Nekad su pucali jedni na druge, a sada „neprijateljima“ daju krv
Bilo je to prije nego je epidemija koronavirusa „ugasila“ život na ovim prostorima zatvorivši ljude u kuće. Čini se kao je bilo prije jednu ili dvije vječnosti, a ne nedavno, taman u danima kada se virus pojavio u Sloveniji i Hrvatskoj. Mjesto događaja je jugozapadna Srbija, točnije planina Zlatar na Sandžaku, nedaleko Nove Varoši i Prijepolja. Tamo su se još zadnjih dana veljače okupili ratni veterani nekoć zaraćenih vojski, a danas u naravi skupina prijatelja koji su sretni što se ponovno vide nakon nekog vremena. Njihova ozarena lica dok sjede za nekoliko kaotično spojenih stolova jasno odaju zadovoljstvo. Glavni problem je hoće li se poljubiti dva ili tri puta. Za tim stolovima jedni do drugih sjede nekadašnji borci Hrvatske Vojske, Vojske Republike Srpske, Armije BiH, Jugoslavenske narodne Armije i Hrvatskog vijeća obrane.
Nije ovaj tekst zapravo ni trebao biti napisan. Lupiga je na Sandžak išla snimati materijal za dokumentarni film o ljudima koji ne žele da ih do kraja života proždiru mržnja i netrpeljivost prema drugima, samo zato što je tako možda lakše. Ipak, kako su dani od tada prolazili, a nijedan od tih dana nije prošao - unatoč sveopćem kaosu zbog epidemije i bitno promijenjenom načinu života u vremenima deficita pozitivnih vijesti - da se nismo sjetili tih ljudi, odlučili smo napisati tekst.
A zašto su se ovi bivši ratnici našli na Sandžaku, kada tamo nije bilo ratnih djelovanja, niti je itko od ovih boraca za rata tamo bio? Razlog je jedna od užasnijih epizoda u proteklom ratu. Naime, Prijepolje je od granice s Bosnom i Hercegovinom udaljeno svega tridesetak kilometara. U tom gradu od petnaestak tisuća stanovnika, početkom devedesetih živio je gotovo podjednak broj Srba i Bošnjaka, tada Muslimana. Tu je prolazila, a prolazi i danas najvažnija pruga u Srbiji, ona koja od Beograda vodi do crnogorskog Bara.
Zločin bez kazne
Da bi vlak iz Beograda stigao do Prijepolja i Bara mora proći malim dijelom Bosne i Hercegovine. Otprilike nekih deset kilometara trase. I tu su svoju priliku dočekali zločinci.
Na jedinom mjestu gdje se vlak Beograd-Bar u Bosni i Hercegovini mogao zaustaviti, na stanici Štrpci, 27. veljače 1993. godine, vlak broj 671 dočekali su naoružani vojnici pod zapovjedništvom Milana Lukića, kasnije poznatog i po nadimku „višegradski krvnik“. U pola sata vojnici su „pročešljali“ kupee u potrazi za ljudima koji su imali tu nesreću da nose bošnjačka imena i prezimena. Pronašli su ih 18 i odveli iz vlaka.
Mjesto zločina - stanica u Štrpcima (SCREENSHOT: YouTube)
„Kad su ih izveli iz voza, strpali su ih u kamion i odvezli u jedno selo pored Višegrada, u zgradu škole. Tamo su ih vezali i tukli. Svukli su ih do gole kože, opljačkali ih, a onda su ih takve odvezli do neke zapaljene kuće. Izvodili su ih iz kamiona po dvojicu i tako ih likvidirali, par po par“, govori nam Nail Kajević iz Prijepolja. Njegov brat Nijazim jedan od odvedenih iz vlaka.
Strašno je kakve sve monstruozne detalje Nail danas zna i s njima živi. Godinama je sastavljao ovu slagalicu ne bi li doznao kakvi su bili zadnji trenuci bratovog života i ne bi li uspio pronaći njegove posmrtne ostatke da ga dostojno pokopa. Razgovarao je s putnicima iz vlaka, željezničarima, odvjetnicama, pripadnicima vojnih i paravojnih formacija, svećenicima, kondukterima, Slobodanom Miloševićem … čak se nalazio i s kriminalcima koji su bili povezani s otmicom i imali njemu očajnički potrebne informacije. U potrazi koja nikad nije završila organizirao se s obiteljima drugih žrtava i već je godinama predstavnik obitelji ubijenih.
Na Nailu se ne može, a ne vidjeti bolni grč dok govori o tome. A opet – mora govoriti. Bori se sam sa sobom, kao da si je uzeo za zadaću da o tome govori sve dok je živ ili dok se svi odgovorni za ovaj zločin ne kazne. Nažalost, tu drugu opciju ipak je iluzorno očekivati, jer se po svemu sudeći nije radilo o nepromišljenom postupku hrpe zločinaca okupljenih oko Milana Lukića i postrojbe „Osvetnici“, već o pomno organiziranom državnom poslu.
Lupigin dopisnik i kolumnista iz Beograda, Bojan Tončić, koji dugi niz godina piše o ovom zločinu i njegovom epilogu stvari će opisati ovim riječima: „To je jedan od najmonstruoznijih zločina koje je počinila država Srbija u saradnji sa svojim prekodrinskim satelitom Republikom Srpskom, uz saglasnost Crne Gore, dobro isplaniran u vrhu policije Srbije i Vojske Jugoslavije, uz učešće vrha Železničko-transportnog preduzeća Beograd“.
Gotovo isto misli i naš sugovornik.
„Voz je već u polasku kasnio pola sata“, reći će Nail uz teški uzdah, pa potom snažno udahnuti prije nego otvoreno pređe na stvari: „Otmica nije bila nikakva osveta, kako se govorilo, niti čin nekog pojedinca, nego osmišljena i koordinirana akcija“.
"Kažu da je u vozu vladala grobna tišina" - Nail Kajević (FOTO: Lupiga.Com)
Postoje i dokumenti koji dokazuju da je „otmica“, kako se u medijima naziva ovo zvjerstvo, unaprijed dogovorena. Unatoč tome, pravosudna bilanca je sramotna – samo dvije osuđene osobe i i sudski postupak koji, dakle 27 godina kasnije, još uvijek traje na sudu u Beogradu. Nalogodavce, ni one sa samog vrha, ni oni koji su logistički dogovorili stvari, ruka pravde sigurno neće dohvatiti.
