RAZGOVARAO I BILJEŽIO: Mladen Barbarić

ovisan o ljudima i subjektivan

Ja sam ovisan o gradu i ljudima. Fasciniran sam ljudima. Odem u grad i gledam ljude. Fizionomije, odnose, prste, čukljeve, brkove... sve gledam. I vjeruj mi da pamtim 80 posto svega toga. Za ženu koju sam vidio jednom u sandalama nakon pet godina mogu reći ima li čukalj i je li narastao. To je moja fiksacija oduvijek. Fascinacija nevjerojatnim stvarima koje čovjek radi iz kojekakvih potreba. Na primjer dizajn. Oblik, zašto, kako... To može biti bilo šta i do kraja sam kritičan i subjektivan.

Ni malo nisam objektivan čovjek. Zbog toga stalno dolazim u konflikt s ljudima. Ali šta da ja pričam objektivno? Ja mogu govoriti samo ono što ja mislim, a to je onda - subjektivno.

zlatno govno i Lee Bruce

Sve je u stvari počelo tako da su me 2009. godine zvali za Max Art Festival na Kvatriću "Mi bi ovo, mi bi ono"... Godinu ranije su me izvozali s Bruceom Leejem. Doveli su ga iz Mostara i s nekim pionirima i Romima pratili tu skulpturu po gradu. I zovu me da pitaju šta bih ja.

"Pljunuti Bruce Lee" (IZVOR: Ivan Fijolić)

Rekoh, kad ga već dovodiš, onda bih ja ... za tri kune, dakle platiš tri kune, i pljuneš Brucea Leeja. Eto, to napravi ... Pljunuti Bruce Lee.

"A ne može to", kažu. Pa kaj me onda pitaš šta bih ja? Kad ste ga već razbili onda se to zove pljunuti Bruce Lee. Sljedeće su me godine opet zvali imam li kakvu skulpturu. Tad sam napravio zlatno govno pod staklenim zvonom na postamentu i iza postavio ogromni natpis "ja serem vi jedete".

Nisu ništa zamjerili, baš ih briga. O tome se i radi. Samo da ispune program i potroše namijenjenu lovu. Tako to funkcionira.

Ali, općenito ne valja se puno baviti tim stvarima, jer ljudi te počnu percipirati kroz to. Tipa, a ha, to je onaj koji radi govna. To je dovoljno tabuizirano da se ljudi na to lijepe i onda i tebe povuku.

serija fontana, pet medvjeda i napad na društvo

Imam ideju za seriju fontana koje progovaraju o hrvatskoj stvarnosti. U pozadini je naša baština i kultura. Dakle, Mišo Kovač Mate. Lijep, brkat, u ulozi Davida i drži glavu Golijata. A ogromna glava Golijata je u stvari Elvis Presley. I Presley plače, to je fontana, plače nad sudbinom malih naroda, jer ovaj je u stvari veća guba od Elvisa. To je naša sudbina. Imamo Matu, kakav god da je, legenda je, on ne može ništa nego biti opjevan u pjesmi. On može pobijediti Golijata. Može, ali samo u knjizi, u stvarnom svijetu to se ne događa. I to bi se teško razumjelo, došao bi mi neki zdravko i pitao me šta ja vrijeđam...

"Imamo Matu - lijep, brkat, u ulozi Davida drži Golijatovu glavu" (FOTO: Mario Gazić/Lupiga.Com)

Ne treba se igrat sa zvijerima. Ako se hoćeš potući s pet medvjeda trebaš biti spreman na posljedice. Ti igrači ti ukližu s leđa i to nisu ljudi iz umjetničkih krugova nego nekakve druge face. Sigurno bi se našao neki pametnjaković da zaurla "Šta ti vrijeđaš...". To bi implodiralo i energija bi se usmjerila na mene. Na takvo nešto nisam spreman. Te se stvari mogu proturiti, ali za to treba birati trenutak.

priroda i društvo te naši pokvareni trikovi

Ja sam kao klinac znao da sam poludio zbog društva. S jedne strane mi je užasno teško funkcionirati na ovaj način jer se situacija ne može popraviti, a ja bih to naivno htio. No, koristim se istim pokvarenim trikovima koje me društvo naučilo. Od toga da se proguraš u redu kad čekaš pa na dalje.

