Najvažnije je mahati zastavama
Dugo, dugo su kroz noć odjekivale automobilske sirene, tu i tamo isprekidane rafalima ispaljenim iz nekog vatrenog oružja. Masa svijeta, uglavnom mladih, slila se u centar Berana, nekadašnjeg Ivangrada, gradića na sjeveroistoku Crne Gore odmah nakon što su u prošlu nedjelju izašli prvi rezultati crnogorskih parlamentarnih izbora. Promet u središtu bio je blokiran, a policija se držala na sigurnoj udaljenosti.
„Nestali su“, jednostavnim rječnikom objasnit će nam jedan od sudionika ovog slavlja, ne preporučujući nam, radi vlastite sigurnosti, da odemo na slavljeničku lokaciju.
„Meni kao Srbinu nije bilo najugodnije, ko zna na koga možete naletiti“, dodat će.
U Beranama, koje slove kao jedan od najsiromašnijih gradova u zemlji, koalicija „Za budućnost Crne Gore“ uvjerljivo je pomela Demokratsku partiju socijalista (DPS) Mila Đukanovića. Na razini Crne Gore, uz općinu Plužine, bio je to najuvjerljiviji trijumf opozicije - gotovo dvostruko više glasova od vladajućih. Đukanović i njegov DPS već 30 godina kao da drže monopol na vlast u najmanjoj republici nekadašnje SFRJ. Šukanović trenutno obnaša predsjedničku funkciju, a iza sebe ima četiri mandata na čelu predsjednika Vlade te još jedan predsjednički mandat. Stoga ne čudi da su rezultati izbora na ulice izveli toliki broj ljudi.
Potpuna ekstaza nastala je s hitovima Baje Malog Knindže pa „Veseli se srpski rode“ ili „Srpkinja je mene majka rodila“. Muzika je treštala iz improviziranog sound systema, odnosno golemih zvučnika zgruvanih na krov jednog od automobila oko kojeg se vijorilo na desetine službenih zastava Republike Srbije, ali i mnogih drugih, neslužbenih. Iako su Berane jedno od koronavirusom najpogođenijih mjesta u Crnoj Gori, grlilo se, plesalo u kolu i ljubilo cijelu noć, boce domaće rakije kružile su među svijetom, uz pobjedničke zdravice. A što su se više praznile boce rakije i pristizali svježi izborni rezultati to je atmosfera bila vatrenija. Skandiralo se uobičajeno „Milo lopove“, a jedna povorka od pedesetak vozila oko tri ujutro stigla je pred jedan od gradskih hotela u kojem su bili smješteni interventni policajci pristigli iz drugih krajeva zemlje s obzirom da je sigurnosna procjena ukazivala da u Beranama može doći do incidenata. Tamo se skandiralo vlasniku hotela „Ustašo, ustašo“. Ne zato što bi vlasnik imao neke veze s ustašama ili Hrvatskom, već zato što je ugostio policajce. Na policiju, pogotovo onu koja dolazi iz drugih dijelova zemlje ovdje se gleda kao na neprijatelje, obične sluge režima bez ljudskog obraza. Sve skupa, one starije, nije moglo ne podsjetiti na već viđene mitinge, početkom devedesetih.
Gotovo na svim biračkim mjestima u zemlji oporbena koalicija imala je svoje promatrače koji su odmah nakon prebrojavanja glasova, putem Facebooka slali rezultate. I od prvih rezultata bilo je jasno da Đukanović pada.
Sjedište koalicije "Za budućnost Crne Gore" u Beranama (FOTO: Lupiga.Com)
O kompleksnosti političke situacije i izbornih afiniteta, možda ponajbolje govore rezultati izbora iz Beranama susjedne općine, Petnjica. Naime, ta je općina do prije sedam godina bila u sastavu općine Berane, a od 2013. godine je samostalna. U tom planinskom kraju, naseljenom gotovo isključivo Bošnjacima, koalicija „Za budućnost Crne Gore“, dakle, samo dvadesetak kilometara dalje, doživjela je teški debakl jer je dobila tek nešto više od jedan posto glasova, dok je DPS dosegnuo zavidnih 64 posto.