„Najviše su tukli jednog momka, Zvjezdana“, podijelit će Nail s nama svoja saznanja. Radi se o Zvjezdanu Zuličiću, mladiću iz „miješanog“ braka, koji je izbjegao iz Sarajeva i putovao majci koja je živjela u Nikšiću. Ukupni broj likvidiranih civila iz vlaka je 20. Najviše njih bilo je iz Prijepolja – devet.
Hrvat koji nije htio šutjeti
Osim 18 Bošnjaka, a među Bošnjake su krvnici ubrojali i Zvjezdana, iz vlaka je odveden i jedan crnac čiji identitet do danas nije poznat te jedan Hrvat, Tomo Buzov, umirovljeni kapetan JNA porijeklom iz okolice Splita koji je nakon umirovljenja ostao živjeti u Beogradu. Njega života nije koštala njegova nacionalnost, jer je ubojice po njegovom imenu nisu ni mogle znati, već njegova ljudskost. Naime, Buzov je jedan od rijetkih među više od tisuću putnika iz voza koji se glasno pobunio protiv odvođenja nevinih ljudi.
„Putnici iz voza su mi rekli kako je Buzov kad je vidio šta rade, ustao i rekao 'kako vas nije stid, šta radite to, ostavite te ljude' … Znao je kakva će biti njihova sudbina … Kažu da je u vozu vladala grobna tišina … Onda su odveli i njega … Ja mu na njegovoj ljudskosti nikad neću moći zahvaliti …“, potiho će Nail, a onda će, kao da je zaustio još nešto reći, ali riječi nije uspio izgovoriti, spustiti pogled.
Njegov brat koji je ubijen u tridesetoj godini života, u Beograd je išao na krštenje djeteta svojih prijatelja kojima je bio vjenčani kum. Prijatelja Srba, ako nekog baš zanima.
„Bio je tako sretan što ide. Kad je dobio slobodan dan na poslu, od sreće je izgrlio svog šefa. I onda na povratku …“, reći će Nail i opet zastati ne iznalazeći riječi kojima bi opisao što se dogodilo.
I dan danas čovjek s kojim razgovaramo ima istu misiju - pronaći tijelo svog brata. S tim ciljem krenuo je već nekoliko tjedana nakon ubojstva. I činilo se, kaže, da će uspjeti, jer su obitelji žrtava došle do samog Slobodana Miloševića.
„Milošević je skoro odmah helikopterom doletio u Prijepolje kako bi smirio situaciju. Javno je poručio da će preturiti svaki kamen i pronaći te ljude, bili mrtvi ili živi“, prisjeća se Nail. Objašnjava nam kako je atmosfera u gradu nakon što se saznalo za „otmicu“ bila vrlo napeta. Danas je uvjeren da je zapravo „otmica“ bila samo izlika da se ratni sukob pokuša prenijeti i na Sandžak, a da se to uistinu i dogodilo jasno je kako bi završili Bošnjaci koji na Sandžaku čine većinu stanovništva.
Spomenik devetorici Prijepoljčana (FOTO: Nenad Vukosavljević)
Četiri puta je Nail u mjesecima iza zločina putovao u Beograd na sastanke kako bi se pronašlo žrtve. U jednom navratu on i još nekoliko članova obitelji likvidiranih civila proveli su u beogradskim hotelima čak 53 dana u komadu.
„Vjerovali smo Miloševiću da će nam pomoći. Da je tad rekao da skočimo sa zgrade pa će se otkriti šta je bilo, mi bi skočili. Onda sam u jednom trenutku shvatio da nas laže. To se na kraju i pokazalo. Sve nas je slagao“, govori nam.
Ipak smatra da Milošević nije odgovoran za ono što se dogodilo.
„Moj lični utisak je da on nije znao za tu otmicu. Mislim da je to bilo u režiji druge struje, one koju je predvodio Dobrica Ćosić. Sigurno je samo da je sve osmišljeno u kabinetima u Beogradu“, uvjeren je Nail.
Srbijanski mediji jutro nakon „otmice“ prenijeli su agencijsku vijest koja kaže kako su u vlaku pronađeni “Alijini bojovnici“. Obiteljima se ubrzo javio i jedan pravoslavni pop koji je bio porijeklom iz BiH, a službovao je na Sandžaku. On je tvrdio da ima kontakt s vojskom koja drži otete putnike i tražio da obitelji dođu do Sefera Halilovića koji je rodom iz Prijepolja, a u to je vrijeme bio general Armije BiH, pa da s njim dogovore razmjenu za neke zarobljene vojnike Vojske Republike Srpske. Danas je jasno kako je pop lagao i kako su ljudi već u tom trenutku bili pogubljeni.
Večina obitelji žrtava danas više ne živi u Prijepolju (FOTO: Nenad Vukosavljević)
„Mene je posebno pogodila tragedija jedne žene, majke Safeta Preljevića. Njen Safet je bio sin jedinac, a kad je otet imao je 21 godinu. Vraćao se s posla u građevinskoj firmi u kojoj je bio zaposlen. Ona je neprestano obilazila opštinu tragajući za istinom, a bila je srčani bolesnik. Svi su je počeli pomalo izbjegavati, na kraju nije imala ni za lijekove. Ja sam je jedan dan sreo i dao joj novce za lijekove, ali ih nije stigla kupiti, imala je moždani udar i tog dana umrla u 53 godini života“, govori Nail, pa nam onda skromno prišapne – „ma nemojte to ni stavljati, ne bih ja da se ističem“.
Kaže nam kako većina obitelji žrtava iz Štrbaca više ne živi u Prijepolju. Zločin im je uništio živote i rasuo ih po cijelom svijetu. Nikome do danas nije dodijeljen status civilnih žrtava rata. Razlog je vrlo bizaran. Naime, zakon kaže kako se status civilne žrtve može ostvariti samo ukoliko zločin počini neprijateljska vojska, a likvidaciju nije počinila Srbiji „neprijateljska vojska“, već Vojska Republike Srpske, koju Srbija ne smatra neprijateljskom.