Neki dan gledam na Internetu, Nikola Tesla. Slika kada je počinjao pomagati društvu i zadnja njegova fotografija. Pa to je uništen čovjek od nadanja da će uspjeti napraviti nešto za ovaj svijet. A mogao je i znao! Ja to nemam. Nisam genije. Običan sam čovjek koji radi što radi. I lošiji sam u masu stvari u mom poslu od boljih kipara, boljih crtača... Ja sam prosječan, a ovaj genije se trudio cijeli život i nije uspio. Pa gdje je onda moja šansa da nešto napravim? Nema je! Moja šansa je da sjednem u šumu, nadišem se zraka i budem normalniji doma.

I sad, što me priječi da promijenim stvari? Gomila stvari koje nisam naučio samo od društva, nego od mame, tate, dede, bake, dakle od ovih najbližih, pa susjeda, pa od škole... Zapravo društvo je tema koja me zanima, kao i to zašto sam ja "lud". Sada više nije krivo društvo, sada sam ja odgovoran. Jer kad bismo za sve okrivljivali društvo, onda ni Hitler ne bi bio kriv već njegova mama i njezina mama i tako do kuda? Kad mi zapravo postajemo odgovorni? I onda hoćeš, nećeš... vuku me teme.

škola i školica

Na primjer škola. To je bio kaos, mrzio sam je. Tukli su me tamo.

- U kom smislu su te tukli?

U smislu kad ne znaš, dobiješ pet šamara.

- Jesi ti išao u neku posebnu školu?

Da, da, u Turopolju, Osnovna škola Veljko Vlahović u Velikoj Gorici

- Mog frenda, ljevaka, u školi su tjerali da piše desnom...

Jasno, Davor Vučićević. Ljevak koji je naučio pisati i lijevom i desnom na ploči i to istovremeno. Odgojne metode tipa kleči u kutu, napravi deset sklekova pred pločom ili donesi šibu da te išibam po dlanovima...

- Pa to se u Austro-Ugarskoj nije događalo...

Kad ti kažem! K. iz matematike, ta nas je sve šorala, a njezin muž iz biologije, on nas je špic papkom mlatio u guzicu. Pijana I. koja ćori od rakije na stolu i tako dalje... Ja sam u osnovnoj školi znao da u školu idem samo radi tjelesnog, likovnog, frendova i velikog odmora. To me jedino držalo. Kao u zatvoru kad imaš cilj izaći pa onda otići na Bahame. To je bilo nesnosno.

"Niste me animirali i zanima me samo crtanje" (FOTO: Mario Gazić/Lupiga.Com)

Posljedica svega toga je da su nas u toj školi na kraju puštali. U cijeloj školi pala su samo dva đaka. Gajić, koji je s trinaest godina žensku "spiko" šarafcigerom, a tri godine kasnije se objesio na tavanu te neki Bekavac blesavi.

Onda kad sam došao u srednju, ops! Na polugodištu šest jedinica. Ne, sedam! Tako da sam zapravo jedva prolazio. Uvijek sam se izvlačio na pokvarene fore - "Profesorice kak' ste? Evo, ja ću vam uzeti dnevnik, izvolite." Jer nisam htio učiti. Neću učiti iz principa. Loše predajete, niste me animirali i zanima me samo crtanje, onda ću samo to i raditi.