Već i prije objave prvih rezultata, većina kafića u Beranama je zatvorena, kako bi se smanjila mogućnost incidenata u atmosferi koja je već mjesecima uoči izbora bila izuzetno napeta. U Beranama koje su višenacionalna sredina (oko 43 posto Srba, 31 posto Crnogoraca i 19 posto Bošnjaka) organizirane su neke od najvećih ovogodišnjih litija, protestnih procesija vjernika Srpske pravoslavne crkve protiv spornog Zakona o slobodi vjeroispovijesti koji je uzrokovao tektonske poremećaje u crnogorskom društvu i koje su se pretvorile u glasne oporbene skupove.
Kada su litije zbog epidemiološke situacije zabranjene, u Beranama su otišli korak dalje te „patentirali“ automobilske litije, u kojima se u kilometarskim kolonama kružilo gradom i obilazilo okolna sela. Potezi vladajućih koji su tenzije nejasnom logikom kanili smiriti hapšenjem nekih svećenika SPC-a, samo su litije učinile još posjećenijim i jačim obliko protesta protiv režima.
Na jednoj od posljednjih litija prije izbora mnoštvo je u Beranama nosilo 150 metara dugačku srpsku trobojnicu, dok su tri mjeseca ranije na obližnjem napuštenom aerodromu od automobila formirali golemi križ s četiri ocila. Dakle, jasno je, nacionalni naboj u Beranama sasvim je „na nivou“ i zasigurno je pri procjeni sigurnosnog rizika ukazivalo da bi tamo moglo biti problema.
Neki kažu 120, drugi 150 metara, u svakom slučaju golema zastava u Beranama (SCREENSHOT: YouTube)
Lokalne "političke analitičare" nismo dugo trebali tražiti. Negdje uoči posljednje litije pred izbore put nas je nanio u jedan lokal u centru grada odakle kreću najvatreniji sudionici beranskih litija. Uz pivo i rakiju bistri se lokalna, ali i globalna politika.
„Ovi Milovi su gori nego ustaše i šiptari“, obznanjuje stariji muškarac s brkovima preko cijele kafane svom prijatelju koji sjedi nekoliko stolova dalje, a poprilično je jasno da se zapravo obraća nama neznancima.
„Oni i jesu nastali od nas“, odvraća mu drugi muškarac.
Prizor s jedne od litija u Beranama (FOTO: Glas javnosti)
„Tako je“, u priču se uključuje i sredovječni muškarac što se smjestio u samom kutu terase, a do tada je izgledao kao da ga se njihova priča pretjerano ne tiče, da bi mu ovo sad dirnulo žicu, pa je odlučio okupljenima održati kratki sat mitomanske povijesti.
„Sve se to poturčilo i pohrvatilo. I neka se zna da je sve to nekad bila Stara Srbija, sve je to bilo naše, kao što je i Kosovo naše“, ključne su riječi „sata povijesti“, prije nego li onaj s brkovima promijeni temu, pa onog istog prijatelja pita je li čuo da će Đukanović, ako izgubi izbore, u Berane poslati vojsku.
„Kakvu vojsku? Crnogorsku? Samo neka dođu. Ja se tih ne bojim. Oružja, hvala bogu, ima“, odmahuje rukom već pripiti muškarac, a odmah potom s ekrana svog mobitela započinje dugo čitanje „otvorenog pisma“ koje je jedna građanka poslala Milu Đukanoviću. Uz odobravanje pročitanog od ekipe za drugim stolom stiže nova runda piva, a nakon što konobar pospremi prethodno popijene flaše, letak koalicije „Za budućnost Crne Gore“, sa zaokruženim brojem devet, muškarac pažljivo naslanja na flaše, kako bi i prolaznicima dao do znanja svoje političke afinitete.
