Bekim Sejranović (FOTO: Privat)

Stojim na ulazu u sokak koji sam nekad nazivao svojim. Pokušavam dozvati neko sjećanje, ali slike su nejasne i neuhvatljive. Dinina kuća još je tu na ulazu s lijeve strane. Još je onako zelenkasta, ali „dragog kamenja" po zidovima više nema. Dino je za vrijeme rata izbjegao u Njemačku, oženio se, dobio dvoje djece. Poginuo je u prometnoj nesreći 1997. prelazeći cestu.

PROBLEMI, BEDOVI, SRANJA: Pa ne možete vi sebe tek tako proglasiti Hrvatom

BEKIM SEJRANOVIĆ: Dabogda Tito umro

BEKIM SEJRANOVIĆ: Bio je gol

Koračam, eto, nakon svega tom ulicom. Jedinom ulicom koju sam nekad mogao nazvati svojom. Ali ništa više nije isto, ni ja ni ulica. Ulica je promijenila i ime, a meni još jedino ime ostalo isto. A možda se ništa nije promijenilo, možda je uvijek sve i bilo baš ovako, možda se moje sjećanje opire istini. Ne znaš ni sam što te više boli: sjećanje ili istina. Sjećanju ne vjerujem, a istinu ne mogu podnijeti.

Prolazim pored osnovne škole koju sam nekoć pohađao. I ona je promijenila ime. Pred njom je još uvijek pješački prelaz gdje me, kad sam imao šest godina, udario jedan svijetloplavi „Fićo". Skoro se osmjehnem. Čovjek koji je vozio „Fiću" bio mi je došao u posjet dok sam ležao doma sav u zavojima. Vidjelo se da mu je bilo istinski žao, nije znao što reći. I meni je bilo žao njega. Nakon nekoliko minuta tišine, čovjek progovori.

- E, da si se barem uspio uhvatiti za brisače kad sam te udario - rekao je ozbiljno, više sam za sebe.

Kad je čovjek otišao, ja sam počeo plakati. Majka me upitala zašto plačem, a ja sam rekao da je to zato što se nisam uspio uhvatiti za brisače. Majka nakon kraće stanke prosikta:

- Ma, jebali mu brisači mater!

Koračam dalje niz nekadašnju Ulicu bratstva i jedinstva prema našem sokaku. Pokraj mene promiču ljudi, djevojke, mladići. Nikog ne poznajem i drago mi je zbog toga. Zapravo, umirem od straha da bi netko mogao zastati i pozdraviti me. Prolazim uz izloge prodavaonica i zatamnjena stakla kafića. Ponekad bacim pogled na neko staklo i vidim svoj odraz u njemu. Čudim se što još uvijek prepoznajem to lice.

Krenem kroz sokak prema kući gdje smo nekad živjeli. Brojim korake. Od početka sokaka do naše kapije bilo je trideset šest mojih i četrdeset dva Dinina koraka. Sokak je bio širok pet i pol mojih,-a šest i frtalj njegovih koraka. Prešao sam pola sokaka nabrojavši deset koraka. Nešto nije bilo u redu. Ili ovo nije taj sokak ili možda to više nisam ja. Gledao sam prema kući u kojoj sam rastao. Nisam je prepoznavao.

Tada sam shvatio da to što sam nabrojao tek deset koraka a već prešao polovicu sokaka nema veze s dužinom mojih koraka. Niti to što je kuća oronula i nakrivila se ima veze s tim što je ja ne prepoznajem. To jednostavno više nije taj sokak, niti je to ta kuća. Niti sam ja - ja. A opet, sve je bilo isto.

Okrenuo sam se i izašao iz sokaka. Kod Dinine kuće skrenuo sam desno i nastavio niz ulicu. Odmah do njegove kuće nekad je bila slastičarnica „Vardar". Tu smo Dino i ja tamanili naše prve tulumbe, šampite i sladolede. Rjeđe krempite. I sada je na tom mjestu neki ugostiteljski lokal, samo drugog imena, sadržaja i značenja. Veliko zatamnjeno staklo poput kiklopova oka zjapi na ulicu.