Do sad su pronađeni posmrtni ostaci samo četiri osobe, prilikom ispuštanja brane na jezeru Perućac, u Bosni i Hercegovini. Vjeruje se da dno prekrasnog jezera jarkozelene boje skriva i tijela ostalih žrtava. Svakih par godina ovo jezero, koje je jedna od najvećih turističkih atrakcija tog kraja, otkrije razmjere monstruoznih zločina iz proteklog rata. Prije deset godina na tom su mjestu pronađene kosti preko stotinu osoba, tri godine kasnije otkriveni su i brojni novi ljudski ostaci …
Arhetip zla
Najmlađa žrtva iz Štrbaca, Senad Đečević, učenik iz Bara, imao je samo 16 godina. Ni njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni. S njim je u kupeu sjedio Zoran Milekić koji je kasnije ispričao kako je dječak zaspao čim je ušao u kupe. Probudila ga je vojska i pitala ga kako se zove. Kada im je odgovorio, izveli su ga iz vlaka. Senadov suputnik Milekić protestirao je i rekao vojnicima „Pustite dete, šta vam je ono krivo“, na što su mu odgovorili – „Ko te šta pita, 'oćeš i ti metak“.
Nebojša Ranisavljević jedan od vojnika koji su u Štrpcima upali u vlak, ujedno i jedan od samo dvojice do sad osuđenih (dobio je 15 godina na sudu u Bijelom Polju u Crnoj Gori) svjedočio je kako je akcija provedena. Ispričao je kako su u zgradi škole otete jednog po jednog ponovno pitali kako se zovu, a onda im nadijevali srpska imena i pružali im „srpski krst“ da ga ljube. Potom su ih oko sat vremena tukli šakama i nogama. Milan Lukić se na jednom od zarobljenika iživljavao nožem, a onda su ih, kada im je iživljavanje dosadilo, potrpali u kamion i odvezli do jedne kuće uz samu rijeku Drinu. Lukić ih je u manjim skupinama vodio u garažu u prizemlju kuće, pa bi im, nakon što im je naredio da legnu, pucao u potiljak. Ranisavljević je svjedočio i kako je jedan od putnika pokušao pobjeći, a on je pucao u njega. Ranjeni muškarac, na tlu je vikao „jao majko moja“. Prišao mu je Lukić i priklao ga bajunetom. Svoje vojnike podučio je riječima: „Ovako se to radi“. Za ovu akciju Lukić je svakom od vojnika dao „nagradu“ od po stotinu opljačkanih maraka.
A Lukić je Milan arhetipsko oličenje zla koje je hodalo kuglom zemaljskom. Danas dane provodi u udobnom estonskom zatvoru. Ne zbog zločina u Štrpcima, već služi doživotnu kaznu koju mu je izrekao Haški sud za druge zločine. Prema toj presudi, među ostalim, odgovoran je za spaljivanje više od stotinu žena, djece i staraca u Višegradu 1992. godine. Do 2005. godine krio se u Argentini, a tek prije nekoliko mjeseci podignuta je optužnica protiv njega zbog i slučaja Štrpci. I to u BiH.
Dakle, zbog ovog su zločina u Prijepolje stigli ratni veterani, želeći odati počast žrtvama. No, u Štrpce se nije moglo. Stanica na kojoj je zaustavljen vlak svojevrsna je zabranjena zona, smještena u gustoj šumi na brdu, nekih kilometar i pol lošeg makadamskog puta od ceste koja od srbijanske granice vodi prema Višegradu. Da bi se došlo do stanice potrebna je suglasnost Željeznice, a oni koji su tamo probali obilježiti zločin ili nešto snimiti, nemaju nimalo ugodna iskustva. Stoga nije ni planirano da veterani odu do stanice, već samo na komemoraciju koja se svake godine održava u središtu Prijepolja.
Tužna je to manifestacija. Ne samo zbog toga što podsjeća na monstruozna ubojstva i na to kakvi su zlotvori hodali i hodaju i danas među nama, već i zato što je potpuno upregnuta u političke svrhe. Ovdje vrijedi dodati i jedan uistinu nevjerojatan detalj. Nije nam bilo moguće provjeriti ga, ali kada su ratni veterani pripremali ovaj posjet kontaktirali su majku jedne žrtve iz Štrbaca oko organizacije. Ona im je rekla da je to bio prvi put ikada da im se netko povodom obilježavanja tog dana javio.
"Muftijin" politički teatar
Taj dan je u središtu Prijepolja blokiran promet. Masa ljudi skupila se pred domom kulture, gdje su komemorativni skup organizirali Islamska zajednica u Srbiji i Bošnjačka kulturna zajednica. Pred mnoštvom su se redali gorljivi govornici. Najvatreniji je, očekivano, bio Muamer Zukorlić. Sjećate ga se? To je onaj „mufti“ koji je na komemoraciju u Srebrenicu prije deset godina stigao u koloni luksuznih bijelih BMW džipova na čijim je staklima velikim bijelim slovima pisalo „MUFTIJA“ ili možda pamtite onaj njegov drugi BMW, bijelu limuzinu, s registarskim oznakama „mufty“, kako bi svi znali da vozila pripadaju glavnom muftiji Islamske zajednice u Srbiji, odnosno sandžačkom muftiji.
Nekadašnji vozni park po kojem će mnogi pamtiti Zukorlića (FOTO: zurnal.info)
No, zov politike očito je za muftiju bio jači od ovog drugog zova, pa je odlučio napustiti Islamsku zajednicu. Danas je predsjednik bošnjačke Stranke pravde i pomirenja, a komemoraciju u Prijepolju, naše je mišljenje, shvatio je kao predizborni skup. Tada se još nije moglo znati da će predstojeća pandemija otkazati izbore zakazane za travanj.
Posebno smo bili dirnuti Zukorlićevim teatralnim ulaskom u dvoranu i još efektnijim izlaskom. Naime, Zukorlić se ne kreće sam, već u golemoj pratnji, u kojoj je desetak hodža. Deset minuta kasnio je početak ceremonije, iako su svi u dvorani bili na svojim mjestima već i 20 minuta prije zakazanog početka. Čekalo se Zukorlića i svitu. To smo shvatili kada su se naglo otvorila oba krila velikih vrata bočnog ulaza u dvoranu. Kao u kakvom filmu, sve praćeno pljeskom, uvježbanim i ujednačenim, gotovo pa vojničkim korakom, kročili su unutra Zukorlić i pratnja.