Poruke iz kafane prenesene na lokalni kiosk (FOTO: Lupiga.Com)
Uskoro počinje s čitanjem novog teksta, ovaj put o nekom selu u središnjoj Srbiji gdje je pokrenuta inicijativa da se podigne spomenik srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću. Mještani tog sela novinaru, naime, objašnjavaju kako je Vučić puno učinio za njih i da se s aktualnim predsjednikom Srbije možda može mjeriti samo Josip Broz Tito, da bi "novinar" u tekstu na kraju zaključio: „Da se danas u tom mestu pristojno živi, vidi se na svakom koraku. Najviše na licima ljudi.“
„Mogli bi i mi našem tako da podignemo spomenik“, dobacuje onaj s brkovima „čitaču“ nakon pročitanog pamfleta, pa nastavlja „zato što je uništio sve tvornice, neka se zove – Spomenik beščasti“.
„Vrijeme mu je da padne, poslije 30 godina. Znat će se za njega ko za kralja Nikolu. I on će ploviti preko mora“, nadovezuje se „čitač“. Kralj Nikola (Nikola I. Petrović Njegoš), naime, posljednji je crnogorski vladar iz dinastije Njegoša, pod čijom je vlašću Crna Gora doživjela velike reforme i ishodila priznanje od većine europskih država, a koji je u Prvom svjetskom ratu bio prisiljen kapitulirati i izbjeći u Francusku, gdje je i umro.
Milo Đukanović kao kralj Nikola I. (FOTO: HINA/EPA/Boris Pejović)
„Ma ljudi, Milo je običan diktator“, preuzet će riječ onaj s brkovima.
„Nije diktator, nego lopuža“, prekinut će ga „nastavnik povijesti“, pa će dometnuti: „Njega voli samo onaj Rama (albanski premijer, Edi Rama, op.a.), zato što je Crna Gora ustvari zapadna Albanija. To oni hoće!“.
„Nije samo Rama, eto i Milanović ga podržava, sve neprijatelji naši, vjekovni“, uključit će se brko, a nakon što mu „čitač“ replicira sa „šta uopšte hoće Hrvati? Dva zastupnika, a nemaju ni hiljadu stanovnika“ nastaje neslušljiva kakofonija i krajnje vrijeme za promjenu lokacije.
Uskoro se, dan prije izbora, sastajemo s jednim studentom politologije, koji nas odmah opominje da nije bilo osobito pametno otići u ovaj lokal.
Rijetki znakovi podrške Đukanovićevom DPS-u u Beranama (FOTO: Lupiga.Com)
„Znam svjetonazore tih ljudi i oni su mi smiješni“, objašnjava nam i moli nas za anonimnost „jer Berane su malo mjesto“ i boji se da bi mogao imati neugodnosti.
Napominje da i on osobno, kao i ekipa s kojom smo se netom rastali, svom snagom navija za pad Đukanovića uz kojeg se dugi niz godina vežu brojne korupcijske afere i koji važi za apsolutnog gazdu Crne Gore zemlje u kojoj su već desetljećima strani investitori najveće svetinje.
„On mora pasti, jer ova država više ne može gacati u tom glibu. Mora se pod hitno decentralizirati zemlja, umjesto da je se rasprodaje za sitne interese, pa pogledajte crnogorsku rivijeru, sve su plaže pod koncesijama koje treba da platiš deset eura. A nakon što padne, pravosuđe se mora pozabaviti utvrđivanjem odgovornosti brojnih ljudi iz DPS-a i njihovih dugogodišnjih partnera“, kaže naš sugovornik.
Da stvari nisu tako jednostavne i da se ne radi samo o, da citiramo, „srbovanju“, iako "srbovanja" itekako ima, mladić nam ukazuje na nešto što će nazvati svojevrsnom nacionalnom slogom, jer uz koaliciju „Za budućnost Crne Gore“ i „Mir je naša nacija“, stoje i jake snage civilnog društva okupljene oko Građanskog pokreta Ura na čijem je čelu Dritan Abazović, inače etnički Albanac. Tijekom predizborne kampanje URA je promovirala vrlo progresivne ideje, zazivala ekspertnu vladu, dok Abazović u javnim istupima nije nimalo štedio Đukanovića i DPS, već je bio njegov najoštriji kritičar. Zasigurno se radi o nekim novim snagama i političkoj opciji kakvu Crna Gora do sada nije imala.
