je jedina utjeha bila što u tome nisu sami sa sobom.

Denis se odlučio tišinu prerezati direktnim pitanjem: 'Što ima s Lucijom?' Bila je to Eliotova djevojka koja je od početka njihove veze, prije dvije godine, živjela u Švicarskoj, gdje je studirala međunarodnu ekonomiju na skupom privatnom fakultetu. Lucija je bila i veza prema svijetu iz kojega je Eliot poticao, svijetu dobrostojećih i profesionalno realiziranih, sređenih i pristojnih, s ambicioznom djecom koja nasljeđuju obiteljske biznise, poput odvjetničkih kancelarija i umjetničkih galerija iz hobija, i sinekure, primjerice katedre na faksu, ili samostalno ostvaruju zavidne karijere, svijetu statusa i unaprijed određenog postignuća u kojima se kao vrhunsko mjerilo uzimao novac s patinom prestiža. Denis je dobro poznavao taj svijet, jer su mu se često otvarala vrata u njega, koja je s hinjenom nezainteresiranošću ignorirao, zapravo ispunjen gađenjem i prezirom za zagrebačke buržuje i njihove agramerske rituale, naročito sve one nepodnošljive verbalne umanjenice kojima se sve što je iznad nevisokog nivoa ovog grada trebalo biti svedeno na minornu zagrebačku mjeru.  

-Prevarila me kad je išla u London, i sad laže o tome. – odgovorio je Eliot bez okolišanja. – U osnovi je među nama sve gotovo, osim što ona odbija priznati da je tako, nego pravi idiota od mene i tjera me da se pravim slijep pred onime što mi je skroz jasno. Ona mene uopće ne voli.

Denis ništa nije rekao, nego je samo čvrsto zagrlio Eliota, znajući da njegovoj romantičnoj duši riječi ne mogu ponuditi zadovoljavajuću utjehu.

***

- Joj, kako mi se ne da...

- Javi se, možda je važno.

- Sto posto je neki nepoznati broj.

- Pa svaki ti je nepoznati, imaš pet memoriranih.

- Hoćeš se ti javiti kad ti toliko znači?

- Aj ne seri. Ili se javi ili isključi zvuk, iritira.

- OK, OK...

Eliot je skočio iz kreveta, u dva koraka došao do radnog stola i javio se na mobitel sa svojim karakterističnim 'yello!'. Pozorno je slušao osobu s druge strane, a onda se okrenuo prema Denisu i razvukao usne u vrlo zadovoljan osmijeh. 'Može, buraz, može. Evo imam baš kod sebe peticu jebene đike, pr-vo-kla-sno. Ne, nisam doma, možemo se naći za deset minuta na Džamiji. Aj aj, zovu me i drugi da isfuram, pa dođi na vrijeme. Ma super je, razbija. OK. Bok.'

-Imam osjećaj da ćemo vratiti izgubljenih 200 kuna. – ispravno je zaključio Denis.- Hoćeš da idem s tobom?

-Može, jer onda idemo direkt kod Fifija, ako je u stanu to nam je sad najbolje. 

***

Na Džamiji više nije bilo skejtera, tek nekoliko vlasnika pasa koji su svoje ljubimce izveli na večernju šetnju i sranje. Zato su Denis i Eliot odmah registrirali zvuk rolanja po betonu, te se okrenuli prema mršavoj figuri sa šiltericom koja im se iz pravca ulice Račkog približavala na skejtu. Dečko se vješto popeo na pločnik, a onda doskejtao do njih, s Eliotom obavivši elaboriran ritual pozdravljanja, koji je uključivao prste, dlanove, pa čak i lakat. Kada su završili mladi je skejter u šaci imao peticu krdže, uvjeren da je upravo sredio najbolje i najkvalitetnije, dok je Eliot u zadnji džep svojih uskih traperica stavio 200 kuna.