Svi čekaju da Zukorlić i svita popune sjedala u prvom redu (FOTO: Nenad Vukosavljević)
Prvi je na pozornici „nastupio“ Samir Tandir, potpredsjednik Zukorlićeve stranke, koji je u više prilika ranije isticao kako je Zukorlić njegov učitelj. Evo nekih njegovih riječi s komemoracije: „Promijenilo se to što su Bošnjaci napokon dobili svoje autentične predstavnike koji su uvijek sa svojim narodom. Radi istine, želim istaknuti, samo je jedan predsjednik neke stranke uvijek s nama, svake godine, bez obzira na svoje obaveze - to je akademik Muamer Zukorlić Muftija“. Nakon njega na pozornicu je izašao i „novi“ muftija Mešihata Islamske zajednice u Sandžaku i Srbiji, Mevlud Dudić. I on je, inače, baš kao i Zukorlić, rodom iz Tutina.
„Prošla su vremena kad su političari mogli da nam uništavaju Islamsku zajednicu. To vrijeme je prošlo i neka znaju da to više nikad neće moći raditi. Mene raduje što je akademik Muamer Zukorlić tu u prvom redu, čovjek koji se kao narodni poslanik bori za interese Islamske zajednice. Takvi nam političari trebaju – oni koji će nas braniti, a ne rušiti. Poručujemo i pojedinim bošnjačkim političarima da više nikada neće biti u prilici da to rade. Ko god udari na IZ završiće poput Titanika“, smatrao je muftija Dudić da su riječi prigodne komemoraciji. I inače, njegov govor je bio ispod svake razine dobrog ukusa, pa je tako poručio da će, ne samo „dželati“ biti ponižavani i na ovom i na onom svijetu, nego i njihovo potomstvo.
"Novi" muftija Mevlud Dudić poručio je da narodu trebaju političari poput Zukorlića (FOTO: Nenad Vukosavljević)
A onda se za finale na pozornicu mirnim korakom i potpuno sam, popeo glavom i bradom, Zukorlić.
„Normalno stanje u jednom narodu i to narod vodi u pravom smjeru, kada je zreo da prave ljude i u političkom, kulturnom ili bilo kojem drugom smislu pusti da ga vode. Sa druge strane, i u kući ako najjači ne vodi glavnu riječ onda sve propadne“, poručio je Zukorlić, a onda slijedi nešto čemu autor ovih redaka u svojoj dugogodišnjoj karijeri nikad nije svjedočio.
Zukorlić, čim je izgovorio svoje zadnje riječi, bez ikakvog zastajkivanja kreće prema izlazu. Simultano se u istom trenutku diže i sva njegova svita, koja je do tad sjedila u prvom redu. Poput neke besprijekorno uvježbane plesne skupine, u strogoj formaciji, na jednakom razmaku, i oni kreću prema istom onom bočnom izlazu, na koji su došli kao što ulazi pratnja borca u nekom boksačkom superspektaklu. Do stepenica na pozornici dolaze točno u trenutak da bi im se brzim i sigurnim korakom pridružio Zukorlić i, postavivši im se na čelo, izveo ih van.
Nada duga 27 godina
Prema programu komemoracije cijela povorka potom je krenula ka spomeniku devetero ubijenih iz Prijepolja, gdje se održavala druga komemoracija, čiji je organizator opština Prijepolje.
Među nekoliko stotina duša u povorci, i oni su ratni veterani zbog kojih smo zapravo tu, ali ova nas je priča odvela malo dalje od njih. Raštrkali su se pa se traže da zajedno dođu do spomenika.
Zukorlić je predvodio povorku sve do spomenika (FOTO: Nenad Vukosavljević)
„Gdje su naši?“, čudno zvuči pitanje koje nam postavljaju četvorica veterana. Znamo ih od ranije. Jedan je nosio uniformu Armije BiH, drugi HV-a, a treći i četvrti Vojske Republike Srpske. Nekadašnji direktni neprijatelji sada su jedni drugima „naši“.
„Naše“ je zapravo vrlo lako prepoznati. Ističu se čak i u masi, jer dobar dio njih zbog ratnih ozljeda ili šepa ili hoda uz pomoć štaka. Bez da kažu i riječ, na licima im vidimo da ih se dojmilo ono što se maloprije odigravalo u Domu kulture.
„Došlo mi je da napustim salu u jednom trenutku, ali suzdržao sam se“, dok hodamo prema spomeniku govori nam Amir koji je cijeli rat proveo u uniformi Armije BiH. Dvojica drugih koji hodaju odmah iza nas, na te riječi samo potvrdno kimaju glavom.
Noć prije u hotelu ih je posjetio Nail Kajević i ispričao im sve o zločinu u Štrpcima. Gotovo sat vremena bez prestanka iznosio im je najsitnije detalje, a oni su ga slušali s velikom pažnjom. Nitko od tridesetak veterana cijelo to vrijeme nije ni pisnuo.
Nail s veteranima (FOTO: Nenad Vukosavljević)
„Meni se dogodila nesreća i ona je meni najveća, jer je moja. Htio sam vam približiti svoju tragediju, jer vjerujem da ćete vi da me razumijete“, na samom početku rekao im je Nail ne želeći slučajno uvrijediti nikoga od tridesetak veterana i njihove ratne patnje. I koliko smo vidjeli, razumjeli su ga. Vidjeli smo i da je Nailu pao „kamen sa srca“ jer je pred njih bez ikakve kalkulacije izbacio sve što ga muči i, kaže nam, zbog toga mu je lakše.
Njegova je najveća želja da napokon pronađe bratove ostatke i dostojno ih pokopa.
„Nada posljednja umire“, reći će opraštajući se s veteranima čovjek koji, dakle, punih 27 godina bezuspješno traga i nada se.
Kako je svijet jedno uistinu malo mjesto vidjet ćemo istu noć, kada će nam jedan od veterana, Đoko Pupčević, otkriti da je i on spletom okolnosti tog kobnog 27. veljače 1993. godine bio u tom vlaku. Đoko je iz Bosanskog Šamca. Bio je Vojnik Vojske Republike Srpske u čijoj je uniformi i teško ranjen krajem 1992. godine.