To je na kraju moralo izaći iz mene. Kad se bavim sa sobom ja ne mogu, a da se ne bavim i društvom. Tako je prije koju godinu nastala izložba "školica". To je uzročno posljedična veza. Nikada mi nije palo na pamet da postanem umjetnik, to je slijed događaja, jer u životu nisam nikada ništa ni radio sa zanimanjem nego crtao. Tek kada sam upisivao faks htio sam biti umjetnik. Poznati umjetnik.

utopija i barbari

Kad pomislim na društvo koje bi me zadovoljilo... Na kraju se uopće postidim što sam o tome i razmišljao. To je toliko naivno, djetinje... To je utopija, ustvari.  Ljudi se brinu oko zagađenja, uvode automobile na struju, a ne znaju koliko svijet oko nas zagađuje mesna industrija. Civilizacije su uvijek nestajale zbog nekih barbara. David ne pobjeđuje Golijata. Ništa se nije promijenilo od Maya i Azteka. Sin bogataša rijetko postaje bolji, on je najčešće siledžija. Ti su našu državu razjebali. Onda se takvi nađu i u kulturi i ne možeš ti s njim ništa.

kompetitivni svijet kompetitivni art

Ja ne znam drugačije nego se natjecati. Ti možeš sebi reći: "Bit ću umjetnik"... Ono što ti sam sebi iskreno tumačiš doma na papiru i ono čime si ti sam sretan, zadovoljan i ako misliš da napreduješ u tome... Šta ti to imaš pokazivati nekome? Ne moraš ti s artom, onim intimni što je u tebi unutra, to raditi, pokazivati, ali i možeš. No, čim to radiš ti si u igri, od nečega treba i živjeti.

"Uvijek sam čeznuo za tom televizijom" (FOTO: Mario Gazić/Lupiga.Com)

Zašto bih ja sad radio u kamenolomu i bio privatno doma umjetnik kad su i drugi to radili. I Michelangelo i svi veliki umjetnici surađuju s ... vlašću, s moćnima. Jer ne mogu drugačije, ne možeš se ispoljiti drugačije. Šta ako imaš talent poput Mount Everesta? Nećeš doma sjediti... Idem ti raditi tu Sikstinu i jebi se... Pa ću ti nacrtat tu nešto šta nećeš moći shvatiti, ali će razumjeti ovi drugi koji znaju crtati, pa puši kurac pope.

dijete televizije bez televizora

Ja sam dijete televizije.

- Gledao si puno televiziju kao mali?

Pazi, NE! Zašto? Moji su bili rastavljeni. Stari nije imao televiziju i tvrdio je da su TV, kompjuter i igrice za budale i da normalni ljudi idu u šumu. A ja sam živio kod majke gdje smo imali neki portabl crno bijeli televizor koji je ujak donio iz Njemačke 70-ih. Taj TV nikad nije radio jer nije bilo dijelova. A kada bi se popravio jednom u tri mjeseca, radio bi isto toliko dana i onda bi se opet pokvario. Kako stara nije imala love nije mogla kupit video. Stari, je normalno, imao stav "Kakav video, idi vozi bicikl". To nije dolazilo u obzir. Tako da sam ja uvijek čeznuo za tom televizijom i tim videom.

Tek u šestom razredu deda je kupio teve koji opet nije dobro radio, jer smo mi bili u prizemlju pa antena nije dobro lovila signal. Dva programa, a prvi uvijek mutan. Prvi video kupio sam s 22 godine, a kada sam doma donio televizor jedva sam nažicao dedu da mi u sobu prepusti grunding s daljinskim. Taj je grunding stajao 15 godina u ormaru i niko ga nije smio taknuti jer ga je čuvao u pričuvi kad mu crkne stara iskra. Čitava ta trauma je prošla i danas je televizija u glavnom smeće. Laž.

kuhar, kamiondžija pa Afro-Amerikanac

Kad sam bio mali htio sam biti kuhar i kamiondžija. U sljedećoj fazi sam, pod uvjetom da sam crnac, htio biti reper i NBA košarkaš. Amerika me fascinirala. Njihov način razmišljanja. Oni uvijek imaju neku prečicu kako da se stvari naprave brže i lakše. To je u konačnici dovelo do degradacije mišljenja. Zašto onda kompleksno misliti, čemu filozofija? To nije rješenje, ali ja ne mogu nego praktički se odnositi prema životu, ne bih ništa napravio.