Abazović je u predizbornoj kampanji bio izrazito kritičan prema Đukanoviću (FOTO: Facebook/Dritan Abazovic)
Student politologije kaže kako se zalaže da se pomno preispita porijeklo imovine političara, jer su se mnogi naglo obogatili, sve na račun Crne Gore, a u tome im je, smatra, pomogao Milo Đukanović.
„Zna se gdje je kriminalcima mjesto, a u DPS-ovoj vlasti takvih nije malo. To je golema korupcijska mreža koja za cilj ima poluprivatnu državu. Promjena vlasti puno će nam donijeti“, zaključuje.
Dvadesetak kilometara dalje, na dan izbora, u centru Petnjice, planinske varošice gdje je, na zadnjem popisu stanovništva, 2011. godine, 99,44 posto stanovnika pripadalo islamskoj vjeroispovijesti, pitamo jednog osamnaestogodišnjaka što misli da bi njemu promjena vlasti mogla donijeti.
Detalj iz jednog petnjičkog sela (FOTO: Lupiga.Com)
„Meni? Ništa“, odgovara nam, „ja ionako idem u Luksemburg“. Naime, više tisuća ljudi s područja Petnjice živi i radi u toj malenoj zapadnoeuropskoj državi. Gotovo da ne postoji kuća koja nema nekoga u Luksemburgu. Na ulicama, čini nam se, svaki treći automobil ima žute registarske tablice s oznakom Luksemburga.
„Nije to ništa, trebate vidjeti kako je ovdje nekog normalnog ljeta, kad nema koronavirusa i kad sva ova sela ožive“, govori nam Emir, muškarac u ranim tridesetima koji je odlučio ostati u svom kraju i bavi se poljoprivredom, kao i većina onih koji žive u tom kraju, jer u cijeloj općini svega je par malih tvornica.
Dok razgovaramo u jednom od sela petnjičke okolice pitamo ga što im je konkretnoga donijelo osamostaljenje, odnosno vraćeni status općine koji su izgubili davne 1957. godine.
„Vjerovatno se vama čini da ništa, ali nije tako. Vidite ovu cestu? E to nam je donijelo to što smo sada opština. Tog asfalta prije nije bilo. Donijelo je i desetak radnih mjesta u opštini i administraciji, a i to da sad više ne moramo putovati u Berane kako bismo izvadili bilo koji potreban papir“, iskreno će Emir, objašnjavajući nam kako njegove pčele politika ne zanima, a njega pak zanimaju samo pčele od kojih živi.
Dok smo iz Berana putovali prema Petnjici, nismo mogli ne primijetiti poruku na jednom betonskom podzidu uz samu cestu. Crvenim autolakom, pomalo izblijedjelim slovima, pisalo je „muslimani“ uz strelicu koja pokazuje prema Petnjici. Jedan drugi grafit otpočetka kolovoza bio je jedna od glavnih tema u Beranama. Na nekoliko bošnjačkih kuća u tom gradu osvanuli su grafiti s likovima četničkih vođa, Draže Mihailovića i Pavla Đurišića, uz čije je likove na ćirilici pisalo „jebem li vam majku tursku“. To je poprilično uzburkalo strasti, iako se tumačenje motiva pisanja takve poruke bitno razlikuju, ovisno s kime razgovarate.
Grafit koji je uzburkao duhove (FOTO: Facebook)
Dok su neki uvjereni kako je to „četničko orgijanje“, jer se dan prije u jednom selu nedaleko Berana održao skup pristalica četničke ideologije koji veličaju Pavla Đurišića, drugi su sigurni kako je to maslo DPS-a koji je na taj način želio dodatno podgrijati atmosferu i tako mobilizirati Bošnjake da glasaju protiv koalicije „Za budućnost Crne Gore“.