Đoko Pupčević je kobnog dana bio u vlaku 671 Beograd - Bar (FOTO: Lupiga.Com)
„Na rehabilitaciju sam poslan u Srbiju, u Ivanjicu. Kako vikendima nismo imali tretmane, a bio sam se malo oporavio, odlučio sam otići kod tetke u Podgoricu. Voz je malo kasnio, jedno pola sata, 40 minuta, nisam više siguran, prošlo je puno vremena. Ušao sam u četvrti-peti vagon. Voz je bio krcat. Taman negdje pred mrak smo stigli u Štrpce. Vidio sam da smo se zadržali malo duže nego što bi trebalo. Unutra su ušli uniformisani ljudi i legitimisali nas. Pokazao sam ličnu kartu, vojnu knjižnicu, otpusnicu iz bolnice. Kaže mi jedan 'sretno i doviđenja'. Nakon možda pola sata smo krenuli dalje, kondukter je išao po vozu, pitali smo ga šta je bilo. Rekao nam je da su izvadili ljude iz voza. Ja sam mislio da je to možda neka potraga za dezerterima, a onda tek kad sam došao u Podgoricu na Dnevniku sam vidio vijest da su iz voza izvedeni Bošnjaci“, priča nam Đoko. Dok govori o tome osjetimo neku nelagodu zbog toga što ga je sudbina uopće rasporedila u taj voz.
Slika koju su rijetki vidjeli
Upravo će Đoko biti jedan od članova delegacije veterana koji će pred spomenik položiti vijenac s upadljivom bijelom trakom na kojoj su zlatnom bojom ispisana imena svih njihovih vojski.
Polaganje cvijeća i vijenaca je također jedna nevjerojatna priča. Nakon govora nekih novih lica, među kojima je i ono predsjednika opštine Prijepolje, Dragoljuba Zindovića, preko razglasa se pozivalo delegacije da polože vijence. Jednu po jednu, ali ne i ovu veteransku. Tek kada su svi pod spomenik položili vijence, s razglasa se čulo „odobrenje“ kako „sad mogu položiti cvijeće i svi ostali“. A „ostali“ su upravo i jedino ovi ratni veterani. S vijencem u rukama dolaze Đoko, Amer, Zvonko i Suljo. Jedan se krsti, drugi križa, dvojica uče Fatihu mrtvima… Ali slika je to koju su tek rijetki vidjeli, jer je komemoracija završena i već se dosta ljudi uputilo kućama.
Molitva pred spomenikom žrtvama (FOTO: Lupiga.Com)
Na spomeniku su, inače, uklesana imena svih ubijenih Prijepoljčana, a njime dominira natpis: „Ko u ovoj zemlji zaboravi stanicu Štrpci i 27. februar 1993. odustao je od budućnosti“. Poruka je to vrijedna da se zapamti.
Nakon komemoracije, kada su se već gotovo svi razišli, uočavamo neke od veterana kako bez riječi odlaze pred spomenik. Izgledaju kao da mole, ali nijemo, da ih niko ne primijeti. U kasnijem razgovoru s njima postaje nam sasvim jasno koliko su nezadovoljni jer je njihov posjet završio tako da ih se nije ni spomenulo.
„Ljudi ne razumiju, kao da zaziru od nas. Nije im jasno da mi nismo ovdje kako bismo nekoga veličali ili nekoga omalovažavali. Tu smo samo da odamo počast žrtvama“, kaže nam jedan iz grupe koja stoji pred spomenikom. Drugi dodaje „organizatorima smo mi samo teret i smetnja“. Ipak, složit će se kako su ipak, unatoč svemu, oni ostvarili svoj cilj i odali iskrenu počast žrtvama.
Vijenac s natpisima nekad zaraćenih vojski (FOTO: Nenad Vukosavljević)
Ono u čemu su također složni je zgroženost politiziranjem komemoracije.
„Nadam se da će ubuduće izbaciti ovo političko, a umjesto toga uvesti nešto ljudsko u ove događaje“, kaže nam Zvonko Lucić, veteran Hrvatske vojske iz Zagreba. Na sastanku na kojem su razmjenjivali svoja mišljenja, mogle su se čuti i daleko žešće kritike od ove Zvonkove.
„Dobro ljudi, ja mislim da smo ipak ovde ostavili trag“, ubacit će se Aleksandar Sokolović iz Kruševca te će se rasprava fokusirati na sam zločin u Štrpcima.
„Ovaj slučaj je po meni toliko nebulozan i neobjašnjiv, to da je država kidnapovala svoje građane. Još ni danas mi nismo svesni što se sve dešavalo“, kaže Novica Kostić, veteran JNA iz Vlasotinca, kojeg poznajemo još od prošle godine sa susreta u Jajcu.
"Još ni danas mi nismo svesni što se sve dešavalo" - Novica Kostić (FOTO: Lupiga.Com)
„Mene je bilo stid jer se to desilo u mojoj zemlji. Sramota je da je 27 godina prošlo od pogubljenja nevinih ljudi i da smo još uvek na početku. Drugi svetski rat je završio 1945. godine i za 27 godina, do 1972. godine, izgradila se zemlja, a mi u 27 godina ne možemo ni da nađemo pobijene ljude“, nadovezat će se Goran Nikolić, Novicin kolega, također iz Vlasotinca.
Jedan od onih koji su položili vijenac pred spomenik bio je i Amer Delić, veteran Armije BiH. On će nam objasniti što je bio cilj ovog njihovog okupljanja.
„Mi koji smo nekad ratovali jedni protiv drugih htjeli smo da zajedno dođemo i da odamo počast žrtvama i na taj način našim društvima pokažemo kako je moguće i drugačije - da gradimo zajedničku budućnost“, objašnjava Amer.
O istom ćemo porazgovarati i s Katarinom Milićević iz Centra za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd, koja se bavi radom s ratnim veteranima još od 2000. godine.
„Ovo da prisustvujemo ovakvoj komemoraciji, pre deset godina smo mogli samo da maštamo. I maštali smo. A evo sad se desilo. Sve te boli su naše zajedničke boli. I Štrpci, i oni su nam zajednički. To je naša zajednička ostavština. I nije jedina, nažalost. Mi moramo da razmišljamo šta ćemo sa svim tim ostavštinama da radimo“, reći će nam Katarina.