Jednom, dok sam ja bio ja i dok se ulica zvala Ulica bratstva i jedinstva, i dok se slasticama zvala „Vardar", i dok je Dinina kuća svjetlucala kao da je prekrivena draguljima, hodao sam tom ulicom žurno, potrčkivao, u ruci sam stiskao novčanicu od dvadeset dinara i pjevao „Zakuni se ljubavi" od „Srebrnih krila". Oni su tu stvar ukrali od ,,Boney M" i moj stari je rekao da su oni pederčine.

Prije toga sam nažicao majku dvadeset dinara da kupim „Blok III". To se izgovaralo „blok broj tri", a blok broj tri je zapravo bila mapa za likovni odgoj za treći razred. Došavši pred kiosk, u izlogu sam ugledao najnoviji broj „Komandanta Marka": Ontario u plamenu. Otvorio sam usta da zatražim blok, ali usta me nisu htjela slušati. Usta su zatražila „Komandanta Marka". Komadant Mark bio je borac za slobodu iz okolice Ontarija, a borio se protiv Crvenih mundira, odnosno britanskih kolonijalnih zavojevača, zajedno sa svojim nerazdvojnim prijateljima: Žalosnom Sovom (poglavicom četiriju indijanskih plemena), Blafom (bivšim karipskim gusarom) i njegovim psom Flokom (jednom mršavom i napaćenom džukelom). „Komandant Mark" možda nije bio toliko dobar strip, ali bio je cijenjen zbog toga što nije izlazio u nastavcima. U svakom svesku bila je kompletna priča, i to na točno 66 stranica. Ni manje ni više. Što se tiče broja stranica, tu si se mogao pouzdati u Komandanta Marka.

Kupivši strip, krenuo sam natrag istim putem, ali sada i ne tako žurno. Trebalo je smisliti neku priču za majku. Bio sam nenadmašan u laganju. Možda i zbog toga što sam lagao tako bezočno da majka naprosto nije mogla vjerovati da je njezino dijete u stanju smisliti tako nešto.

Jednom, kad smo išli na rođendan onom Peletu što je živio preko ceste, odjenula mi je najljepše plave štofane hlače i bijelu košulju te naredila da, ako nakon pojedene torte budemo išli van da se igramo, obavezno dođem kući i presvučeni se. Nisam je poslušao, nego sam tako odjeven otišao u šumu igrati se partizana i Nijemaca. Vratio sam se kući, po njezinim riječima, „prljav ko bik". Prodao sam joj priču da smo izašli iz Peletove kuće, prošetali se do stadiona, a onda je odnekud došla vojska i tjerala nas da izvodimo vježbe, da pužemo, da se bacamo u blato, da se kotrljamo i tko zna što sve ne. Majka me u čudu gledala i pitala: - Pa zašto, pobogu?

- Rekli su nam: Ne pitajte, trebat će vam to! - odgovorio sam već i sam vjerujući u to. Ako u nešto dovoljno vjeruješ, to više nije laž. Majka je zašutjela, odmahnula glavom i s mene svukla blatnu odjeću. Imao sam tada pet godina. Ispričala je to poslije djedu, a on me pogledao lukavo i nije ništa rekao. Poslije je to ispričala Aliji, koji je bio navratio s beretkom na glavi i podšišanih brčića, a ovaj će na to:

- Ma kak'a vojska, laže bona! Majka je tada valjda napokon shvatila. Privukla me k sebi svojom snažnom i debelom rukom, a ja sam se smijao. Odmah me je tu pred Alijom izdegenečila, a ovaj je samo ponavljao:

- Laže bona, laže!

Ja sam plakao i cerekao se histerično. Istovremeno.

Drugi put me ostavila samog kod kuće jer je morala liječniku. Bilo mi je malo dosadno pa sam našao njezine cigarete, zeleni „57", čuveno pakiranje s cigaretama okrenutima naopačke. Stajao sam pred ogledalom u spavaćoj sobi, pušio i promatrao se. Poslije sam sjedio u dnevnom boravku, gledao Branka Kockicu i pušio. Kad je majka ušla, kuća je bila puna dima.