Otprilike se tako i glasalo – tek, brojkom, 40 glasova za tu koaliciju u cijeloj općini, nasuprot 2.000 za Đukanovićevu opciju, uz malu izlaznost od jedva 50 posto, što je u usporedbi s izlaznošću na razni države (76,65 posto) itekako skromno. Neki politički analitičari upravo će u tome vidjeti jedan od razloga lošeg rezultata DPS-a, jer, smatraju kako vladajući nisu uspjeli zainteresirati Bošnjake i Albance da u velikom broju izađu na izbore.
Andrej Nikolaidis smatra da visoka izlaznost nije presudila (FOTO: Lupiga.Com)
Novinar i politički komentator Aleksandar Nikolaidis ovako vidi stvari u razgovoru za Klix: „Ultra desni front je dobio deset posto više nego im je davala ijedna anketa. Izlaznost u Crnoj Gori je uvijek ogromna i nije ona presudila. Presudio je upliv Srbije. Pokazao se ogroman utjecaj Srpske pravoslavne crkve, kao i činjenica koja je svakom jasna da Đukanović poslije 30 godina treba da ide. Imamo pobjedu Vučića i vatromete u Banja Luci i Beogradu. Tamo gdje su vatrometi treba potražiti prave pobjednike izbora“.
I u Petnjici, baš kao i Beranama, nakon zatvaranja biračkih mjesta, formirale su se kolone vozila koje su trubile i kružile cestama. Samo su se u Petnjici umjesto srbijanskih zastava vijorile zastave Crne Gore, a iz automobila dopirali zvukovi procrnogorskih hitova.
Kićenje crkava uoči izbora - Kotor (FOTO: Lupiga.Com)
Dočekivanje izbornih rezultata i slavlje ovdje je sasvim drugačije nego u Hrvatskoj. Kao da se radi o nekom folkloru, na rubu realnog. Svjedočili smo tome i narednih dana diljem Crne Gore. Prizore automobila koji besciljno kruže sa zastavama vidjeli smo i u Podgorici i u Budvi, a YouTube prepun je snimaka slavlja iz brojnih crnogorskih gradova. Već za radnog vremena pojedinci kreću u okupljanje i kruženje i onda tako do kasno u noć. Danima to već ne prestaje. Nakon dvije noći slavlja i napada na uglavnom bošnjačku nacionalnu manjinu reagirao je Zdravko Krivokapić, nositelj liste „za budućnost Crne Gore“.
„Zbog provjerenih informacija da značajan broj plaćenih provokatora pokušava da izazove incidente i nemile događaje, kako u Podgorici tako i u drugim gradovima Crne Gore, pozivamo građane da se vrate svojim kućama i u njima nastave slavlje. Ne smijemo dozvoliti bilo kakav izgovor odlazećem režimu da opovrgne neporecive rezultate izbora i narodnu volju“, oglasio se na svom Facebook profilu.
Nakon što su se nekoliko dana okupljali simpatizeri opozicije, posljednjih dana to čine i „navijači“ DPS-a koji su na Cetinju, gdje se, bizarno, ali istinito, pjevalo Thompsonove i Škorine pjesme, te u Podgorici organizirali goleme skupove. Na ovom posljednjem, prema procjeni policije okupilo se 50.000 građana, gotovo svi u crvenom i sa zastavama Crne Gore, naravno također bez ikakvih epidemioloških mjera. Nacionalno koordinaciono tijelo za zarazne bolesti, pandan hrvatskom Stožeru civilne zaštite, koje je tražilo da se litije zabrane, sada se ne oglašava na organiziranje ovakvih okupljanja. Teza opozicije Đukanoviću je da vlast želi započeti nerede i tako sačuvati pozicije kako bi se spasila eventualnih kaznenih progona zbog svojih nedjela.
Veliki skup simpatizera DPS-a u Podgorici (FOTO: HINA/EPA/Boris Pejović)
Karavana je neku noć stigla i do Abazovićeve kuće u Ulcinju, gdje se skandiralo „ovo nije srpsko leglo, već je ovo Montenegro“. URA i Abazović su i inače posljednjih dana pod velikim pritiskom da se odreknu suradnje s koalicijom i pomognu DPS-u u formiranju Vlade, jer njihova četiri mandata igraju veliku ulogu kod bilo kojeg od mogućih mandatara. Abazović ipak ne odustaje od za sad zacrtane politike.