Neprijateljska transfuzija
Nisu svi ti „neprijatelji“ bili cijelo vrijeme neprijatelji za vrijeme rata. U dva dana boravka s njima naslušali smo se raznih priča, poput onih kako su pripadnici zaraćenih vojski znali izaći iz rovova i naći se s onim prema kojima su do maloprije pucali, na brisanom prostoru. Jedni su imali rakije, drugi cigareta, a svi zajedno želju da malo popričaju s ovim drugima. Danas ovi ljudi doslovno daju krv jedan za drugoga. Ne, ne izmišljamo.
Novica Kostić imao je vrlo kratak ratni staž. Poslan je 1991. godine u Karlovac i nakon nekoliko dana prilikom povlačenja iz karlovačke vojarne dogodilo se ono što ga je obilježilo za cijeli život. U razmjeni vatre ranjen je jedan ročnik JNA, kako Novica kaže, golobradi mladić od 19 godina. Novica je potrčao da izvuče mladića i onda ga je pogodila maljutka. Sljedeće čega se sjeća je to da leži u bolničkom krevetu u Sarajevu s amputiranom nogom i punim tijelom gelera. Bilo je to deset dana kasnije. Od tada svake godine, nekada i dva put godišnje ide na lakše ili teže zahtjevne operacije na beogradsku Vojnomedicinsku akademiju. Prošle godine liječnici su ga tražili da za operaciju pripremi tri doze krvi.
"Potpuno sam pobesnela i rekla sam 'ja ću da idem da dam krv'" - Katarina Milićević (FOTO: Lupiga.Com)
„Slučajno sam saznala da ga traže da obezbedi krv i pobesnela sam. Ja ne znam šta još taj Novica Kostić treba da toj državi da. Koliko to još krvi Novica Kostić treba dati? Njegov celi život je izokrenut i istumban jer ga je ta država poslala u neki rat. Potpuno sam pobesnela i rekla sam 'ja ću da idem da dam krv'. Zato što je Novica Kostić simbol svih ratnih veterana. Ako postoje ljudi za koje mislim da su heroji onda su to ovi ljudi s kojima mi sarađujemo. Jer ratovati protiv nekog, dati deo svog tela, godine svog života, a onda se odmaknuti i shvatiti da je rat zlo i da je poguban, to je za mene herojstvo“, prisjeća se Katarina koja Novicu poznaje još od 2003. godine.
Njena kolegica iz ureda potom je napisala status na svoj Facebook profil i onda je krenulo.
„Do suza me je potreslo kada su mi se krenule javljati Novicine kolege, ratni veterani, ljudi s kojima mi radimo. Javljali su se iz svih država regiona, bez obzira na vojsku kojoj su pripadali. Svi su želeli dati krv za Novicu. I to je zaista bilo dirljivo. Oni su prevazišli tu mržnju koju se nekad osećali prema tim drugima, a danas bi sve pa i krv dali za te druge“, u jednom će dahu Katarina, dok naš snimatelj u nevjerici sluša i okreće se oko sebe pogledom tražeći gdje je Novica. I dala je krv. I ne samo ona.
Katarina i Novica u zagrljaju (FOTO: Lupiga.Com)
„Kad sam krenuo na operaciju poveo sam troje davaoca sa sobom iz Vlasotinca. Putovali smo 300 kilometara. Kad smo došli tamo doktor mi kažu, 'pa ne treba, za vas je već njih 14 dalo krv. To je bio trenutak kad sam stvarno bi ponosan“, kroz smijeh nam govori Novica.
Zaigrani ratnici
Posljedice operacije, iako je prošla uspješno, još uvijek osjeća. Uoči komemoracije, rana mu je prokrvarila. Njegovi ratni prijatelji i neprijatelji bili su zabrinuti hoće li moći propješačiti komemoraciju, pa su ga neprestano pitali može li i je li sve u redu. Novica je na sva pitanja samo odmahivao rukom, kao da to nije ništa.
U međuvremenu dok smo u hotelu razgovarali s Novicom i Katarinom, vani je počeo padati gusti snijeg. U samo pola sata već ga je napadalo dvadesetak centimetara. Dokle god je pogled sezao sve je bilo bijelo. Zimska idila dodatno je raspoložila veterane, pa su počele padati ideje o grupnom grudanju.
„Ali kako ćemo da se podelimo“, pita jedan.
„Ajde bolan kako god da se podijelimo, vidjećete kako ja gađam“, kao iz topa odgovara drugi.
„Čekaj da stane mećava pa ću da ti pokažem“, spremno uzvraća onaj prvi.
„Samo, bez snimanja, molim, da ne ispadne da se mi ovdje zajebavamo“, smije se treći i gleda prema nama.
Umjesto grudanja, krenulo se u čišćenje automobila (FOTO: Lupiga.Com)
Do sutradan je snijega već pola metra, automobili su zatrpani, a valjalo bi krenuti kućama. Začas se dogovaraju i jedni drugima pomažu u čišćenju snijega. Iz gomile netko dobacuje šalu kako je to dobro za njihov PTSP. Dobar dio njih, naime, već se godinama nosi s ovim poremećajem.
„Teško je živjeti s tim. Moraš baš biti jak da bi se s njime nosio“, objašnjava nam Jasmin Osmankić. On je veteran Armije BiH iz Bihaća i predsjednik udruženja oboljelih od PTSP-a Unsko-sanskog kantona. Kaže da njemu puno pomažu upravo ova druženja.
„Ali svejedno je teško. Kao udruženje puno radimo na sprečavanju samoubojstva kod veterana, ali teško je … Evo baš smo neki dan imali slučaj pokušaja suicida jednog borca iz Bužima …“, vrti glavom kao u nevjerici Jasmin.
Druženja kao terapija
Da su ovakva druženja uistinu terapija složit će se i Zvonko Lucić iz Zagreba, koji je ratovao u uniformi HV-a.
„Ovo i jeste neki oblik terapije. Meni je zapravo preko ovoga završio rat“, mirno će Zvonko. Već odavno je raskrstio s braniteljskim udrugama u Hrvatskoj čiji je aktivni član bio godinama. Kaže da mu se činilo kako se u tim udrugama ne radi ništa da bi se pomoglo članstvu, nego kako služe tome da politika ima svoje poslušnike koje će aktivirati kada to bude trebalo.
Čini se da je slično i u Bosni i Hercegovini, barem prema iskustvima Edina Ramulića iz Prijedora.