internet

YouTube me oplemenio. Sve što sam htio vidjeti u životu sam vidio na internetu. Intervju sa Wilt Chamberlainom, mrcina od 2.18 kaže: "Ja uzmem svoj Rollce Royce, sjednem na Route 66 i imam 15 milja ravnog pred sobom. Nagarim ga 280, vozim se i razmišljam o fragilnosti života. Prolazim svoje strahove, a stao bih nakon 10 metara". To govori košarkaš...

Pregledao sam sve stand up komičare i rekao bih da je to vrhunac umjetnosti, jer ti ljudi mogu reći sve što misle. George Carlin je škola života. Razotkriva laži, a ljudi se tome smiju...

novine i dizajn

Fasciniran sam dizajnom novina i 90 posto toga je loše. Koliko god da se trude oni ne mogu napraviti dobre novine s kompjuterskim fontovima. Oni su matematički i ne odnose se prema tekstu. To i ne može funkcionirati drugačije zbog brzine informacije. Te stvari se lome na tako čudan način da je to nepodnošljivo čitati.

"Oni se dive što svijetli kip?! Pa svijetli boja, fluorescentno svijetli, a ne kip! Svijetli krijesnica, šta to nije čudo? Pa divi se tome." (FOTO: Mario Gazić/Lupiga.Com)

Dobar urednik knjige uzme frajera koji font prilagodi tvojoj priči, razvuče ga, odredi broj stranica da bi to s lakoćom mogao savladati. To su ko "štenge" ili ćeš hodati ugodno ili ćeš se polomiti. U novinama čitam naslove, gledam slike i tu i tamo nešto pročitam. Ja sam vjerojatno idiot zbog toga, ali ja iz tih stvari sklopim priču i to je ono što je za mene istina.

hrvatski velikan?

Bez sumnje Ratko Petrić. Zbog pristupa, istjerivanja pravde pod bilo koju cijenu. Mislim da je to hrabro zbog čega je nepravedno degradiran. Način na koji je radio i njegov opus... Tu su, vrhunski kiparski radovi, neka vrsta animiranih radova iz crtića koja nije bila afirmirana ni u svijetu. Njegova su inicijativa i skulpture na Savi... Fantastičan umjetnik.

ima li vanzemaljaca?

U našoj galaksiji ima sto milijardi zvijezda, a mi vidimo sto milijardi galaksija. Da je samo 0,000 ne znam koliko posto naseljivo, broj naseljivih planeta je opet nezamislivo velik... Fascinira me koliko ljudi tome ne želi vjerovati, a za fleke na zidu vjeruju da je djevica Marija. Oni se dive što svijetli kip?! Pa svijetli boja, fluorescentno svijetli, a ne kip! Svijetli krijesnica, šta to nije čudo? Pa divi se tome.

Imamo vodu, sve božanske uvjete, to je raj, Zemlja je raj. I ako mi ne prepoznajemo to, a imamo pojedince koji su nam to tumačili pa smo ih pobili... Tu David gubi od Golijata. Ako smo uistinu sami, onda smo strahovito glupi.

Ja se samo nadam da ti vanzemaljci nisu kao mi. Kao Španjolci u Latinskoj Americi, recimo. Imam scenarij gdje velike sile potpisuju ugovor s vanzemaljcima u kojem rješavaju 80 posto čovječanstva za čipi čips. Dođu ovi s kontejnerima, odvedu nas na drugu planetu i bućnu nas u vruće ulje. Tamo te zapakiraju i prodaju. Imamo ove crne, žute... Ako je sve moguće, moguće je i to...

Od danas se vrijednost Lupige na međunarodnom tržištu umjetnina neizmjerno povećala. Naime, ovdje ekskluzivno objavljujemo nikada viđene iPhone radove pod zajedničkim imenom iFijolic.

Lupiga.Com