„Mi se Đukanoviću nećemo prikloniti, zato što smo sav svoj politički život posvetili borbi protiv njegovog režima. To je jedno. Drugo: nećemo se prikloniti ni prosrpskoj opciji nego ćemo tražiti partnerstva po onim osnovama, na kojima smo ih propisali prije izbora. Mi smo tražili da se formira ekspertska vlada i kolege iz opozicije su to prihvatile. U ekspertskoj vladi ne bi trebalo da bude političara. I neće biti političara“, rekao je Abazović za Deutsche Welle.
Pogled s Lovćena na Cetinje (FOTO: Lupiga.Com)
I tako, dok Crnu Goru čekaju neizvjesni dani, jer turističke sezone, koja puni državni budžet, u toj zemlji gotovo da nije ni bilo, igre još uvijek traju i pitanje je koliko će još vremena proći dok se zastave ne spreme na tavane i ne "zasuču rukavi". Duboko podijeljeno društvo pred velikim je izazovom kako što prije pronaći način da počne funkcionirati.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Lupiga.Com
Stotine građana okupilo se u Beogradu, Banjaluci i Kosovskoj Mitrovici da proslave. Šta ilustruje ta slavljenička ikonografija sa vatrometima i pucanjem, sačinjena od (veliko)srpskih zastava, navijačkih baklji, pa i stvarnih ikona?
Šta politički, ideološki i vrednosno poručuju pobedonosne sirene i izgažena kvačila automobilskih litija? Čemu se radujemo? Nacionalističkoj kontrarevoluciji uz dašak verskog fundamentalizma? Profilisanju Crne Gore kao srpske države? Povratku na politička podešavanja iz 1990-ih? Litijaškom buđenju mitološke i monokulturne Crne Gore, nasuprot onoj realističkoj i multikulturnoj? Srpskoj Sparti nasuprot kosmopolitskoj Atini?
Srednjem prstu Zapadu i Evropi? I zašto to mnogi politički impotentni građani Srbije u navodnom porazu ideologije i vizije Mila Đukanovića vide rešenje za sopstvenu erektilnu i državnu disfunkciju?
Čemu se radujemo? Političkom pravoslavlju, po ugledu na politički islam Al Kaide? Pravoslavnoj republici ili džamahiriji na Balkanu? Proslavljamo li to Rista Radovića kao novog crnogorskog premijera? Pošto je najveća opoziciona koalicija, već u izbornoj noći, potrčala da mu iscmače ruku? Uspehu koalicije koja je celu tu gužvu nazvala pobjedom Svetog Vasilija Ostroškog? Koja skandira „Nema Mila, nema Tita, vladika se ođe pita“?
Radujemo li se antisemitizmu ajatolaha Amfilohija, koji o grehu moderne, građanske i evropske Crne Gore govori kao o grehu Jevreja koji su razapeli Hrista? Ili se pak radujemo izbornoj pobedi Andrije Mandića koji je svoje pristalice pozvao u sveti rat ili džihad, rečima „Budite Hristovi vojnici i budite spremni“? Krivokapića koji je naveo da „iza učesnika litija stoji ambasada Isusa Hrista“?
Čemu se radujemo? Činjenici da Srpska pravoslavna crkva, ukoliko joj nešto nije po interesnoj i lukrativnoj volji, može da sruši vlast u zemlji? Jer u kontekstu razorenih demokratskih institucija, jedino SPC poseduje i čvrstu organizaciju i parapolitičku logistiku? Milo Đukanović već je hrabro ugušio jedan državni udar, nakon što je odvažno okrenuo leđa Rusiji i učlanio Crnu Goru u NATO.