(FOTO: Wikipedia)

Denis je stajao oko metar i pol sa strane, uživajući u ljepoti mladog skejtera, kojemu su hipi-roditelji nadjenuli ime Amon, očaravajućeg pripadnika supkulture koju je jedinu smatrao seksualno uzbudljivom. Uostalom, baš to je bilo ono što ga je kod Eliota privlačilo najviše, njegovo vitko tijelo žičastih mišića, sa sposobnošću balansiranja, savršene ravnoteže i kretnji bez trzaja, koje su se prelijevale jedna u drugu bez obzira na situaciju. Pa čak i onda kada se Eliot preračunao baš pred Džamijom prije koju godinu, u želji da pred Denisom izvede spektakularan skok i flip, što je završilo padom na lice i dubokom rasjekotinom iznad lijevog oka, zbog čega mu je Denis – zastrašujuće hladnokrvan u kriznoj situaciji – odmah pritisnuo svoju majicu na čelo, skinuvši je u dvije sekunde, kako bi zaustavio gejzir krvi. Za pet minuta su pak bili na Traumi u Draškovićevoj, gdje se Eliot muški držao, ne pustivši ni suzu dok su mu šivali natečenu ranu, dok je Denis u čekaonici imao priliku doživjeti svoj odgođeni živčani slom, potaknut strahom da mu se prijatelj nepovratno unakazio. Danas je od toga ostao tek frajerski ožiljak, kojim se Eliot vrlo ponosio, često i rado prepričavajući ljudima kako ga je zadobio.

Denisovo snatrenje prekinuo je Eliot s uzvikom 'Idemo!', zagrlivši ga preko leđa, pa su se zaputili nazad prema Zvonimirovoj, obojica ponovno puni elana i prilično samozadovoljni što su svoj zajeb proslijedili nekome drugom. Grižnje savjesti nije bilo, jer su obojica izvrsno iz iskustva naučili da nema poštenja među dilerima, što je lekcija koju su višekratno i sami dobili od onih koji su ih tijekom godina znali prevariti. 

-Seksi ti je Amon, priznaj. – namignuo je Eliot.

-Je li on uopće punoljetan?

-Vjerojatno.

-Pa jest seksi, ali ni blizu kao ti.- uzvratio je Denis provokaciju.

-Sram te bilo, pa ja imam djevojku. – glumio je zgražanje Eliot.

-Imaš li je? – zagrizao je na bolno mjesto Denis.

-Zla tetko.- nasmijao se Eliot i krajičkom oka pogledao svojeg prijatelja, prisjećajući se koliko se morao namučiti da ga prvi puta zavede, nakon što je shvatio da su njegova povremena eksperimentiranja s pederskim seksom u ranim dvadesetima bila samo uvodna vježba za sve ono što je htio činiti s muškarcem kojega je najviše volio. Denis je bio suzdržan, između ostaloga i zbog svoje rigidne ideologije koja ga je sprječavala da ikad seksualno petlja sa strejterima, što je smatrao naročito patetičnim i tipičnom opsesijom neiživljenih ormaruša, ali je stupanj tjelesne bliskosti koju je s Eliotom, tada na vrhuncu svoje emo faze i često sa šminkom na licu, uspostavio već prvih mjeseci njihova poznanstva na kraju neizbježno doveo do seksa. Morao je popustiti pred činjenicom da se u ovoj neuobičajenoj situaciji između njih dvojice strejt dečko, koliko god se Eliot znao činiti sve samo ne heteroseksualnim, želi jebati s njime iz neukaljane prijateljske bliskosti. Iako su obojica uživali u tim povremenim izletima, nije im uopće smetalo kada su se poslije godinu dana prorijedili i u konačnici postali izlišni, a da nikad nisu ugrozili ili ograničili njihovu opuštenost i osjećajnu povezanost, nego baš suprotno.