„Ovdje nema teške riječi, ali ne gajim iluzije da je tako i 'vani', van ovog društva, jer vidim kako je u mojoj zajednici. Još uvijek najglasniji dobivaju najviše prostora, iz različitih interesa, ali uglavnom da brane beneficije koje su naslijedili iz rata“, otvoreno će Edin bez obzira što mu ove riječi mogu donijeti neprilike u njegovom gradu.
"Najglasniji dobivaju najviše prostora, uglavnom da brane beneficije koje su naslijedili iz rata" - Edin Ramulić (FOTO: Lupiga.Com)
Edinova priča ionako je poprilično drugačija od priča ostalih ljudi koji su ovdje s nama. Odbio je da ga se 1991. godine pošalje u rat u Hrvatsku, a kada se rat proširio i na BiH, opet nije želio uzeti pušku i ratovati. Kaže, bio je uvjereni pacifist. Na kraju je završio u zloglasnom logoru Trnoplje u okolici svog rodnog grada, a nakon razmjene „bačen“ je u srednju Bosnu gdje je ipak odlučio uzeti pušku u ruke pa bio i teško ranjen u glavu.
„Vojnici su me odveli u logor, vojnici su mi ubili moje najbliže, uključujući mog oca i brata, školske prijatelje. I sam sam postao vojnik. Vojnici su me ranili, vojnici su ubijali moje prijatelje vojnike, ali kada je rat stao ja sam odmah prestao imati bilo kakvo neprijateljstvo prema bilo kojim vojnicima, osim onima koji su činili ratne zločine. Od rata pa na ovamo ja na sve moguće načine tražim komunikaciju s ljudima koji su bili na drugoj strani, jer me zanima njihova motivacija i kako su oni prolazili kroz rat“, potpuno će mirno Edin, kao da se sve to događalo nekom drugom.
Zbog takvog razmišljanja nailazi na osude svojih nekadašnjih suboraca, koji mu govore da „nije to onaj isti Edin“. On im odgovara – „pa normalno da nisam, ne mogu i danas razmišljati kao da je devedeset i četvrta“.
Privilegije na širenje mržnje
„Mnogi su još uvijek u devedeset i petoj. Kao da je rat juče stao, a ne prije 25 godina. Nije to taj nivo ljudi koji su ovdje. Mnogi iz svojih udruženja šire neprijateljstvo i dalje, truju prostor oko sebe. Nastavljaju rat drugim sredstvima. Samo zato što su privilegovani i dobivaju razne beneficije od toga. Njihov uticaj je daleko veći, puno ih je više nego nas i vrlo im je bitno da nastave tu priču. Vjerovatno ćemo morati sačekati da oni izumru da bi se ovo društvo napokon drugačije postavilo i prema prošlom ratu i prema svim ratovima“, nimalo optimističan je ovaj Prijedorčanin koji danas nije član nijedne veteranske udruge jer im ne želi dati legitimitet da „budu produžena ruka politike i da nastave sa širenjem mržnje“.
„Ali ovo ovdje, ovo je druga priča. Možda je moj prvi susret bio neobičan, ali već drugi put sam se grlio s ljudima koji su bili u drugoj vojsci, dakle da jasno kažem – s neprijateljima. Ne samo da se anulira neprijateljstvo, nego se stvori prijateljstvo. Kad prolazim kroz mjesta odakle su ovi ljudi, obavezno stanem na kafu jer jako volim razgovarati s njima“, otkrit će nam Edin.
Slično govori i Zvonko.
„Mislim da sada imam bolje veze s nekim ljudima ovdje i bolje razumijevanje, nego s nekima s kojima sam bio u istom rovu“, rezimira Zvonko i dodaje kako je svjestan da to ne mogu prihvatiti svi ratni veterani, ni kod „nas“, a ni kod „njih“.
"S nekim ljudima ovdje imam bolji odnos, nego s nekima s kojima sam bio u istom rovu" - Zvonko Lucić (FOTO: Lupiga.Com)
„Od uvjetovanja nema ništa. Ako tražiš od nekoga nešto, to nije dobro“, zaključit će Zvonko.
Ispričat će nam i kako je kada je tek počeo dolaziti na ove susrete i komemorirati „tuđe“ i „svoje“ žrtve znao sjediti i gledati ljude oko sebe. Povremeno ih je, govori, gledao kao obične ljude, a onda kao da nose svoje uniforme.
Jasmin Osmankić će stvari probati sažeti ovako: „Moj motiv za ovo druženje je da dokažemo mladima da nema mjesta mržnji i da smo svi žrtve tog prokletog rata. Ljudi su prevareni s obećanjima da će biti bolje. Ja danas vidim da nije bolje. Pričam s veteranima stalno, nikom nije bolje!“
„Što smo se više družili i iskrenije pristupali tome, tu je više ljudska crta dolazila do izražaja, i nastale su daleko čvršće veze“, nadovezat će se Zvonko.
"Ljudi su prevareni s obećanjima da će biti bolje" - Jasmin Osmankić (FOTO: Lupiga.Com)
Uto stižu loše vijesti. Hamdija, veteran Armije BiH kojeg poznaje većina veterana ovdje, nije došao na susret iako je rekao da će doći. Sada je javio da nije krenuo na put jer je saznao da mu žena boluje od karcinoma. Nakon kratke šutnje, netko već dovikuje – „treba nešto napraviti“.
„Ajde da se solidarišemo“, spremno će Đoko.
„Tako je, ja znam kroz šta čovjek prolazi, moramo pomoći“, javlja se netko sa susjednog stola.
Učas je pao dogovor da svi daju nešto novaca i da mu jedan od veterana koji živi blizu Hamdije, uz pozdrave, prikupljeno odnese po povratku u BiH. Uskoro na hrpi leži poprilična svota svih valuta – kuna, konvertibilnih maraka, eura, srpskih dinara.
Ima neka tajna veza
Ima tu nešto neshvatljivo „običnim“ ljudima, kao ono kada nam s knedlom u grlu jedan borac Armije BiH, koji je u ratu teško ranjen ranjen, s dijagnosticiranim PTSP-em, objašnjava koliko mu je bilo teško kada im u jednom mjestu na teritoriju Republike Srpske nisu dali da polože cvijeće za poginule borce Republike Srpske jer je na vijencu, među ostalim, pisalo „Hrvatska vojska“. A onda u nastavku priče – prekretnica. Glas iz potištenosti, prelazi u neki ponos. Vidimo to sa svakom novom riječi. Lice mu se na kraju ozari kada završava priču, kako je onda lokalnom političaru koji im je priječio polaganje cvijeća prišao njegov zapovjednik iz rata, oficir Vojske Republike Srpske i rekao mu – „nemaš ti kome šta braniti, ja sam ovdje bio komandant, a ne ti, i ja ću dopustiti ljudima da polože cvijeće“.