- Ko je ovo pušio?

- Niko.

- Pa odakle ovaj dim?

- Ne znam.

Onda majka ode do peći „Kreka" koja se ložila na ugljen.

- Da nije od „Kreke"? - upitala je majka gledajući cijev koja je išla u dimnjak.

- Jest, jest, od „Kreke" je - brzo sam se snašao.

Onda se majka okrenula i ugledala pepeljaru punu opušaka.

- Ma kakva „Kreka", ko je popušio volko cigara? Nisi valjda ti?

- Nisam, majka, bogami nisam - uzvratih uplašenim glasom. Nisam uopće imao nikakvu pripremljenu priču, a katastrofa se neumoljivo približavala. Mozak grozničavo radi, razne kombinacije, zapleti, dramatični obrti, sve je u igri. Onda sam izmislio da ju je bila došla tražiti neka žena. Ja sam joj rekao da će majka brzo doći, a ona je čekala i čekala, i pušila i pušila, i na kraju otišla.

- Pa koja žena?

- Ne znam.

- Jesi li je ikad prije vidio?

- Možda.

Onda sam je morao opisivati, kakve je oči imala, kako je bila odjevena, oponašati njezin govor, što je pričala, kako je pušila. Majka je sjedila kao u kazalištu, a ja sam bio na audiciji. Ulog je bila moja petogodišnja guzica. No, na kraju sam ipak prošao. Majka se poslije danima raspitivala tko je mogao biti. Kad se djed vratio s puta, napala ga je da to nije kakva njegova švalerka, ovaj se pak branio da nema pojma, da je bio tjedan dana na putu kroz cijelu Bosnu i Crnu Goru, otkud on zna tko je to mogao biti, a i ona, šta ostavlja dijete samo kod kuće. Istovremeno je ljutito pogledavao u mom pravcu, ali me ipak nije odao. Tko zna, možda bi bilo bolje da jest. Možda bih se odvikao laganja, iako sumnjam. Možda ne bih kupio „Komandanta Marka" umjesto mape za likovni pa ne bih morao smišljati priču za majku. Kad sam se tom prilikom napokon vratio kući, ona upita gdje mi je mapa za likovni, a ja odmah počeh:

- Majka, znaš staje bilo...?

- Šta?! - već se zahuktavala majka. Uto je vidjela da u ruci nosim strip.

- Ja došo na kiosk i fino ga pito: „Imate 1' blok broj tri?", a on ti meni kaže: „Nemamo, baš nam nestalo, al' imamo najnovijeg 'Komandanta Marka'". I dao mi „Komandanta Marka" - završio sam sliježući ramenima i šireći oči.

I sad, dok se približavam mjestu gdje je nekad bio taj kiosk, kao da čujem fijuke majkinog pruta kojim me tukla po guzici. Pomislim kako sam bolje lagao kad sam bio mali. Bolje sam lagao i sebi i drugima. Sad sam sebi loše lažem. Ljudima nije krivo kad im lažeš, samo treba znati lagati. Istina nije ništa drugo nego lijepo sročena laž. Istina je laž u koju vjeruješ. Istina je laž zbog koje živiš i zbog koje umireš.

Stanem tu, na tom uglu gdje sam bio „prisiljen" uzeti „Komandanta Marka", i očekujem nešto. Iza mjesta gdje je nekad bio kiosk nalazi se potpuno razrušena zgrada u kojoj je prije rata bila škola za mentalno retardirane. Preko puta je nekad bila jedna stara, bijela džamija. U ratu je srušena, sad grade novu, betonsku. Ljudi prolaze pored mene. Srednjoškolci s gnojnim prištićima i tupim pogledima, djevojke utegnutih guzica i nezdravog osmijeha. Mene kao da nema. Stojim tu poput duha koji u ruci stišće „Ontario u plamenu". Stojim tu poput nestalog kioska, poput u prah pretvorene džamije, poput oskvrnute slastičarne „Vardar", poput iščezlih dragulja iz Dinine kuće. Osipam se poput razvaljene škole za mentalno retardirane.

Lupiga.Com