***

Posivjela zgrada na križanju Šubićeve i Zvonimirove nekad je možda imala lijepu fasadu, no sada je izgledala kao ruina koje se inače mogu vidjeti samo u zapuštenim predgrađima zapadnoeuropskih gradova. Eliot je mrzio Zvonimirovu ulicu, sa njenom prometnom bukom, zabarikadiranim izlozima propalih radnji i par birceva u kojima su sjedili kvartovski kroneri ili besposleni branitelji na izdašnim državnim mirovinama, koji su naricali da se 'za ovo nisu borili'. Naročito ju je mrzio jer je u njoj prvi, no ne i posljednji, put pao. Jedino što je Eliot volio u Zvonimirovoj, uz mrežu tramvajskih žica na križanju sa Šubićevom, koja je njegovo oko fotografa fascinirala mondrianovskom linearnošću, bila je adresa na kojoj je živio Fifi, kvartovski diler svega od trave pa nadalje.

Pustio je Denisa da pozvoni, ali reakcije na interfonu nije bilo. Denis je pretpostavio da su svoju količinu sreće za večeras iskoristili uvaljivanjem krdže Amonu, zahvaljujući čemu su se tek uspješno vratili na početnu poziciju od prije dva sata: 200 kuna, nula grama trave. Fifi je očito već bio negdje vani, završivši danas s kućnim posjetama.

- Idemo u Dubravu dok još voze tramvaji. – predložio je Denis poraženo, računajući u glavi. – Najkasnije do ponoći smo nazad kod tebe. Valjda nas nitko neće usput ubiti.

(FOTO: Wikipedia)

- Neće te nitko ubiti u jebenoj Dubravi, ljudi u ovom gradu uspijevaju živjeti i izvan poteza Britanac-Kvatrić. – kolutao je Eliot očima. –Ali nema smisla ići u Dubravu samo tako, trebam nazvati da vidim isplati li se ići. I to za peticu...

- Pa zovi. – nervozno je uzvratio Denis. – Mrzim Zagreb, mrzim ga! Samo u ovoj rupi od grada je moguće da je nemoguće srediti malo fakin trave u petak navečer. U Berlinu ušetaš u jebeni park u Friedrichshainu i ne možeš se obraniti od ljudi koji ti nude travu, šit, skank, kajgod. A ovdje kao da je riječ o atomskoj fizici. Da želimo otići na cajke i sredit idiotski spid i uz Cecu vrištat 'Za dom spremni!', ne bi bilo problema, ali trava, e to je nemoguća misija u Zagrebu!

Eliot je smireno gledao Denisov izljev nemoćnog bijesa, naviknut odavno na takve situacije. Razlika među njima je bila u tome što je Eliot znao da Zagreb nikada ne može biti ni drugačiji ni bolji, pa ga grad nije toliko izluđivao. Pustio ga je da završi, a onda rekao: 'Chillax. Evo sad ću nazvat Mirkeca pa ćemo znati idemo li u Dubravu.'

- Mirkeca.- prezrivo je ponovio Denis, gadeći se na još jedan purgerski deminutiv, dok je Eliot telefonirao.

- Oj, buraz. Zeper je. Da, da. Peticu. Pa za nekih sat vremena. Tramvajem, kako drugo. Ma nemoj? Jebenica. Kod mene doma, nema problema. Aj, aj. – u manje od minute je izgovorio Eliot, ignorirajući Denisovo sarkastično izgovaranje riječi 'jebenica' u pozadini,a onda se zadovoljno nasmiješio i rekao: 'This is our lucky day.'

- Da?

- You're gonna love this! Mirkec je krenuo van, na cajke u Nec. – grohotom je popratio ovu izjavu Eliot. – Pa će usput doći do mene da nam proda peticu. Ali znaš kakvi su Janjevci, nemoj srati o Hrvatskoj dok je tu inače možemo zaboravit na điks. Nisu svi tolerantni prema dotepencima kao ja. – vrisnuo je od smijeha i razdragano zagrlio Denisa.

- Moj korporativni marksist.

- Koliko je to sigurno?- još uvijek je bio sumnjičav Denis.

- Otprilike koliko je sigurno da će u Dubravi peći volove kad opet pobijedi HDZ.

Sada su se obojica nasmijali.