Kako se odlučio sjesti za stol s bivšim neprijateljima, možda čak i onima koji su ispalili granatu koja je od njega učinila 80-postotnog invalida četvrte kategorije, pitamo i Đoku Pupčevića.
„Ja sam čovjek koji oprašta. Ne možemo čitav život biti u ratu. Kad čovjek u glavi posloži kockice i vidi gdje se danas nalazi i šta se desilo, zapita se zašto ne bismo mogli živjeti kao i prije rata, zašto se ne bi mogli normalno družiti i razgovarati“, odgovara nam Đoko, pa nastavlja: „I danas ima ljudi u mom selu koji glasno ne odobravaju ovo što ja radim. Govore mi 'oni su tebe ranili, ubili ti rođaka …' Ja shvatam to sve. Ali i mi smo negdje nekog ubili, jel tako? Ali taj rat je proš'o. I trebamo da živimo zajedno i u skladu. Mi smo samo obični ljudi.“
Zagrljaj "Armije BiH" i "HVO-a" (FOTO: Lupiga.Com)
Siguran je da mu u životu ne treba mržnja i ne želi, poput nekih koje poznaje, da u mržnji živi sve do smrti.
„Nisam napravio nikakav zločin. Kome nisam pomogao, nisam ni odmogao. Gledam čovjeka, kao čovjeka“, povući će i ovaj argument Đoko,
Zanima nas ima li nekad među njima nekih tenzija ili žestokih rasprava, da ne kažemo svađa.
„Nema!“, odrješito će Đoko uz šeretski smijeh.
Isti odgovor dobivamo i od Edina – „Nikakvih nesuglasica ja ovdje nikad nisam vidio“.
Slično nam govori i Jasmin
„Ima li rasprava? Pa i ima i nema. Bude nekad nešto pa jedan viče, bilo je 'vako, a drugi odgovara nije, nego je bilo 'vako. Ali sve je to je u prijateljskom tonu i s puno smijeha“, tvrdi Jasmin.
Pitanje ponavljamo i Katarini Milićević.
„Nekad mi se čini da se oni vrlo grubo šale jedni s drugima, ali nikada nisam vidjela nikakvu svađu među njima ili povišene tenzije“, odgovara nam Katarina dok upravo za susjednim stolom traje neka glasna rasprava isprekidana salvama smijeha.
Ugodni razgovori "zaraćenih strana" (FOTO: Lupiga.Com)
Druženja veterana izvan unaprijed dogovorenog programa, dakle u „slobodno vrijeme“, traju do kasno navečer, ali, zanimljivo, malo tko od njih pije pivo ili neki drugi alkohol, kako bi možda čitatelj ovog teksta očekivao. Uglavnom su to kave, čajevi i sokovi.
Na kavi uoči komemoracije nalazimo i Amera Delića. On je iz Zavidovića, jednog od onih mjesta u BiH gdje su svi ratovali protiv svih, a danas radi u Centru za nenasilnu akciju Sarajevo. Ukratko će nam ispričati kako je došlo do ovakvih veteranskih inicijativa.
„Još početkom dvije hiljaditih smo se počeli okupljati, i to je bila velika stvar da bivši neprijatelji, ljudi iz direktno suprotstavljenih vojski sjednu za isti stol. Kasnije smo to unaprijedili i došli smo do toga da jedni drugima idemo na komemoracije. Mislim da to ovim našim društvima daje jednu novu dimenziju činjenice da je rat završen i da se moramo suočiti s onim što je bilo te da konstruktivno moramo raditi na suočavanju s prošlošću. I pokažemo da mi bivši ratnici možemo pozitivno da pridonesemo budućnosti društva“, sažima Amer ciljeve inicijative.
"Došli smo do toga da jedni drugima idemo na komemoracije" - Amer Delić (FOTO: Nenad Vukosavljević)
Katarina, Amerova kolegica iz beogradskog ureda, smatra da je ratne veterane bilo važno uključiti u mirovne inicijative, jer pomirenje, dijalog i izgradnja mira nisu mogući ukoliko u njih nisu uključeni i veterani kao izravni sudionici rata. Iako su motivi jasni, ipak neprestano nailaze na nepovjerenje, kao što je vjerojatno bio slučaj i sada, u Prijepolju. Katarina misli da je to nepovjerenje normalno, jer velika grupa ljudi dolazi u relativno male zajednice pa treba proći vremena da steknu povjerenje, a često se dogodi da im se oni isprva nepovjerljivi na koncu priključe.
„Sve politike se održavaju na jednostavnom principu – 'mi' smo jedinstveni, 'oni' su neprijatelji. Tu ne postoji prostor za mnogo nijansi sive. Političari reč pomirenje koriste samo kada im ona treba za prikupljanje političkih poena. Uzmu oni to 'pomirenje' i kao hoće nešto s time, ali zapravo ništa zvanično i ništa značajno ne urade. Bilo bi super kada bi naši vlastodršci imali sluha, da nas čuju, da nas prime i saslušaju šta mi to i kako radimo. Ali mi se ne uklapamo u njihove agende“, rezimira Katarina.
„Koriste taj rat da održavaju sebe na pozicijama vlasti. Ja mislim da mi imamo odgovornost prema društvu. Da generacijama koje dolaze ukažemo koliko je rat pogrešan, koliko je sve ono što smo mi 'osvajali' bilo besmisleno“, kritičan je i Edin, koji je svjestan da je on, na neki način, danas otpadnik od „svojih“, samim time što se druži s „drugima“ i u svojim javnim istupima kritizira anomalije bošnjačke politike.
Za kraj Katarinu pitamo je li onda cilj politike ovdašnjih država da ostanemo vječno nepomireni. Njen odgovor je očekivan.
„Mislim da jeste.“
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Lupiga.Com
Trebaš krvi?Dam ti krvi.Trebaš metak?Dam ti metak.