27.01.2006.

Nikad nisam pisao dnevnik. Čak ni u tinejdžerskom dobu kada je on zapis o duši i srcu u patetičnom zanesenju. Tokom rata sam vodio dnevnik komandira voda po službenoj dužnosti, a u njemu su bili šturi i statistički podaci. Brojevi zaduženih pušaka i municije, izvještaji o borbenom djelovanju neprijatelja i kretanju njihovih jedinica, te spisak boraca u ratnoj formaciji voda i na kraju, statistika mrtvih i ranjenih. Rečenice lišene emocija, i bilo kakvog subjektivnog pristupa stvarnosti. Radikalne i neshvaćene poeme golih činjenica. U budućem vremenu kada postanemo kibernetički strojevi, ovakva vrsta administrativne proze će dobiti svoju tržišno–estetsku vrijednost. Kiborzi vole jednostavnost i preciznost.

Probudio se sanjajući literarne rasprave iz prošlih dana. Gadim se sebi jer učestvujem u književnosti. Umutio NESCAFÉ, pristavio vodu na električno kolo. Kad je uzavrela nasuo sam je u porculansku šalicu. Zapalio cigaru. Otpio gutljaj kafe. Upalio laptop i počeo čitati ono što sam sinoć napisao i ispravljao. Nikako mi se ne sviđa napisani tekst. Uporno pokušavam započeti roman.

Napravio sam varijantu uvodnog pasaža u kojem izmišljeno i besmrtno biće, u obliku likvidne kružnice, dobija ulogu naratora. On će zbog dosade i samoće, te zbog toga što je i sam pisac, početi da u svom tekstu priča knjigu anonimnog pisca iz 21. vijeka, odnosno ono što sam ja pisao zadnjih godinu dana. Doživljaj svijeta kroz bliskost sa prirodom. Sićušne događaje iz djetinjstva. Povijest čovjeka koji se raspao propašću Jugoslavije i kako se rat ugradio u njega razbijajući ga do molekularnog nivoa. Već i samo ovo objašnjenje mi se čini neuvjerljivo i nategnuto. A da i ne govorim o fragmentima koji mi se sa svakim čitanjem sve više gade i nemam živaca da ih ispravljam, iako imam neodoljivu i luđačku želju da pišem, pa sam i počeo voditi ovaj dnevnik. Smislio sam čak i kraj priče raspadnutog junaka, bila bi to utopija čovjeka koji izlazi iz rata i nada se da će sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj. Taj kraj bi bio ostvaren dolaskom junaka autobusom u opkoljeno Sarajevo 9.12.1995. i njegovim iskrcavanjem pred Magrosovu robnu kuću, što sam i doživio nakon dejtonskog sporazuma bivajući demobilisan kao predratni student.

Zamislio sam da zadnja rečenica glavnog lika, nakon što izađe na ulicu i prošeta gradom diveći se izlozima, bude: sutra ću otići do Rumorsa (tadašnji shoping centar u ulici Vase Miskina – Ferhadija) i kupiti sebi automatski swatch sat. Svemogući narator, besmrtna likvidna kružnica, bi se žalio na dosadu i samoću kao formu svoje vječnosti, i na kraju bi (žudeći da umre) citirao Rutgera Hauera koji u filmu Blade Runner na vrhu zgrade spašava Harrisona Forda izgovarajući apokaliptičnu rečenicu: time to die.

27.01.2006.

Nema ničeg goreg od zimske depresije u Sarajevu. Oklopljeni smo odjećom i borimo se protiv nevidljivih laserskih zraka hladnoće. Već petnaest dana se nisam napio. Držim vlastiti rekord u apstinenciji za mjesec januar. Biometeorološka prognoza je negativna. Razdražljivost i nesanica. Dobra vijest je ta što dani postaju sve duži, tako da će depresija biti sve manja. Ne znam šta će se desiti kad zavlada februar. Depresija će biti na vrhuncu.

Ni mart baš nije veseo mjesec u Sarajevu.

O aprilu da ne govorim.

April će donijeti ludilo u fijucima vjetra. Ako bude jugovine čitav grad će postati ludnica sa tristotinjak hiljada pacijenata. U svakom pogledu ovaj grad i jeste neka vrsta kontrolisanog sanatorijuma nastanjenog ljudima slabih živaca. Sarajevo je umobolnica Rockland iz Ginsbergove poeme Urlik.

I Am With You In Rockland! tako počinje svaki stih u trećem dijelu ove izvrsne i proročanske pjesme.

I Am With You In Rockland! Dužan sam preko hiljadu maraka. Imam još 15 maraka, izdržaću do utorka kada bi mogla biti neka isplata. Svaki dan ću jesti pitu u Forinu i na putu kući ću kupiti zvrk krompiruše u pekari Sarajevo na Čobaniji. Umrijeću sit bosanskog junkfooda.

S tobom sam u Rocklandu!

Bio sam u Buybooku i popio jednu kafu i čaj od mente sa limunom. Opet razmišljao o početku romana. Naizmjenično se u meni smjenjuju dva osjećaja, jedan: zadovoljstvo tekstom (bez sumnje lažno), a poslije me dotuče spoznaja da je tekst očajan. Počeo sam mrziti pridjeve. Imam ih u izobilju i ne znam šta ću sa njima. Pati me problem fabule, nakon što je skiciram u glavi, jedno vrijeme budem zadovoljan. Onda mi se zgadi to što moram konstruisati i odjebem fabulu. Razmišljao sam o njoj skoro na metafizički način, kao nevidljivoj niti što spaja fragmente predratnog i ratnog života. Strah od života i strah od smrti koji se prepliću i gube u labirintu snažnih emocija. Traktat sitnih događaja koje treba učiniti literarno zanimljivim sebi i čitaocu.

Svakako sam u Rocklandu gdje je sve moguće.

27.01.2006.

Volio bih napisati roman u stihovima. Ne znam zašto sam opsjednut romanom. Vjerovatno zato što ga istinski ne osjećam. Svaki put kad mi iskrsne prva rečenica, ona glasi: pisac sam i ne znam ništa drugo raditi ili pisac sam i ne znam napraviti fabulu. Pisac sam i zato vodim dnevnik.

Pročitao sam uvod i prvo poglavlje knjige Estetika kibersvijeta i učinci derealizacije Marine Gržinić. Žestoki tekstovi, poništavanje cjelokupne stvarnosti. Metajezik težeg kalibra, ali ipak razumljivo i čitko. Avangarda i nihilizam. Ponekad doživim takvo zasićenje napisanim tekstovima koji bukvalno počnu da me guše, tad mislim da ću poludjeti.

Završio sam knjigu poezije Transsarajevo nakon 33 mjeseca rada i poslao je emailom izdavaču u Zagreb. Ta knjiga skoro da me uništila. U nju sam uložio i krv i muda i suze i jetru i živce i
mozak.

S tobom sam u Transsarajevu!

Što više pišem, više shvatam šta je samoća. Gigantska praznina koju treba ispuniti riječima. Ponekad bih volio raditi fizički posao za miran san i redovne pare. Ispušio sam sto pedeset hiljada cigara. Moj najveći strah: ostati bez cigara dok pišem. Čak bi i u paklu trebalo biti cigara. Zaključak: pisanje je sasvim svrsishodan pakao.

Faruk Šehić (Start, 16. rujna 2008.)