Bekim Sejranović, "Nigdje, niotkuda" (FOTO: Novi list)

Igrali smo jedne nedjelje nogomet tamo iza tehničke škole. Bilo je to zapravo parkiralište za nastavnike, nepravilna betonska ploha odlična za nogomet „na male". Igrali smo, kao i uvijek, Liso i ja protiv Peleta i Dine. Odnosno, bio je to derbi Zvezda - Partizan.

Za taj smo nedjeljni derbi imali i dresove. Liso i brat mu Pele odnekud su imali prave dresove, Liso Zvezdin, a Pele Partizanov. Stvarno su izgledali kao pravi, imali su i brojeve na leđima, Liso sedmicu, a Pele devetku. Peletov je dres bio dugih rukava i ti su mu rukavi bili predugački pa ih je stalno morao navlačiti prema gore.

PROBLEMI, BEDOVI, SRANJA: Pa ne možete vi sebe tek tako proglasiti Hrvatom

Moj je dres bio malo drukčiji od Lisina, iako je i on bio Zvezdin. Poklonio mi ga je moj tata i nije imao broj na leđima. Majka mi je poslije na leđa prisila peticu bijele boje, ali sve je ispalo nekako nakrivo i tužno. To je zapravo bio dres FK „Kozara" iz Bosanske Gradiške. Crvena majica s dvije bijele šare na prednjoj strani. I ja sam rekao tati kako ta majica i ne izgleda baš kao Zvezdin dres jer su te dvije crte bile tanke, a na pravom Zvezdinom dresu su i bijele i crvene crte jednake širine i pravilno su raspoređene. Tata se namrštio i rekao da kakve to sad ima veze kakve su crte.

- Jel' crveno-bijelo, jest. E pa onda? - i uputio mi onaj njegov pogled nakon kojeg sam i ja morao povjerovati u to.

Pri rezultatu 3:2 za Partizan lopta je nekako došla do mene. Preda mnom samo Dino i gol pred kojim se on brzo postavi ne bi li spriječio zgoditak. Ja nikad nisam bio vješt u driblingu i zato opalim, pa što bude. Lopta je udarila u Dininu nogu, odbila se ukoso i otišla iza gola. Liso i ja odmah povičemo:

- Gooooo! - a partizanova će na to:

- Ma kakav go, odbila se od stativu i otišla napolje.

Stative su nam bile dva kamena, a lopta je otišla preko lijevog. Sad, je li s vanjske ili unutarnje strane, tko je to mogao znati? Nastala je prepirka i svi smo se počeli kleti svojim precima, što živim - što mrtvim. Liso i Pele su imali žive djedove, pa je Liso govorio:

- Dabogda mi djed umro ako nije go!

Pele je pak urlao:

- Dabogda umrli i djed i nana ako je bio go!

Ostalo je na meni i na Dini da odlučimo. Trebalo je podastrijeti neke čvršće argumente od nana i djedova. Dino reče:

- Ako je go, ja ne volim Tita. Pa ti vidi.

- Aaaa - povikao sam - ne voliš Tita! Dino ne voli Tita!

- 'Ko ba ne voli Tita?! - naroguši se ovaj.

- Haj' se ti zakuni ako smiješ!

Liso i Pele počeše vikati:

- Hajde, hajde!

Liso viče:

- Ma zakuni se! Jest go, Tita mi, ja sam vidio!

Pele viče:

- Ma jes' kurac moj go! Haj' nek se zakune u Tita ako smije!

I što sam mogao? Ja kažem:

- Jes' go, Tita mi, jes' go!

Dino zaškilji zlobno:

- Haj', ako smiješ, reci: dabogda Tito umro ako nije go!

Ja zastadoh na trenutak. Nisam bio baš toliko siguran da je gol, ali što ćeš sad? Nisu bili ni oni.

- Dabogda Tito sad ovog časa umro ako nije bio go!

I svi zašutješe. To je bilo to. Od ovoga nije bilo jače zakletve ni čarolije. Trebalo je samo imati muda pa to reći.

- Nek vam bude, tri - tri, a sad ćemo vam jebat mater! - prosikta Pele gledajući u brata koji se odvratno podlo kesio.

Ni dan danas nisam siguran je li ono bio gol ili ne, ali Tito nije umro tog istog časa, nego sedam dana poslije. Dino i ja smo igrali „dodave" u sokaku. Dodava je kad se dodaješ, nema golova, samo dodaješ loptu jedan drugom. Odjednom, ugledam Dininu mamu kako trči prema nama. Dino je nije vidio jer joj je bio okrenut leđima. Vidim kako sva zajapurena utrčava u sokak kao u šesnaesterac. Na sebi ima zeleni frotirni kućni ogrtač.

Sad ga je Dino najebo, pomislio sam i bilo mi ga je na trenutak žao. Samo na trenutak. Upravo kad sam taj trenutak sažaljenja pretvarao u zluradost, ona povika:

- Dino, ulazi u kuću! Umro Tito, bog te jebo!

Reče to, okrenu se i odmaršira u kuću. Lopta koju sam bio opalio prema Dini dokotrljala se do njega, a on sjede na nju kleknuvši na koljena. Gledao je u mene uplašeno, kao da čeka neki odgovor. Ja mu kažem:

- Ma laže ti stara. Đe će Tito umrijet. Haj' pucaj!

Zurili smo tako nekoliko trenutaka jedan u drugog. Osjećao sam kako nas obojicu hvata nekakvo dječačko uzbuđenje, kao pred avanturu, nestašluk ili batine.

Lupiga.Com