Da li to čeka i nas ovde? Da li su verske i identitetske, a ne političke teme jedine koje mogu mobilisati građane? Da onda ne gubimo vreme na korupcionaške afere, razne Krušike i Telekome, za badava? Da li je za radovanje ako je crkva postala najjača politička organizacija u (susednoj) zemlji? Nije li ova pobeda političkog pravoslavlja u Crnoj Gori samo najava ili predigra budućeg šlihtanja crkvi u Srbiji? Da se litije slučajno ne bi premestile pred Nemanjinu ili Andrićev venac?
Čemu se radujemo? Negiranju crnogorske države i crnogorske nacije (komunističkom nakotu i kopiladima, Amfilohijevim rečima)? Ili samo transformaciji Crne Gore od države koja je (bila) na skokovitom putu da postane moderna i ravnopravna članica EU – u državu koja je u feudalnom i vazalnom odnosu prema Srbiji? Zašto nas to toliko pali? Novoj Vladi Crne Gore čiji će ministri dolaziti u Beograd po mišljenje? Ili novoj državnoj zajednici Srbije i Crne Gore, pod huliganskim geslom jedna familija sa stadiona? Možda novoj Vladi Crne Gore bez ministara Albanaca, Bošnjaka i Hrvata? Koji su, uzgred, činili polovinu dosadašnje vlade Duška Markovića?
Čemu se radujemo? Obnovi četništva u Crnoj Gori? Spomenuti Mandić proglašen je za četničkog vojvodu 2016, a slavljenici su Bošnjacima u Pljevljima već vikali Turci, selite se odavde. Da li se to radujemo povampirenju crnogorskog četništva Pavla Đurišića, notornog saradnika fašista, čiji su četnički odredi u februaru 1943. izvršili pokolj nad oko 9.200 muslimana iz Bijelog Polja, Pljevalja, Priboja, Čajniča i Foče (od čega su 8.000 bili žene, starci i deca)?
I koji je o tom masakru ili genocidu uredno podnosio izveštaje svom komandantu iz Srbije, Draži Mihailoviću? Ili se samo radujemo slomu vlasti koja je, jedina na prostoru bivše Jugoslavije, negovala kulturu sećanja na vrednosti antifašizma i Narodnooslobodilačke borbe, pa i 2018. otkrila spomenik Josipu Brozu Titu u Titogradu ili Podgorici?
Čemu se radujemo? Rušenju tridesetogodišnje autokratije ili diktature? A kako to da su u diktaturi održani slobodni izbori? I koja se to diktatura ruši mirno i brojanjem glasova? Demokratičnost države ne meri se dugotrajnošću istih partija ili figura na vlasti, već demokratskim procesima i institucijama.
Čemu se radujemo? Reformi sistema zasnovanog na klijentelizmu, korupciji i zloupotrebi vlasti, tom osnovnom modusu balkanskog političkog života odvajkada? Zaista? Baš tome, i baš sada, i baš u Crnoj Gori? A da li o ovome razmišlja i jedan jedini litijaš i nedavač svetinja u Srbiji? I koliko se protivnika autokratskom režimu Đukanovića istovremeno erotski dive autokratiji i čvrstoj ruci Vladimira Putina? Čemu se radujemo? Rušenju tzv. mafijaškog režima? Koji je tokom embarga izazvanog politikom iz Beograda – švercovao cigarete? Radujemo se tome ovde, u Srbiji, u čijoj je državnoj banci 2001. pronađeno više od pola tone heroina? U kojoj je tada benzin, dizel i cigarete na veliko bio švercovao i preprodavao i rođeni sin Slobodana Miloševića, a na sitno i svaki drugi građanin Srbije?
Čemu se radujemo? Rušenju režima koji je Crnu Goru kao verovatno najkonzervativniju i najpatrijarhalniju, pa i vicoliko lenjivu jugoslovensku republiku i narod, za samo par decenija, bio uzdigao na viši civilizacijski nivo? Pa mnogi Crnogorci poodavno nisu kao Mime Karadžići iz naših rasistoidnih serija i filmova? Jer Crna Gora je danas po svim ekonomskim i modernizacijskim parametrima odmah iza Slovenije i Hrvatske, te prva sledeća postjugoslovenska članica EU? Čemu se radujemo?