***

Mirkec je stajao nasred Eliotova stana, u bijeloj trenirci i koja je pokrivala nabildano tijelo, sa zlatnim lancem oko goveđeg vrata. Denis se s njime već imao priliku upoznati oko Božića, kada je uletio kod Eliota i najozbiljnije moguće zapitao: 'Pa gdje ti je bor, jesi li ti Hrvat ili ne?' Tada Denis nije mogao odoliti a da ne spomene što mu je Eliot odgovorio kada ga je, nakon što su se poznavali oko godinu dana, usputno pitao vjeruje li u Boga. 'Nemoj me vrijeđati, molim te.', glasio je odgovor, koji je kasnije prepričan izazvao iskreni šok kod Mirkeca, čovjeka u čijem malom svijetu mnogo toga nije postojalo niti se uopće moglo naslutiti, ali su Bog i Hrvati bili neupitne, jedine i vječne vrijednosti. 

Danas Denis nije imao namjeru provocirati, nego se srdačno pozdravio s Mirkecom, a onda sjeo na krevet i pustio Eliota da odvozi stvar do kraja, što je on kao profesionalac i učinio. Kada su za pet minuta zatvorili vrata za Mirkecom, pogledali su se i bili sretni.

***

Denis je gledao kroz prozor Eliotova stana, pred kojim se nalazilo veliko unutarnje dvorište zgrade s garažama i drvećem u međuvremenu toliko visokim da je zaklanjalo prozore i nadvisivalo krov starogradske petokatnice. Sporadično svijetleći prozori iz drugih stanova razlijevali su se u očima promatrača zamućenim THC-om, stvarajući atmosferu mekanog fokusa, u kojoj obrisi ljudi nisu konačni nego u svakom trenutku prijete preliti se jedan u drugoga. Prvi puta te duge večeri Denis je osjećao svoje tijelo, potpuno opušteno zahvaljujući punjenju trave iz bonga, ali s drhtajem iznutra koji je kroz maglu podsvijesti sugerirao potrebu za bliskošću. Prije nego je u sebi uspio formulirati jasnu misao o tome da mu treba Eliotov dodir, Denis je već osjetio kako se uzbuđuje i napaljuje, jer drhtaj mu nije došao sam do usana, iz kojih je izašao prigušen izdah, niti samo do prsa, koja se na trenutak stegnula od uzbuđenja, niti samo do dlanova na kojima je izbio znoj, nego i do prepona i kurca.

(FOTO: Pixabay)

U vremenu kraćem od minute, smiren u napušenosti oslobođenoj bilo kakve negativne napetosti, Denis je upao u stanje seksualne uzbuđenosti, ovjerene i cijeđenjem iz već prilično tvrdog glavića, usmjerene isključivo prema svojem prijatelju, koji je lijeno čilao na krevetu. Eliot je pogledao prema Denisu, koji je i dalje zurio kroz prozorska stakla u tmurnu zagrebačku noć bijelo-sivog neba, bez mjeseca ili zvijezda, ali s tepihom zagađenih oblaka poput staklene vune, izolacijom od strahota svemira koja i sama stvara ozljede na dodir. Prenio se iz zaludnih misli o grdim, teškim oblacima i fokusirao Denisa, razmišljajući treba li nešto reći ili je dovoljno samo ispustiti nekakav neartikulirani zvuk – groktaj, uzdah, znakovito zakašljavanje? – da privuče pozornost zamišljenog prijatelja. Odlučio se iznenaditi Denisa i jednostavno ga zaskočiti dok je miljama daleko (ili možda tek negdje oko zvonika katedrale Marijinog uznesenja?), trznuti ga iz mašte u toplu realnost stana, u utješnu realnost petice kvalitetne đike, u sigurnu realnost dobro poznatog zagrljaja.

