Raspad SSSR-a obilježio je za desetljeća milijune ljudi, koji kao i svi mi, imaju snove i maštu, što im je i jedino preostalo svjetlo na kraju duboke jame kojoj nema kraja. Lučke mehanizacije više nije bilo, što je jedan od razloga zašto smo dobili ovu rutu. Naš brodić je imao svoje dizalice, koje su radile kada im se prohtjelo. Naravno to je rezultiralo i našim ostajanjem i po dvadesetak dana. Love smo imali, ali je nemaš gdje potrošiti osim na alkohol i djevuške koje su čekale svoj red u nekom odurnom kutu seamens cluba. Neke koje bogovi vole otišle su i nikada se više nisu vratile. To je bio njihov san i njihova šansa da doskoče onom svjetlu s početka priče.

Zima je nagrizala komadiće kože koji su ostali nepokriveni. Nije bila rijetkost da smo nosili i po dva para rukavica. Pripreme za dolazak bile su pri kraju. Ovaj put nakon što je Istambul ostao već tri dana iza nas, uspjeli smo pogoditi dan i svjetlo. Inače se to uvijek poklapalo da pristanemo po noći. Tada bi osjetili svaki onaj minus koji se spuštao i do dvadeset i pet.

Evo ga! Sevastopol! Nekada glavna luka ruske vojske i sjedište KGB-a. Tragovi su, naravno, neuništivi. Očekivali su nas. Na rivi nas je dočekalo par golorukih radnika kojima hladno Crno more očigledno nije smetalo. Većinom su to face tupog pogleda i umornih lica. Život im se sveo na rad od minimalno 12 sati. Prosječna plaća iznosila je otprilike 25 dolara. Usporedbe radi, za to si mogao kupit karton jaja ili jedno mršavo pile. O odjeći se nije niti razmišljalo. Pošto smo bili brod od linije, tj. uvijek smo se vraćali, znali smo im nositi odjeću iz Italije, ali opet su to bili tek obični dronjci. Pri dolasku obavezno se mora prijaviti novac koji misliš potrošit uz šturo objašnjenje na što i za što. Ukrajinske vlasti su tada, a to je bilo prije šest godina jako puno pridodavali borbi protiv šverca. Za novac si mogao dobit opremu koju su koristili špijuni - razne kamere i oružje. Jednom prilikom bilo je i pregovora o prodaji ikona, svetačkih slika za koje si mogao dobit robije dok ti svi zubi i kosa ne otpadnu. Uvijek je prisutan strah od nekih podvala.

Sevastopol je bio samo jedan od svih uništenih gradova na obali Crnog mora, crnog da crnje ne može biti. Izlazak je bio pomno planiran. Obavezno bi bila izvidnica koja se sastojala od kuhara i još jednog pijanca. Imao si tri mjesta za izaći. Pomorski klub koji je u to vrijeme bio pod okriljem lokalne crkve i koji je imao svrhu telefoniranja, ispijanja gnjusne votke i slušanja Filipinaca kako se krevelje na karaoke. Potom neki mali hotel od četvrtine zvjezdice koji je služio kurvama za šljaku i na koncu jedna birtija koja je na izgled bila obična, ali sa vremenom shvatiš da je to lokalna praona love. Bilo je i puno drugih mjesta, međutim ovdje si donekle bio siguran jer je bilo krcato murije. Kuhar i pijanac prikolica vraćali su se uvjek prije večere, jar je kuhar imao brdo posla. Izvještaj se podnosio na večeri. Cjenik taksija, cijene usluga lokalnih ljepotica, mjesto za telefon, ima li pretresa na ulazu i takve stvari.

Najčešći oblik izlaska po Sevastopolu sastojao se od šetnji. Kestenje, štandovi s drangulijama i klupe koje su bile pune staraca u bilo koje doba dana, slike su koje vidiš iz dana u dan i na kraju i osjećaš. Cigarete na komad i kockice čokolade su samo jedna od najčešćih ponuda štandova. Komunizam koji je tako sporo odlazio nakon raspada Rusije nije dao dovoljno mašte arhitekturi da razvije svoju novu priču. Zgrade su većinom sve iste. Parkirnih mjesta nema jer nikad nije ni imalo smisla da svaki ovaj stanovnik ima svoj automobil. Što bi duže gledao u te puste ulice između stambenih blokova to bi boja u mislima bljedila. Htio ili ne, sa vremenom gledaš sve u crno bijeloj tehnici. Neki smiješak i šala ovih lokalnih ljudi na vlastiti račun malo bi ti podiglo raspoloženje i zatomilo osjećaj srama koji bi nosio sa sobom i svojim mislima o tome kako više nikad nemaš pravo na ništa se žaliti. Nakon ovih slika sigurno ne.

Srećom ovaj put nismo dugo ostali. Desetak dana ovdje uredno se pretvori u beskrajno dugo vremensko razdoblje. Što više razmišljaš o odlasku to si s vremenom jadniji. Partenca je zakazana u sedam navečer. Pravilo je da se posada vrati na brod barem tri do četiri sata prije polaska. Procedura s carinicima i mjesnom policijom opet je na početku. Razni pretresi, potvrde o kupovinama. Ovaj put čak nitko nije ni išao kupit ljubav tako da odavde nema sočnih pričica i to je na kraju ispalo dobro jer kako smo kasnije čuli bilo je neke gadne tuče između Bugara i Turaka što je imalo za posljedicu i povlačenja noževa. Rekli bi ljudi grozota, a ja ću da je to samo jedna od normalnijih stvari u pomorskom klubu.

Još jedna cima s prove i Sevastopol ostaje zauvijek u našim mislima. Za to su se pobrinuli umorni pogledi lučkih radnika koji te prate sa sjetom u očima i nadaju se našem ponovnom dolasku za koji mjesec. Opet ćemo im donijeti cigareta i odjeće koju smo skupili u nekom Caritasu. Za dan bi trebali stići u Kerch, pokupiti pilota koji će nas provesti kroz Kerchi prolaz i nastaviti prema Mariupolu. Velikoj luci u Azovskom moru. Zima je ljubav koja ti se uvlači u svaku poru. Za taj jedan dan, posla baš i nema. Očekuje se pilot, a onda sve vrijeme prolaza kroz tu separacijsku zonu, morat ćemo bit na provi, spremni na obaranje sidra ako krene što po zlu. To je ono najgore. Čekanje da se nešto dogodi i lagano smrzavanje. Imaš vremena razmišljati vrijedi li to sve ovog šugavog novca. Bit će vremena za razbijati glavu ... a sada malo uloviti sna ...