Rušenju čoveka koji je doslovno sačuvao gole živote opozicionarima iz Srbije, uključujući tu i život Zorana Đinđića? Isti onaj život koji, samo četiri godine kasnije, nismo uspeli da sačuvamo – mi? Čemu se onda radujemo? Tom našem neuspehu?
Čemu se radujemo? Okretanju točka istorije unazad i u skladu sa našim kleronacionalističkim i reakcionarnim svetonazorima? Ukidanju mrskog latinskog naziva – Montenegro? Ali zašto? Nisu li aspiracije ovog zaostalog i perifernog jugoistočnog komadića Evrope oduvek bile u približavanju i egzistencijalnim i vrednosnim standardima sa evropskog severozapada ili bar austrougarskog centra? I ne treba li da zahvalimo Milu Đukanoviću za to što se borbom za nezavisnu Crnu Goru izborio i za nezavisnu Srbiju? Protiv čega su oštro bili svi: i Tadić, i Koštunica, i tadašnji radikali? Čemu se radujemo? Rušenju Đukanovića kao navodnog partnera Aleksandra Vučića? Koji za osam godina vlasti nikada nije bio u zvaničnoj poseti Crnoj Gori, i čiji su poslanici, svi prorežimski mediji, pa i rođeni sin, potpuno otvoreno navijali protiv Đukanovićeve vlasti? Baš kao što je navijala i gotovo celokupna opozicija u Srbiji, svi ti Đilasi, Jeremići, Lutovci, Obradovići, Trifunovići i Nogoi? Čemu se radujemo? Ideološkoj unisonosti umesto pluralizmu mišljenja, i tako već trideset godina – u Srbiji?
Čemu (da) se onda radujemo? Naprosto – promenama? I tu je greška u popularnom mišljenju. Đukanović je opstajao na vlasti dugih 30 godina upravo zato što se i on – menjao. Građani Crne Gore u tom periodu su možda i glasali za isto lice, ali su zato glasali za sasvim drugačije politike. Na vlast je došao na talasu srpskog nacionalizma, uz sramotna saučesništva u ratu i granatiranja Dubrovnika.
Međutim, on 1997. odbacuje ovu politiku i poručuje: „Milošević je čovek prevaziđene političke misli, lišen sposobnosti strateškog gledanja na izazove koji stoje pred našom državom“. A da li smo danas, čak 23 godine kasnije, mi prevazišli Miloševićevu velikosrpsku politiku? I gde su onda zaista ostvarene promene, u Srbiji ili u Crnoj Gori? Đukanović zatim gradualno priprema svoje društvo za nezavisnu državu, u čemu uspeva tek 2006, mudro učinivši Crnu Goru jedinom bivšom jugoslovenskom republikom u kojoj nije bilo rata. Sledeću veliku promenu napravio je 2008, tražeći prijem Crne Gore u NATO (primljena je 2017), što beše novi zaokret od dotadašnje tradicionalne bliskosti sa bratskom Rusijom.
Dakle, stalnim promenama i sebe i svog društva, približio je Crnu Goru Zapadu više nego što su to učinile sve političke opcije u Srbiji. Dok u našoj Republici u prošle tri decenije možda imamo famozna nova lica – ali nemamo društvene promene i nove politike.
Čemu se radujemo? Budimo iskreni. Ne radujemo se mi rušenju balkanskog diktatora, tajkuna i mafijaša, već rušenju balkanskog režima koji je odlučno preokrenuo svoju zemlju ka Zapadu. Radujemo se sopstvenom nacionalizmu, narodnjaštvu, pa i teritorijalnim pretenzijama.
Hoćemo li se onda radovati i tenkovima na putu ka Nikšiću, kao što jesmo i onima na putu ka Vukovaru, a sve u ime odbrane naroda, nejači i svetinja – kalibrom od 125 milimetara? Šta slavimo? Izborni uspeh kleronacionalista? Ili svoju materijalnu i duhovnu zaostalost, bedu i gologuziju? Čemu se radujemo? I šta to govori o nama?
Aleksandar Kisjuhaš, Danas.rs