Eliot je u dva gipka pokreta ustao s kreveta, prišao Denisu i dok mu se priklanjao uz leđa desnom rukom mu je nježno zatvorio usta, a jezikom ovlažio vrat ispod uha. Više nije bio siguran što je zapravo želio učiniti ili reći dok mu je prilazio, ali je savršeno dobro znao prepoznati kada bi se atmosfera među njima napunila seksualnim nabojem, što im se u proteklih par godina i nije događalo. Zato i jest odmah sve znao. Večeras su im sitnokriminalne avanture, spletke i kombinacije očito podignule testosteron - misao je koja se prošvercala kroz Eliotov um, zanemarena u korist toga da lijevom rukom uhvati tvrdi Denisov kurac, koji se mogao lagano osjetiti ispod njegovih hlača. Denis je liznuo Eliotov dlan na svojim ustima, a onda uzdahnuo kada su se prsti maknuli s njegovih usta, osim kažiprsta koji se zadržao u kutu, spreman da se s njime poigra jezik. Ruka koja je milovala Denisovo međunožje sada je pronašla vrh njegove kite, trljajući ga kroz platno koje se iznutra vlažilo predejakulatom, s obzirom da Denis nije imao običaj uvijek nositi donje rublje. Njegovo se tijelo prelilo u Eliota, glavu je zabacio na rame iza sebe kako bi na obrazu osjetio Eliotove usne i vreli zrak koji je izlazio zajedno s jezikom. Svojim je dupetom Denis pritisnuo Eliotovu erekciju, koja se savršeno smjestila u procjep u koji će ući do kraja za koji trenutak.

Obojica su čujno uzdahnuli, zastenjali i u sebi osjetili novi nalet strasti. Krenulo je brzinsko petljanje s remenima i šlicevima, s kojima su se od napušenosti lelujavi prsti par sekundi mučili dok ih žudnja nije otvorila. 

Eliot grize Denisa za vrat dok im hlače padaju do gležnjeva, uzima Denisov kurac u lijevu ruku i stišće ga dok svoj drži u desnoj i cilja. 'Neće ući tako lako', upozorava ga Denis šaptajem i Eliot se spušta na koljena, u sekundi s jezikom oko vrućeg šupka u koji mora prodrijeti. Lizao je i pljuckao, nestrpljiv da sve što prije bude spremno, dok se iznad njega Denis izvijao i stenjao. Trznuo se malo od boli kad je Eliot gurnuo vrh kurca kroz omekšali analni prsten, postupno klizeći unutra do samog kraja.

Napušeni i napaljeni, Eliot i Denis su se srušili na krevet i jebali. Bilo je kao nekad, kao da panj trave još uvijek košta samo 50 kuna, kao da još imaju sve svoje iluzije, kao da su puni energije za nestašluke i gluposti iz kojih se uvijek mogu izvući bez trajnih posljedica, kao da su jedan drugom strani teritorij i kao da se sumnjičavo gledaju dok se užurbano svlače. Ne držeći se nikakvog naročitog ritma, s Eliotovim udom duboko o Denisu, valjali su se i okretali polako po prostranoj postelji, kao mnogo puta prije, prepuštajući svojim tijelima da prepoznaju međusobna strujanja, izgubljeni u dugom poljupcu i rukama koje su se ushićeno kretale i istraživale gdje god su vršcima prstiju mogli dosegnuti. 

(FOTO: Pixabay)

Kasnije su obojica ležali blaženi, u dvadeset i nešto kvadrata Eliotova stana čija su im protuprovalna vrata garantirala zaštitu od svijeta i odvojenost od svih drugih ljudi, još pomalo high i u sjaju postseksualnog užitka. Prije nekoliko sati su s iste lokacije krenuli u lov na peticu i sada su ponovno bili na početku svojeg puta, bogatiji za travu, nekoliko novih iskustava s uličnim polusvijetom u kojemu je Eliot provodio četvrtinu svojeg života, te osjećaj zadovoljstva i sigurnosti kakav u čovjeku može stvoriti samo netko drugi.

Onda je Eliot  na glas rekao što su obojica mislili: 'Vrijeme je za još jedno punjenje...'

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Kratka priča Gordana Duhačeka dvanaesta je iz Lupiginog serijala „Priče iz zagrebnog života“